Piše: Lamija Milišić
Šta čini duh jednog doba, duh generacije nevoljno obilježene ratom – koji je postao temelj njenoj pripadnosti, proklet temelj osjećaja zajedništva njenih članova? Šta čini duh jednog vremena, priču o tom vremenu, naposljetku manipulaciju tim vremenom – ne nužno zloćudnu? Ovim se pitanjima okreće predstava „Konačari“, uprizorena na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu u jesen 2024. godine, gotovo trideset godina od prvog izdanja istoimenog romana Nenada Veličkovića.
Foto: Velija Hasanbegović
Vođena vizijom režisera Marka Misirače i dramaturga Mirze Skenderagića, „Konačari“ se ostvaruje kao samosvjesna predstava, zabrinuta nad svim mogućnostima bivanja teatarskom adaptacijom i, štaviše, odgovornostima teatarskog izričaja estetskih ideja kojima je roman bremenit. Ataptacija „Konačara“ polazi od suštinskog mehanizma koji predstavu povezuje s poznatim književnim tekstom – a to je mehanizam narativizacije vremena, osmislenja vremena u pamćenje, tačnije u uspomene likova koji se nižu na sceni, vođeni pripovijesti protagonistkinje Maje (Sara Seksan).
Foto: Velija Hasanbegović
Sat postavljen u prednji ugao scene, čije kazaljke Maja taktično pomjera, podsjeća nas da je sve što vidimo na sceni prizor života, a ne on sam. Ipak, upravo su prizori (a ne trenutačni život), od kojih je sačinjeno naše sjećanje, u moći zavesti publiku „Konačara“. Pritom, dešavanja na sceni nisu ustrojena samo Majinim pripovijedanjem koje, u istaknutoj izvedbi Sare Seksan rukovodi dešavanjima na sceni mladenački naivnim, gotovo idealističkim pogledom na svijet – kog u toku predstave promatramo kako se postepeno raspada, ipak ostavljajući svoju iskrenost netaknutom, čvrstom i trajnom. Dakle, dešavanja na sceni ustrojena su i scenografskim rješenjem (Gorčin Stojanović) predstave prostora Muzeja grada Sarajeva, koje omogućava ne samo simultanost radnji svakog od likova (čime se stvara osjećanje saživljenosti sa njihovim tihim, naizgled tipičnim, a zapravo duboko oćutjelim sudbinama), već i neprestano kruženje likova na sceni, čime se simulira njihova zatočenost u ratnoj opsadi i opsjednutost njenim skončanjem, opsjednutost kazaljkama koje jednako kruže.
Foto: Velija Hasanbegović
Ipak, gotovo stalna prisutnost svih likova na sceni, pogotovo u prvoj polovini predstave, rezultira rasparčavanjem radnje u velikom broju kratkih scena – prizora iz života pojedinih likova od kojih nekolicina ne doprinosi gradnji likova, a još manje ideji okosnici predstave, već fragmentira radnju u konačnici nešto dužu od dva sata. Značenje ovih scena moglo bi se održati prisutnim u predstavi kroz sporadično usložnjavanje dijaloga u scenama koje su ključne za radnju, a čime bi se ritam predstave mogao uravnotežiti bez „oštećenja“ svi detalja koji čine jednu od čari predstave.
Foto: Velija Hasanbegović
Glumački ansambl „Konačara“ se u izvedbi 17. oktobra postepeno uigravao u, u konačnici, upečatljivu konstelaciju likova. Centralni motiv radiodrame kao okvira teatarske radnje pomoću kog taj audiozapis postaje ne samo svjedok našeg vremena, već i glas iz prošlosti, a zapravo glasnik kog u sadašnjost po potrebi prizivamo – iznose Maja i njen brat Davor (Vedran Đekić). Đekićeva izdvedba na početku je praćena nesigurnošću, sporadičnom nevjerom u vlastite replike, ali u drugoj polovini predstave, zaključno sa scenom nasilja koje ispoljava na psu, Đekić uspješno gradi lik čovjeka suočenog s vlastitom nemoći i moralnom dilemom pred koju se osjeća prisilno izloženim. Tome doprinosi i Davorov odnos sa suprugom Sanjom, u sjajnoj izvedbi Merime Lepić Redžepović, rastrganoj između ponositog i namah prkosnog karaktera, u ratnom vihoru suočenog sa sjajno iznijetim napadima šoka i očaja. Iskrenost tih mijena ističe se u ovoj glumačkoj izvedbi. Likovi Julija (Semir Krivić) i Brkića (Edhem Husić) funkcionišu gotovo kao komički par, nerijetko oponiran također komičkim likom gospođe Flinston (Emina Muftić). Njihove izvedbe pritom čine ne samo to da se likovi koje tumače prepoznaju kao tipični predstavnici ratom obilježene generacije, već i da inom suosjećajnom izvedbom prema njima osjetimo dobroćudnost, sućut. Tom osjećanju konačno doprinose blistave izvedbe Kaće Dorić, Izudina Bajrovića i Sanele Pepeljak – utjelovljene u likovima zatočenim u svoje ideale i uspomene – istovremeno tragičnim i lijepim u odanosti ličnim, tihim nadama.
Foto: Velija Hasanbegović
Na koncu, „Konačari“ izgovaraju posljednju repliku o kraju rata, a publika u Narodnom pozorištu ih nestrpljivim aplauzom dočekuje i prije nego se svjetla nad scenom ugase. Time se predstava na neki način širi s pozornice, ehom tog pokliča o kraju rata publika i glumci zajednički okončavaju još jednu izvedbu. Samo taj detalj dokaz je o pravovremenom izboru teatarske adaptacije „Konačara“, koja uspijeva prepoznati elan te antiratne pripovijesti i iznijeti ga u kontekst svake ratne traume, ne samo sarajevske, time iznijeti nadu u neko bolje vrijeme – nadu u naše vrijeme.
Foto: Velija Hasanbegović
