Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Dženat Dreković
Alen Muratović, istaknuti glumac i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, vjeruje da je gluma kolektivni posao. Utjelovio je brojne uloge, djelujući u različitim oblastima scenskog izražavanja. Njegov put do umjetničkog uspjeha započeo je gotovo slučajno, ali se brzo pretvorio u strastvenu povezanost s teatrom i kulturom. Alen ne samo da stvara nezaboravne likove na pozornici, već radom na Akademiji scenskih umjetnosti oblikuje nove generacije glumaca, prenoseći im vrijednosti kontinuirane edukacije i zajedništva. U ovom intervjuu razgovaramo o njegovim radnim iskustvima, procesima stvaranja i izazovima s kojima se suočava, kao i o važnosti ljubavi prema umjetnosti u svakom koraku profesionalnog angažmana. Također, Alen Muratović nam govori o aktivnostima Udruženja “Moje pozorište”, čiji je osnivač, a pred kojim su novi, uzbudljivi projekti.
Kada ste se prvi put zainteresovali za glumu? Kako je započela Vaša veza sa svijetom umjetnosti i kulture?
Ozbiljnija verzija je počela sasvim slučajno. Prijatelj i kolega Sead Pandur mi je rekao još davne 1995. godine da je krenuo na dramsku sekciju. Super atmosfera, odlična ekipa i, kao: “hajde, probaj, možda ti se svidi.” Otišao sam – i od tog momenta nikada više nisam ni izašao iz svijeta glume. Do tada sam volio filmsku i pozorišnu umjetnost. U ratnom periodu sam se zaljubio u teatar. Filmove sam jako volio od ranog djetinjstva. Nevjerovatan je podatak da je, iz te dramske sekcije koju sam pohađao, devedeset posto nas nastavilo putem glume. Danas su to prepoznati i važni umjetnici kako kod nas, tako i u regiji.
Proces stvaranja traje
Brojne uloge su iza Vas. Ipak, koje umjetničke projekte pamtite s radošću i danas?
Ja pamtim procese priprema uloga. Proces stvaranja traje i on ima svoj razvojni put. Gluma je kolektivni posao. Ako ste kao kolektiv na visini zadatka tokom tog procesa, onda su to najljepši trenuci za umjetnost. Na moju sreću, pamtim dosta takvih procesa. Dolazak publike u pozorište ili filmska premijerna projekcija je trenutak kada tu radost tokom stvaranja treba da podijelite. Svaki takav proces uobičajeno donese pozitivne impresije i kritike.
Od koga ste učili – ko su bili Vaši mentori i profesori? Postoji li glumac ili glumica koji vas posebno inspirišu?
Imao sam sreću tokom studija da su mi predavali veliki i divni profesori – i umjetnici. Plejada tih ljudi se utiskivala u mene. Ogromno strahopoštovanje sam imao prema svojim profesorima. Bilo me stid stati pred njih i ne znati. Oni su ti koji su me oblikovali. Oni su ti preko kojih sam shvatio koliko ne znam, koliko vrijedim, koliko treba da radim i, na kraju, koliko moram da volim svoju umjetnost. Beskrajno sam im zahvalan na znanju koje su prenosili na nas studente. Karamehmedović, Đukanović, Glamočak, Magaš, Bugarin, Moranjak-Bamburač, Jevđević, Dželilović, Dizdarević, Šipka, Bjelac, Premec su samo neka od prezimena koja su me zaista učila i nadam se nešto naučila. To su moji idoli.
Pristup igra ključnu ulogu
Kakav je Vaš proces pripreme za ulogu? Možete li nam objasniti kako izgleda put od ideje do uloge u svijetu glume?
Ključni faktor u pripremanju neke od uloga je koliko vas zaista zanima sama uloga i ideja o projektu u kojem učestvujete. Bez stvarnog interesovanja iIi pristupa samom zadatku nema ni kvalitetnog procesa pripreme – a samim tim ni rezultata. Trudim se da svaka ulogu koju prihvatam ispunjava navedene uslove. U osnovi, to je tekstualni predložak kao polazište. Rediteljeva ideja i koncept su nešto preko čega dovoljno saznajete koliko vas to zaista zanima i jeste li spremni učestvovati. Sam stvaralački put je onakav kakvim ga sebi odredite. Pristup igra ključnu ulogu. To podrazumijeva maksimalnu posvećenost koja vas često odvoji od mnogih ustaljenih životnih navika. Svaki proces od vas traži potpuni upliv i angažman. Proces stvaranja predstave “Ne daj se, generacijo” bio je specifičan, jer je to prvi put da sam iskusio nešto slično u svojoj karijeri. Pisao sam tekst u kojem ću igrati. Bilo je jako uzbudljivo proći i tu vrstu procesa. Bukalno od ideje do uloge u konačnici. Obično smo u situaciji da u procesu stvaranja učestvujemo od onog trenutka kada nas neko odredi za ulogu.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno radim na pripremama projekata koji će uslijediti početkom iduće godine i projekta koji će se realizirati početkom ili krajem 2026. godine. Volim da stvari planiram mnogo ranije, kako bih imao adekvatnu pripremu. Evo, mogu da kažem da sam trenutno u pripremi projekta koji će Udruženje “Moje pozorište”, čiji sam osnivač, realizirati u koprodukciji s Kamernim teatrom 55. Riječ je o predstavi BLANK, autora Feđe Štukana. Predstavu će režirati Kokan Mladenović. Početak je planiran za mjesec januar, a premijera bi trebala biti početkom mjeseca marta.
Ljubav, rad, disciplina i organizacija
Dugo godina radite na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Koliko je Akademija važna u Vašem profesionalnom angažmanu? Šta je za Vas akademija?
Važnost Akademije u mom životu ne mogu ni procijeniti. Sa racionalnog stanovišta, apsolutno sam svjestan koliko svakodnevno dobijam angažmanom na Akademiji. To je proces koji je neprekidan u spoznaji, istraživanju, upoznavanju, razmjeni, kreativnosti, radosti, edukaciji itd. Dobiti takvu privilegiju je neprocjenjivo. Mi glumci samo želimo da radimo i da imamo procese. Nažalost, mnogo toga nije u našim rukama, pa smo često u situacijama gdje nismo dovoljno angažovani. To nas čini nesretnima i nezadovoljnima. Ja sam svoj put na Akademiji shvatio kao privilegiju. Trudim se da svojim studentima prenesem osnovne vrijednosti našeg postojanja u svijetu umjetnosti. Ljubav, rad, disciplina i organizacija. Upravo te četiri stvari su za mene Akademija.
Što mislite o trenutnim trendovima u svijetu umjetnosti, filma i pozorišta?
Ne volim riječ trend u umjetnosti jer uslovljava. Trend je uslov da biste „opstali“ u nekoj zamišljenoj formi. Uslovljavanje nikada nije dobro kada započinjete neko umjetničko stvaralaštvo. Trend je u neku ruku i opterećenje koje vam često iluzorno pomaže da vjerujete da ćete uspjeti. Mislim da je uvijek u trendu slušati sebe i vjerovati u sebe, u svoju istinu. Tu vrstu trenda predlažem svakome.
Kako održavate ravnotežu između privatnog života i karijere? Imate li neki hobi ili aktivnost koja Vam pomaže da održite balans?
Nikada o tome nisam donosio odluke, iskreno. Nisam nikada pravio plan. Radim i na odmoru. Zapravo, ne postoji vrijeme u kojem ne radim. Naravno da periodično pokušam da se isključim, poželim samoću. Balans se zapravo sam od sebe stvori. Pokušavam da što više igram tenis, da idem na skijanje i da čitam.
Koje teme volite istraživati kroz svoje uloge?
Nemam eksplicitno teme koje bih istakao. Mnogo ih je. Ponajviše me zanimaju teme koje se tiču međuljudskih odnosa.
Nagrade su podsticaj za dalje
Ove godine ste dobili važno priznanje: Srce Sarajeva u kategoriji za najboljeg glavnog glumca komedije za ulogu u seriji “Princ iz Eleja”. Koliko su nagrade i priznanja važni u savremenom svijetu?
Nagrade su lijepa stvar koja vam se desi ili ne desi. Nije presudna stvar u karijeri. Mogu biti i važne, a s druge strane i ne moraju, tako da tu nema nekog pravila. Kod mene bude lijepa osjećanja. Za mene je nagrada znak da moram raditi još više i bolje. Nagrade shvatam kao podsticaj za dalje.
Šta biste voljeli istražiti u budućnosti – koje projekte i uloge biste voljeli realizirati u vremenu koje je pred nama?
U budućnosti ću se fokusirati na rad Udruženja “Moje Pozorište”. Već dva projekta su iza nas, a kako sam već rekao, sprema nam se i novi projekat početkom godine. Kroz te projekte se ogleda i moje zanimanje za teme i autore s kojima želim raditi. Tako će biti i naredne dvije godine, za što već postoji okvirni plan. Poslije predstave “Blank” ću pripremati nastavak trilogije koji smo započeli s predstavom “Ne daj se, generacijo”.
Šta biste poručili mladim glumcima/glumicama koji sada prave prve korake na umjetničkoj sceni?
Oni su kroz četiri godine na Akademiji već morali shvatiti ključne stvari potrebne za opstanak u svijetu umjetnosti i ono što ih čini posebnima u glumi. Kontinuiran i uporan rad te zalaganje su osnovni uvjeti, ali ljubav prema umjetnosti je jednako važna. Elementarni odgoj i obrazovanje. Gluma je kolektivni posao i ne trpi individualnost. To je bitno da shvate nakon prve pohvale.