Pjesma “Alma” čije stihove potpisuje Alma Abdagić, otvara prostor duboke emocionalne introspekcije, uokvirene u naslijeđe bosanskohercegovačke tradicije. Amira Medunjanin, izvođačica ove pjesme, ističe kako je “Alma” izraz univerzalne ljubavi, solidarnosti među ženama i refleksije života prožetog tugom, radošću, bolom i nadom. Ova pjesma nije samo umjetnički izraz, već i oda iskustvima koja oblikuju ljudsko biće, posebno kroz perspektivu žena.

Prva impresija pjesme “Alma” je njena lirska nježnost, koja istovremeno progovara o težini života. Stih „Ostalo mi tijelo neljubljeno“ postavlja ton melanholične introspekcije i tuge, prenoseći osjećaj gubitka i čežnje. Pjesnički subjekt ostaje sam, okružen silama prirode, čekajući na nešto što se možda nikada neće dogoditi. Vjetar huči, vrijeme prolazi, ali osoba o kojoj je pjesma pisana ne dolazi. Ova tišina i statičnost predstavljaju bolnu stazu kroz život, gdje ljubav postaje daleki san, a vrijeme bez pozdrava prolazi pored „vječnog konaka“, simbolizirajući životnu konačnost.

Tema prolaznosti i gubitka se intenzivira kroz pjesničke slike: „Ostaše mi grudi bez milosti, bol mi sestra“. Ovdje se bol prikazuje kao trajna saputnica, prisutna i stalna, dok je milost izostala. Sve je „halalila“, podarila, ali je ipak ostala sama. Ovaj trenutak reflektuje žensko iskustvo u kojem je bol prihvaćena kao sastavni dio života, a proces oprosta i odricanja je neminovan, iako je težak.

Drugi dio pjesme donosi slike potrage za voljenim, kroz ekspresivne stihove: „Gdje si, mili, jesil’ zalutao“. Pjesnički subjekt navlači čaršafe vezene, bilesi haljine, surmom maže suzne oči — pripremajući se za simboličnu potragu koja se odvija među gorama i zorama, između života i smrti. Ova potraga, kao metafora za traženje izgubljene ljubavi, naglašava emocije koje ne jenjavaju, čak ni u licu fizičkog nestanka. Subjekt se suočava sa mogućnošću da voljeni možda više nije živ, što se jasno vidi kroz stih „da te nađem pod zemljicom crnicom“, ali unatoč tome, postoji želja za njegovim iscjeljenjem i vraćanjem u zajednički dom.

Pjesma “Alma” zrači specifičnom težinom koja je ukorijenjena u tradiciji i iskustvima žena koje su kroz historiju preživljavale gubitke, patnje i emotivne rane. Tradicionalni simboli, kao što su vezeni čaršafi i surma, evociraju kulturni kontekst bosanskohercegovačkih žena, čineći pjesmu univerzalno razumljivom unutar tog okvira. Međutim, istovremeno, poruka pjesme nadilazi kulturne granice, govoreći o snazi ljubavi, tuge i nade koje su sastavni dio svakog ljudskog bića.

Amira Medunjanin naglašava da je pjesma posvećena svim ženama, čime dodatno podvlači njen univerzalni značaj. Žensko iskustvo patnje i osamljenosti ne predstavlja samo individualnu bol, već i kolektivni teret kojeg žene nose generacijama, ali isto tako i snagu koju pronalaze u zajednici i ljubavi. Solidarnost među ženama, kako Medunjanin ističe, može biti ključna u prevazilaženju tuge i gubitka. Žene kroz međusobnu podršku i razmjenu iskustava postaju snaga jedna drugoj, i zajedno koračaju kroz teške životne periode.

Na kraju, “Alma” ostavlja snažan dojam kroz svoj jednostavan, ali dirljiv izraz tuge i nade. Riječi i muzika savršeno korespondiraju sa dubokim emocijama koje proizlaze iz gubitka i potrage za ljubavlju, a pjesma postaje simbol zajedničkog iskustva koje nadilazi individualne sudbine. Kroz jednostavne, ali snažne stihove, Alma Abdagić stvara emotivni pejzaž kroz koji svaka žena može proći, prepoznajući fragmente vlastitog života.

ALMA

Ostalo mi tijelo neljubljeno
Vjetar huči, niko ne dolazi
Pokraj vrata vrijeme prolazi
Bez pozdrava, k’o kraj vječnog konaka.

Da mi hoće na pragu zastati.
Ostaše mi grudi bez milosti,
Bol mi sestra, sve sam halalila.
Sve joj dala, sama ostala.

Gdje si, mili, jesil’ zalutao?
A ja navukla čaršafe vezene,
Bilesi haljine bezene,
Surmom oči namazala suzne.

Da te tražim gorama, zorama,
Da te nađem pod zemljicom crnicom,
Da ti vidam rane kunicom,
Da te vratim našoj kući kamenoj.

Da mi hoće na pragu zastati.
Ostaše mi grudi bez milosti,
Bol mi sestra, sve sam halalila.
Sve joj dala, sama ostala.

Gdje si, mili, jesil’ zalutao?
A ja navukla čaršafe vezene,
Bilesi haljine bezene,
Surmom oči namazala suzne.