Razgovarala: Elma Hodžić
Almin Zrno je jedan od najutjecajnijih fotografa u Bosni i Hercegovini. Djeluje u različitim oblastima fotografije, u kojima uvijek iščitavamo i prepoznajemo njegovu estetiku, likovnost i impuls. Ono što u njegovom angažmanu posebno intrigira je odabir tema, krajnje oslobođen tereta pojavnog svijeta – Zrno voli slobodu i eksperimentiše u temama koje su bliske njegovom senzibilitetu. Tako je nedavno iskoračio izvan okvira medija fotografije i približio se instalaciji. Riječ je o izložbi „Pleonexia II – Oduzeta budućnost“, koja je predstavljena u ljeto 2024. godine, u prostoru Europe House. Izložba otvara pitanja savremenog svijeta kroz duboka seciranja društvenog tkiva i dinamične vizualne analogije. Kroz ovaj razgovor rezimiramo izložbu; vraćamo se u prošlost; govorimo o realističnoj i utopijskoj budućnosti.
Foto: Jasmin Agović
Nekako se samo nameće da krenemo od fotografije koja je obilježila Vaše djelovanje, ili je na neki način bila prekretnica u Vašem profesionalnom razvoju. Kako je nastala čuvena fotografija „Majka Srebrenice“?
Prije svega, ja sam bio ovdje četiri godine – u ratu, s puškom. Prošao sam sva sranja ovog rata. Poslije rata sam otišao raditi u kafanu da bih se obukao. Tamo sam upoznao jednu osobu koja me, opet, upoznala sa direktorom Avaza, Fahrom Radončićem. Tu ostajem tri godine: eksplodiram, od svega što se taložilo u meni. Poslije toga prelazim u Dane, koji su tada bili opozicija bošnjačkoj politici. Dobivam zadatak da idem u Srebrenicu. To je bilo vrijeme filma, a ne digitale da imaš opciju pregledanja materijala. Ne mogu Vam opisati stanje tijela i duha pred boli, otvorenim rakama. Moj mozak to nije mogao da prihvati. Dobio sam zadatak – ali kako slikati to, a ne suosjećati i biti puki posmatrač? Determinisalo me iskustvo Srebrenice i trajno obilježilo. Došao sam kući, pregledao snimljeni materijal – i ugledao tu fotografiju. Taj trenutak je neopisiv. Bilo je bezbroj žena u svojoj boli koje pokopavaju kost ili dvije, svaka svoju bol emituje. Ja se čak ni ne sjećam trenutka u kojem je fotografija nastala, požurio sam da uzmem lopatu i pridružim se ukopu žrtava. Fotografija je objavljena u Danima i počinje da živi svoj život, neovisno o meni. I dalje je sa mnom jer me prati kao neki dobri duh. Kasnije je fotografija postala predmet citiranja. Ponekad je to bilo neetično, jer ja sam živ i zdrav i dalje. Radi se o tome da ta fotografija nosi neki kod i ja često kažem da sam bio samo medij da ta vizualna priča oživi vlastitim životom. Da svjedoči.
“Majka Srebrenice”; Foto: Almin Zrno
Izlazak iz zadatog okvira
Kako je počelo Vaše druženje sa fotografskim aparatom i otkrivanje potencijala fotografije kao medija?
Davno! Imao sam nekih 14 godina. Ja sam zapravo bio radio-amater, u periodu kojeg mnogi smatraju mrskim periodom – a ja ga opet smatram divnim razdobljem u svom životu. Djelovali su klubovi, znanje se dijelilo besplatno. Zaljubljenost koju dijeliš. Preko puta mog kluba je bio foto-kino klub. Jednog dana, ne sjećam se povoda, otišao sam do foto-kluba. Tamo upoznam Mileta, Šileta, Davora, Kemu… Strašni me uvede u tamni laboratorij. Taj trenutak u kojem mi je pokazao izranjanje fotografije iz razvijača je bio kraj za mene: odnosno početak nečeg potpuno novog. Ostao sam tu pet godina. Međutim, u to vrijeme biti u Sarajevu, a ne svirati instrument, je bilo svetogrđe. Uzela me muzika, pa sam otišao u te vode. Kreće i rat. Tada imaš vrijeme da promišljaš o sebi, vrijeme za ozbiljnu autorefleksiju. Stalno su me misli vraćale u fotografiju, u čaroliju i imaginaciju. Spoznajem da je u mojoj brigadi sjajni Alija Akšamija i Rudolf Belinger, koji je radio kao snimatelj u Energoinvestu uz Emerika Bluma. Svaki trenutak sam gledao da provedem s njima. Ta ljubav je nešto što mi je davalo nadu u bolje sutra, u tom vremenu ludila. Poslije rata opet krećem s fotografijom. Kada sam dogovorio posao sa direktorom Avaza, shvatio sam da osim lude želje da se bavim fotografijom ja nemam ni aparat. Nazovem Rudija Belingera, objasnim mu da nemam aparat, a da moram sutra u osam na posao. On mi kaže da se ne sekiram i da dođem do njega. Dao mi je aparat i nešto što je bilo novina u to vrijeme: blic sa pokretnom glavom. Tako sam počeo – a ubrzo sam od pripravnika došao do šefa foto-službe.
Kako je krenulo istraživanje umjetničke fotografije?
Angažman u medijima je kompleksan i podrazumijeva trčanje od jedne lokacije do druge, sa događaja na događaj. A mene je privlačilo nešto drugačije – fotografija je bila moja potreba za pričanjem priča koje me determiniraju. To ću i ja tek kasnije spoznati i usuditi se da izađem izvan zadatog, nametnutog okvira. Pojavljuje se internet. Počinjem istraživati, gledati zapise. Ne znam kojim slijedom okolnosti i kojim klikovima, ali pogledao sam kako radi Herb Ritz. Pomislio sam da je upravo to ono što mene interesuje. Ja sam tada shvatio da pored rata, i tih jeftinih emocija koje ratna fotografija ponekad zna izazvati, postoji čitav spektar emocija i pravaca rada na polju fotografije. Napustio sam tada medije, učlanio se u Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti i dizajna BiH i odmah dobio nagradu za fotografiju „Majka Srebrenice“. Moja „Apologija Erosa“ je moja borba i pokušaj da pokažem kako mi nismo nikakva zatucana plemena, već da ovdje stanuju ljudi koji su slobodni, lijepi, zanimljivi. Slika koja je odavde išla je tjeskobna, pogrešna. Za mene je bila najveća angažirana umjetnost utjecati na promjenu stereotipne slike. Ujedno, ima neki kod u meni koji mi pomaže da razumijem i da se divim skulpturi.
Meni je asocijacija na Vaš rad skulptura „Nike sa Samotrake“ – Vi kao da fotografišete savremene božice…
Otprilike. Kad čovjek u kamenu uspije da ukleše emociju, kako onda ne možeš da uhvatiš emociju čovjeka koji stoji ispred tebe, recimo bez prikaza glave? Mislim da je energetski kontakt jako važan. Tjelesna inteligencija je pričanje priča preko svoga tijela. To je ono što sam ja koristio: svjetlom, sjenama, pozama ja zapravo pričam priče. Nije mi cilj da ljudi pomisle pred mojom fotografijom da je prikazano tijelo zgodno, već da te fotografija zanese i da bude medij preko kojeg čitaš emociju… snagu, krhkost, ono što želiš pronaći…
Foto: Almin Zrno
Magija u fotografiji
Šta je dobra fotografija za Vas?
Ko će to znati? Nema tu formule. Nema jednačine po kojoj će se kvalitet izmjeriti. To je zapravo teško u sredini u kojoj nema kritičkog stava. Po meni, mora biti neke magije u fotografiji. Svaki tip i tema fotografije može biti sjajna u izvedbi. To je energetsko stanje i naboj kojeg autor u tom trenutku ima sa samim sobom u odnosu na mjesto radnje – gdje radi, šta radi, iskrenosti koju ima u odnosu na temu. Energija ne može nestati, ona samo mijenja oblik. Ako je uložena energija u trenutku nastanka fotografije bila značajna, publika će to prepoznati.
Izložba Almina Zrne “Pleonexia II – Oduzeta budućnost”
Imam još jedno komplikovanije pitanje. Šta po Vama ima dobra umjetnost?
Slobodno, što su komplikovanija to su mi draža. Možda je bolje od toga da prvo kažem šta mi smeta i šta ne volim u savremenoj umjetnosti – ima ona mudrost koja kaže: možda ne znam šta hoću, ali znam tačno šta neću. Referiranje i citiranje je po meni lešinarenje – nedovoljno je za autorstvo. Osmisliti nešto je za mene autorski impuls. Ja sam, vođen tim impulsom, od fotografije pobjegao u instalaciju kroz novu izložbu koju sam predstavio. Iz historije trebamo učiti, a ne ponavljati stvari ciklično. Pleoneksija, koju kroz svoj rad tematiziram, je grčka riječ za prepoznatu devijaciju izuzetno izražene pohlepe. Umjesto da nađemo alate kako da suzbijemo pohlepu, koja leži u svakom od nas, mi svjedočimo ekspanziji pleoneksičara spremnih na sve zarad ličnog profita. Lično iskustvo autora je nužno da povjerujemo u njihov rad. Historičari umjetnosti traže način da umjetnike stave u rafu, ali je cilj pronaći neke nove riječi, definicije, načine artikulacije. Kontinuitet je isto jako važan – bitno je ploviti u vremenu, koje će pokazati je li nešto vrijedno. Moramo biti svjesni koliko je znanje koje mi mislimo da imamo danas prolaznog karaktera, i da djelovanje treba biti kohezija iskustva starijih generacija i inovativnosti mladih. U sredini bez kritike su svi neponovljivi, sjajni i veliki. Hvalospjevi ne mogu pomoći da rastemo i učimo, a opet su pogodni za populizam. Entertainment i umjetnost su dvije dijametralno suprotne stvari. Nama se uvaljuje samo entertainment, a umjetnost nije pogodna. Umjetnost gura prst u oko, kritikuje, ukazuje na propuste.
“Pleonexia II – Oduzeta budućnost”; Foto: Dženat Dreković
“Pleonexia II – Oduzeta budućnost”; Foto: Dženat Dreković
Konceptualna izložba Pleonexia II – Oduzeta budućnost
Kako je bilo izlagati u tek otvorenom prostoru Europe House?
Kada pogledate važne trgove i čvorišta u našem gradu, biće Vam jasno kakav je status umjetnosti. Imamo li galeriju u centru grada koja je otvorena, široka, pristupačna? Stranci, gosti koji dolaze u naš grad traže tu vrstu iskustva. Upravo zbog toga mi je prostor Europe House bio zavodljiv – možeš da sjediš, piješ kafu, promišljaš i kontempliraš. Izložba je koncipirana za vrijeme pandemije. U nedostatku kretanja i nekakvog normalnog životnog ritma, shvatiš koliko moramo biti solidarni da bi preživjeli. Ako nećemo biti svi solidarni i stati skupa u odbranu Zemlje, ove planete neće ni biti. Šta ostavljamo generacijama koje dolaze? Sve oko nas je povezano: ako onaj u Indiji naloži, doći će to i do nas itd. Ili ćemo ukinuti pleoneksiju i preživjeti, ili nas nema. Nisam mogao hodati po bolnicama i fotografisati ljude pod maskama, već sam odlučio naći neki novi izraz. Krenuo sam od početaka razvoja industrije i počeo likovno komentarisati određene stvari. Ne bih da prepričavam izložbu – ali koncept je takav da je svaka instalacija ustvari poruka. Licemjerstvo, solidarnost, rješenja… Zanimalo me kako čovjek u svom relativno malom životnom vijeku djeluje kao pleoneksičar, dopuštajući da ga pohlepa vodi. Došlo je do potpune inverzije vrijednosti, gdje nema empatije i osjećaja zajedništva. Važan segment izložbe su stakla, koja pokrivaju instalacije, a ukazuju na efekat stakleničke bašte, čije posljedice osjetimo i ovog pretoplog ljeta.
“Pleonexia II – Oduzeta budućnost”; Foto: Dženat Dreković
“Pleonexia II – Oduzeta budućnost”; Foto: Dženat Dreković
Na čemu sada radite?
Pleoneksija III. Imao sam već zaokruženu cjelinu, ali pokušavam pomiriti neke nove ideje sa onim što je bio fundametalni, suštinski dio tog novog ciklusa. Radujem se već kao malo dijete koje istražuje svijet.
Šta Vas zapravo usrećuje – i kako zadržati radost prema radnom procesu? Ovo pitanje mi je jako važno zbog mlađih čitatelja Urban magazina…
Usrećuje me ovo: razgovor, razmjena ideja i stavova. Mislim da čovjek mora pronaći sebe i biti uvjeren da nije kopija. Za to je ponekad potrebna samoća. Ako počneš da uživaš u samoći, onda će ti doći poruka. Odvojiti se od haotičnog svijeta, povući se u samoću i pokušati doći do smislenog „ja“, nije jednostavno – zakorači u tu nišu i probaj otvoriti sebe prema svijetu. Važno je da čovjek bude otvoren prema sebi, da traži pomoć ako mu treba. Uživajte u procesu, a ne u cilju. Ako uživaš u procesu, svaki dan je lijep. Nađi svoj komadić sreće. Pusti sve druge da budu u pravu, a ti budi sretan.
Foto: Dženat Dreković
