Ideja da smo svi povezani vodom i zajedničkim životnim ciklusom na makronivou, odjekuje romanom Nebom teku rijeke. Očuvanje prirode i zdravih međuljudskih odnosa postaje imperativom u kojem samo kroz empatiju i solidarnost možemo sačuvati sebe i druge od zaborava – a time se i pobrinuti za odgovor na pitanje: Kako ćemo biti upamćeni poslije smrti?

Piše: Sanita Delić za Buybook

Jedna kap vode, koja je tu od pamtivijeka, svjedoči o nepravdi, tuzi, bijesu i krvoproliću, ali ujedno utjelovljuje ljubav, odanost, toplinu i neraskidive veze koje definiraju samu našu egzistenciju. Kroz njenu metamorfozu spoznajemo cijelu geneološku matricu u kojoj sadašnji trenutak postoji kao sinteza svih onih prošlih, kao iskustvo marljivo sakupljano vijekovima, jer: Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju.

U svom novom romanu Nebom teku rijeke, britansko-turska spisateljica Elif Şafak kroz poetično putešestvije i metamorfozu molekula vode povezuje životne priče svojih centralnih likova – asiriologa Arthura iz viktorijanskog Londona, djevojčicu Narin iz ratom razorenog Iraka dvijehiljaditih godina i hidrologinju Zaleekhah iz savremenog Londona. Blisko poetici magijskog realizma, pričanje drevnih priča o junacima poput Giglameša, oholim kraljevima poput Asurbanipala, lozi iscjeljiteljki i čestim progonima etničkih manjina pomaže čitaocima da osvijeste sadašnji trenutak kroz duboko promišljanje iskustava i situacija kroz koje prolaze glavni likovi, razdvojeni vremenski i/ili prostorno. Dok se narativno klupko odmotava, sudbine Arthura, Narin i Zaleekhah postaju toliko isprepletene da kao čitaoci više ne obraćamo pažnju na njihovu fizičku razdvojenost, već posežemo za prepoznavanjem i imenovanjem životnih nedaća koje postaju univerzalne u svojoj rasprostranjenosti i intenzitetu. Zajedničke su im izgubljenost i usamljenost – osjećanja koja nadilaze njihove pozicije u društvu ili kulturološku pozadinu.

Izuzev ličnih borbi i gubitaka, likove ujedinjuju Temza i Tigris, rijeke kraj kojih se rađaju ili umiru. Simbol rijeke nastoji skrenuti pažnju na goruća pitanja kojima se ekofikcija i ekokritika trenutno bave, a najviše kroz sliku odnosa društva prema rijeci koja nesebično daje i kada je zanemarena, usamljena i nevoljena. Sjedinjavanjem sa silovitom snagom onoga što likove okružuje, uspostavljaju se dugo zaboravljene veze između ljudskog života i njegove poniznosti pred veličinom prirode i univerzuma. Direktna kritika antropocentrizma se ogleda u beskrajnim pokušajima pohlepnih društava da zagospodare prirodom, koja iscrpljena uzvraća velikim poplavama u gradu Niniva u drevnoj Mesopotamiji, kolerom u Londonu i brojnim drugim katastrofama direktno prouzrokovanim ljudskom rukom. Kako Zaleekhah primjećuje, voda u nepovoljnim okolnostima postane tvrda, vrlo slično ljudskom srcu.

Dok se vode žestoke aktivističke i naučnoistraživačke borbe za očuvanje vode, sa druge strane plamte borbe za ravnopravnost i pravo na postojanje. Sjaj drevne Ninive kojim je plijenila 640. godine p.n.e. gubi se kroz stradanje njenih potomaka Jezida koji su se vijekovima poslije suočavali sa progonom praćenim nezamislivim krvoprolićem. Odbačeni od svojih sunarodnika, obilježeni historijom bola i proganjanja, Jezidi su se suočavali sa surovom marginalizacijom, raseljavanjem i napadima, što je eskaliralo u velikom pokolju počinjenom od strane ISIL-a 2014. godine. Ovaj historijski događaj odvija se kroz Narinine oči dok putuje u Irak sa svojom bakom iscjeliteljicom, u svetu dolinu Lališ. Tragično, Narin upada u zamku koju su postavili militanti, za dlaku bježeći od kolektivnog masakra koji će kasnije biti priznat kao genocid nad narodom Jezida.

Ideja da smo svi povezani vodom i zajedničkim životnim ciklusom na makronivou, odjekuje romanom Nebom teku rijeke. Očuvanje prirode i zdravih međuljudskih odnosa postaje imperativom u kojem samo kroz empatiju i solidarnost možemo sačuvati sebe i druge od zaborava – a time se i pobrinuti za odgovor na pitanje: Kako ćemo biti upamćeni poslije smrti?