Nicolas Moll, historičar: Ptice Sarajeva

Razgovarala: Elma Hodžić

Nicolas Moll je historičar koji već 17 godina živi i radi u Sarajevu. Rođen je 1965. godine u Briselu, a bogato obrazovanje i radno iskustvo u oblasti savremene historije i političkih nauka stekao je na evropskim univerzitetima. Nicolas Moll kontinuirano doprinosi umrežavanju bh. istraživača i institucija sa srodnim partnerima u Evropi. Pokretač je i autor brojnih projekata na polju suočavanja sa prošlošću. Povod ovog intervjua je zapravo njegov hobi, posmatranje ptica, ali nismo mogli bez široko postavljenog razgovora koji će, nadam se, pomoći da bolje razumijemo različite aspekte njegove nevjerovatne ličnosti. Dok razgovaramo o blogu Birds of Sarajevo (Ptice Sarajeva), progovorili smo o specifičnosti Sarajeva, prirodi i društvu, prošlosti i sadašnosti. Ugodan let!

Možda da krenemo od Vašeg imena? Da nam analizom imena kažete ponešto o sebi?

Zapravo, to je francuska verzija imena, izgovara se Nikola, ali napisano sa ‘s’ na kraju: Nicolas. Razlog zbog kojeg sam dobio ovo ime je što je moja majka Francuskinja, a otac Njemac. Moji roditelji su željeli pronaći imena za mene i moju braću i sestre koja bi mogla biti korištena u obje zemlje. Zanimljivo je da je Nicola u Njemačkoj žensko ime. Dakle, to je ime koje se pojavljuje u različitim društvima.

Kako se Vaš životni put ukrstio sa Sarajevom?

Dugo vremena nisam imao nikakvu povezanost s ovim regionom. Nikada nisam putovao u ove krajeve, bio sam vrlo orijentiran na zapadnu Europu. Studirao sam historiju u Freiburgu, Ženevi, Aix-en-Provence i Strasbourgu. Sve se promijenilo tokom studijskog putovanja 2001. godine. To je bilo organizovano putovanje za nevladine organizacije iz Francuske i Njemačke na Kosovo. To je bio svojevrsni ‘wow’ trenutak za mene. Mislim da je teško zanimati se za nešto ako nemaš neku ličnu povezanost. Međutim, to se promijenilo. Počeo sam putovati kroz region i tako sam otkrio Sarajevo. Sjećam se kada sam prvi put došao u ovaj grad. Putovao sam iz Beograda autobusom i prolazio preko Romanije. Prvi utisak je bio nevjerovatan. Prekrasan pogled na sarajevsku kotlinu. Divan prvi utisak o gradu.

Sada živite u Sarajevu. Ljudi koji žive u Sarajevu, čini mi se, ne vide neku poetiku života u ovakvom gradu. Koji su bili Vaši razlozi da počnete živjeti u Sarajevu?

Ja sam historičar koji djeluje kao freelancer – a to znači da ne radim u instituciji i da imam slobodu da odlučujem gdje želim živjeti. Kada sam stigao u Sarajevo, nisam znao da ću 17 godina kasnije još uvijek biti ovdje. Zašto ostajem? Lakoća komunikacije je jedan od razloga. Tako je lako komunicirati s ljudima ovdje. Također, za mene kao historičara, ovo je zemlja bogatog i kompleksnog historijskog naslijeđa. Nikada nisam bio zainteresiran za događaje koji su se desili davno i koji nemaju veze s današnjicom. Zanimaju me historijski procesi koji još uvijek traju: historija koja traje. Ovdje je sve povezano. Iako mnogi ljudi odlaze, postoji mnogo onih koji se, uprkos razočaranju i frustracijama, još uvijek bore da društvo učine boljim. Bh. društvo ima mnogo problema, ali također vidim da postoje sjajni ljudi koji pokušavaju ovo društvo unaprijediti. Još jedan razlog zbog kojeg ostajem je ljepota pejzaža i prirode. I da, osjećam da stalno otkrivam nešto novo.

Uspjeli ste razviti mrežu koja pomaže historičarima i muzeolozima u Bosni i Hercegovini (ali i regionalno) da se kroz studijska putovanja profesionalno usavršavaju. Zašto je ovakva vrsta umrežavanja važna za Sarajevo?

Za mene je umrežavanje počelo dok sam radio u Kulturnom centru André Malraux, koji je bio izuzetno povezan sa različitim sektorima društva. To je otvorilo mnoga vrata. Kada sam završio rad u centru, nastavio sam suradnju koju sam već uspostavio s različitim partnerima. Godine 2010. sam, zajedno s drugim partnerima, pokrenuo mrežu koja će postati Memory Lab – to je mreža koja se sastoji od različitih partnera iz jugoistočne i zapadne Europe, a redovno se sastajemo i otvaramo pitanja koja se tiču savremen historije. Primijetio sam, recimo, koliko malo ja znam o opsadi. Za mene je bilo važno otvoriti mogućnost da učimo jedni o drugima, jer je imalo smisla razmjenjivati i uspoređivati iskustva u procesima suočavanja s prošlošću.

Šta radite u slobodno vrijeme?

Jedna stvar koju sam razvio tokom COVID-a je interesovanje za ptice koje se nalaze u Sarajevu. Prije deset godina sam se preselio u Logavinu. Iza stana u kojem živim nalazi se veliki zeleni prostor – tu sam vidio mnogo različitih ptica. Uzeo sam fotoaparat, napravio nekoliko fotografija i postavio ih na Facebook. Neki su ljudi predložili da napravim Facebook stranicu (vjerovatno zato što ih je smaralo ono što sam objavljivao). Počeo sam više izlaziti u prirodu kada je COVID počeo. Odlučio sam otvoriti blog „Birds of Sarajevo/Ptice Sarajeva“. Sve više ljudi je počelo pratiti blog jer je pokazivao drugačiju stranu grada. Obično kada mislimo na ptice Sarajeva, zamišljamo golubove i vrane. Zapravo je mnogo raznovrsnije od toga. Vodomar je, primjera radi, prelijepa ptica, koju možete vidjeti ne samo na Vrelu Bosne, već i u centralnim dijelovima grada. Međutim, trebate otvoriti oči i možete otkriti raznolik i šaren univerzum – u i oko grada. Moja omiljena ptica je siva čaplja koja često stoji između Miljacke i Vrbanja mosta. Dao sam mu ime Čapljix, referenca na Asterixa i Obelixa. Htio sam ispričati male priče o pticama na fotografijama. Sada me ljudi kontaktiraju s različitim pitanjima: „Vidio sam malu pticu u svom vrtu, možeš li mi reći koja je to ptica?“ Naravno, moram provjeriti. Postao sam član ornitoloskog društva „Naše ptice“ i povezao sam se s drugim posmatračima ptica. Zapravo, ja otkrivam Sarajevo promatrajući ptice. Mnogi drugi ljudi su mi rekli da im je blog pomogao da bolje upoznaju grad iz drugačije perspektive.

Tu je još jedan hobi. Od prošlog oktobra pjevam u horu AKCUS-a „Seljo“. Ima nas oko 30 – dvadesetak žena i desetak muškaraca. Iako volim pjevati, nisam mogao ni zamisliti da pjevam u horu. Pridružio sam se Tijaninom horu na nagovor prijatelja. To je veoma lijepo kolektivno iskustvo. Atmosfera je prijatna, družimo se, pjevamo i ponekad putujemo.

Kako izgleda posmatranje ptica?

To je vrlo jednostavan hobi. Uvijek imam fotoaparat sa sobom jer nikad ne znaš gdje možeš vidjeti nešto zanimljivo. Postoje dva aspekta posmatranja ptica. Kada sam u šetnji ili idem negdje da radim, nosim svoj aparat i pravim fotografije dok prelazim s jednog mjesta na drugo. Drugi aspekt je kada idem s namjerom da posmatram ptice. Ja sam ranoranilac, pa tako, na primjer, odlazim vrlo rano na Vrelo Bosne, oko šest sati. Na Vrelu Bosne je najveća koncentracija raznih vrsta ptica na jednom mjestu. Sarajevsko polje je također zanimljivo mjesto, a i Dariva. Nisam imao sreće na Trebeviću, osim par puta kod Brusa gdje sam vidio crnu žunu, prelijepu pticu. Jednom sam vidio i pupavca. Nisam znao da ova mitska ptica zalazi i u naše krajeve. Ovo je naročito lijepo: kada otkriješ pticu koju nisi očekivao.

Ima li u Sarajevu još ljudi koji imaju isti hobi? Postoji li neka zajednica koja dijeli istu ljubav prema pticama i prirodi?

Da, naravno. Tu su kolege iz društva „Naše ptice“ s kojima ponekad zajedno idem u posmatranje ptica. Postoji mala zajednica entuzijasta. Međutim, ja često idem spontano i istražujem prirodu samostalno.

Šta mislite o ornitološkoj zbirci Zemaljskog muzeja BiH?

Dugo sam htio napisati koju riječ na blogu o kolekciji Zemaljskog muzeja BiH, koja je veoma bogata i datira još iz austrougarskog perioda. Naravno, ja više volim ptice u prirodi od onih koje su preparirane i služe kao muzejska postavka. Međutim, mislim da je ta zbirka važna zbog djece ili publike, koja tako može postati više svjesna o zanimljivom životu divljih životinja u Bosni i Hercegovini i motivisana da istražuje pravu prirodu. Posmatranje ptica je vrlo nepredvidiv hobi jer ponekad vidiš mnogo ptica, a ponekad ništa. Postoje različite tehnike posmatranja ptica. Ja ne mogu sjediti na jednom mjestu pola sata, radije hodam i pratim pticu kada je vidim. Ptice se obično boje ljudi (ali se ne boje toliko automobila). Ne znam da li ste znali, ali je u počecima posmatranje ptica podrazumijevalo da ih se pogodi (ubije), kako bi se nerijetko napravio i preparirani primjerak. Srećom, danas je taj pristup prevaziđen.

Jeste li ikada bili u opasnosti tokom posmatranja ptica?

Ne, koliko znam. Zapravo, jednom sam na Grdonju ušao u zonu koja je bila deminirana, ali nikad ne znaš… Kasnije mi je neko iz obližnjeg kafića rekao da sam ušao u opasnu zonu. Posmatranje ptica nije James Bond film, obično tu nema ničeg spektakularnog. Ljepota je, iako zvuči kao kliše, u malim stvarima. Međutim, ponekad se zaista nešto nestvarno desi. Tu je priča o Jonasu, ćelavom ibisu, koji spada u rijetke ptice – svega nekoliko stotina ih živi u Evropi. Obično žive u regionu Austrije i Italije, ali jedan od njih, čuveni Jonas, je jednog dana odlučio da doleti u Sarajevo. Niko ne zna zašto, ali očito mu se dopalo pa je ostao u Sarajevu šest mjeseci prije nego se ponovo vratio u Austriju. Moram još ovo ispričati. Dobili smo informaciju da je čaplja dugo stojala u jednom mjestu u Miljackoj, blizu Vijećnice. Primijetili smo da je povrijeđena, pa smo je počeli hraniti. Teško je bilo djelovati. Ljudi su kontaktirali društvo „Naše ptice“, koji su opet pozvali Gorsku službu… svi su posmatrali, misleći da se nešto desilo u rijeci. Poslije sedam dana kod veterinara je bila i dalje preplašena, pa smo je odnijeli na Vrelo Bosne i pustili, nadajući se da će se povreda zaliječiti vremenom.

Ima li nekih planova za budućnost za Birds of Sarajevo? Neko širenje kroz čitavu BiH?

Mislim da ću zadržati taj lokalni karakter bloga i njegov specifikum, ali Birds of Sarajevo ide na ture i u druge gradove i države. Nemam neke posebne planove, osim možda preseliti ptice i u prostor Instagrama.

Zašto je posmatranje prirode danas toliko važno? Imate li neku poruku za ljude koji možda imaju slične hobije, ali se ne usuđuju započeti sa putovanjem?

Za mene je posmatranje ptica otvorilo mogućnost promišljanja i zaštite prirode. Možda se kroz ovaj hobi može saznati nešto konkretno o očuvanju okoliša. Uvijek ima načina da uživamo i istražujemo prirodu, da otkrivamo i bolje razumijemo osjetljivost prirode. Za mene su ptice, zbog porodične tradicije jer su moj djed i otac voljeli i posmatrali ptice. Za vas može biti nešto drugo: leptiri, mačke, biljke, drveće. Toliko je lijepih stvari oko nas koje se trebaju otkriti i istražiti.