Piše: Lejla Panjeta

Od koljevke pa do groba, najljepše je đačko doba.

Jedan od najljepših perioda u životu pretvara se danas u noćnu moru za roditelje i traumu za učenike. Naš obrazovni sistem globalno potiče od Pruskog modela obrazovanja koji je zamišljen sa ciljem proizvodnje poslušnih vojnika i radnika još prije 200 godina. Ovaj frankenštajnski „reformisani“ sistem koji imamo danas samo je dobrim marketinškim trikovima zamaskirao pravu prirodu indoktrinacije mladih ljudi i ubijanja dječje radoznalosti. Nažalost, „đačko doba“ nije više ni blizu onoga što je pisac poznate izreke htio reći.

Obrazovni sistem priprema generacije poslušnika koji će u budućnosti raditi za dobrobite korporacija, biti dostupni 24/7 u svjesnoj podjeli digitalizovanog transhumanizma i metamodernizma na ekstremno bogatu klasu i kmetove digitalne globalizacije. Za ovaj ishod (učenja i proizvodnje poslušnika) nije potrebno trenirati djecu i studente da budu radoznali i kreativni. Treba ih obasipati infomacijama i nebitnim podacima, tako da im to postane druga priroda. U bujici informacija i vizuelnom zagađenju danas čovjekova sposobnost razmišljanja slabi; ljudi postaju glupi i lijeni. „Cenzura u 21. vijeku funkcioniše tako što zasipa ljude irelevantnim informacijama… Danas imati moć znači na šta da ne obraćate pažnju“, kaže Harari.

Osnove njemačkog obrazovanja za djecu od pet do četrnaest godina postavio je Johan Julius Hecker u 1763. godini. U prošlosti je obrazovanje bilo posao roditelja, dadilja, privatnih učitelja i crkava. Pruska je jedna od prvih zemalja koja je uvela obavezno i besplatno osnovno obrazovanje za dječake i djevojčice. Ovo je ključni model koji se proširio i evoluirao svuda u svijetu i postao univerzalni obrazovni model, jer se pokazao uspješnim u podizanju nacionalne pismenosti, kao i provođenju discipline i poslušnosti, što je smatrano bitnom za industrijsku proizvodnju. Šta je potaklo ovu zamisao? Nakon poraza od Napoleonove vojske 1806. godine, Pruska je odlučila da izgradi vojsku obrazovanih i lojalnih vojnika. Cilj je bio obučiti generaciju lojalnih, pismenih građana spremnih za rat, a akademska sloboda je ograničena na služenje državi, sa snažnom religijskom i moralnom platformom. Pruska je izgradila jednu od najjačih borbenih snaga na svijetu, a ovaj model obrazovanja potaknuo je nacionalizam i doprinjeo Prvom svjetskom ratu. Obrazovanje nije bilo ništa drugo nego indoktrinacija. Takvo je i ostalo, nažalost, kako kaže Chomsky, „tehnikom selekcije poslušnosti“ mladi se indoktriniraju. Učenici su u ovom sistemu mogli da kritički propituju sve osim onoga što im kaže roditelj, nastavnik, svećenik ili političar. Zvuči poznato? Evo još nekoliko stvari koje svi dobro poznajemo, a potiču iz ovog modela obrazovanja: sat, zvono, redovi klupa, specijalizovane ustanove, certrifikacija i mentorstvo nastavnika, rasporedi, obavezno prisustvo učenika, hodanje u parovima i po zamišljenim linijama, pravila oblačenja (kecelje), autoritarne strukture, mir i tišina, te mali uticaj na donošenje odluka. Na internetu se mogu naći komparativne slike zatvora i škole, koje pokazuju da su vizuelno ova dva sistema društvenog koncepta jednaki: hodnici, učionice, kantina, dvorište, prijevozna sredstva imaju identičnu scenografiju unutar škola i zatvora. Ovu vizuelnu komparaciju ne treba uzimati doslovno, već metaforički (mada i doslovno na ovim slikama škola i zatvor zaista liče jedno na drugo).

Moderni sistem univerzitetskog obrazovanja također je izrastao iz njemačkih univerziteta 19. vijeka, po ugledu na Friedrich Wilhelm Univerzitet (Humboldt univerzitet u Berlinu), koji je uveo istraživačke podjele na područja i oblasti, tako uništavajući generalno znanje i šireći specijalizovana polja sa ljestvicama za napredovanje. Sve su ovo bili neohumanistički ideali opšteg obrazovanja koji su nastali kako bi se stvorila radna snaga prilagodljiva industrijskom društvu. Početkom 20. vijeka, SAD su doživjele tranziciju ka obaveznom školovanju, podražavajući njemački model kroz reforme koje je uvodio Horace Mann. I danas ovaj model uveliko podržava standardizaciju i poslušnost, na štetu individualnosti i kreativnosti. Zapravo, ako je svijet danas ujedinjen u nečemu, to je definitivno nasljeđe Pruskog modela obrazovanja, jer je sistem obrazovanja sličan skoro svuda.

Tokom pandemije GenZ imala je priliku da godinu do dvije utekne sistemu proizvodnje poslušnika. Generalno je mišljenje da su mnogo propustili i da su zaostali u nekim sferama obrazovanja. Međutim, upravo ove dvije godine dale su im mogućnost da se sami snalaze i da razvijaju svoju kreativnost i radoznalost. Moguće je da će ove generacije upravo zbog ovog iskustva, dobiti poticaj da sistem obrazovanja promijene iz korijena i da umjesto proizvodnje kmetova digitalnog društva, naprave sistem koji će cijeniti i radovati se učenju, a znanje vrednovati na osnovu razmjene iskustava, a ne brojčanih ocjena.

Međutim, neminovono je da će se i u tom sistemu pojaviti neka Dolores Umbridge, namještenica ministarstva u Hogwartsu iz Harry Pottera. Takvih psihopata, koji uživaju u tuđoj patnji, smišljaju efikasnije načine da drugi pate, dok stavljaju tri kašike šećera u čaj, a sve to u ružičastom kabinetu, ima u svakom obrazovnom sistemu i nažalost u svakoj generaciji. Naš trenutni globalni sistem obrazovanja daje krila Umbrigovicama, dok radoznalost uništava i osuđuje. Keating (Dead Poets Society) i Watson (Mona Lisa Smile) i dalje se bore za opstanak zdravog razuma i podizanje kritičkog mišljenja kod studenata. Umbridgeova i dalje pravi zatvor od škole. Već više od 200 godina postoje iste klupe, sat, zvono, zabranu prepisivanja na testovima koji se ocjenjuju brojevima, samo jedan ispravan odgovor, bubanje gomile nepotrebnih podataka… Ako sistem sam proizvodi poslušnike, kakve su šanse da ga entuzijasti profesori i pedagozi poprave, kada u isto vrijeme proizvodi i gomilu profesora poput Umbridgove. Ko je bila Dolores Umbridge tokom Vašeg školovanja?

(Tekst je inspirisan iskustvom i zapažanjima o obrazovnom sistemu MMS.)