Piše: Elma Hodžić
Kada sam prije desetak godina započela istraživanje o stradanju i životu djece Sarajeva tokom opsade 1992–1995., bila sam čvrsto uvjerena da je o toj temi već sve rečeno. Danas znam da je malo toga zaista ispričano, a gotovo ništa zapisano. Poduhvat zapisivanja ličnih priča o ovoj temi proces je koji zahtijeva izuzetnu ličnu angažiranost; to je iskustvo iz kojeg se ne izlazi nepromijenjen. Zbog toga knjiga „Mi, djeca Sarajeva“ Mensure Burridge, koja tematizira obrazovanje djece tokom opsade Sarajeva, predstavlja rezultat izuzetnog ljudskog i profesionalnog napora. Ova knjiga dragocjeno je svjedočanstvo o obrazovanju kao jednoj od ključnih linija otpora, kroz čija poglavlja se vješto sudaraju prošlost, sadašnjost – i ono što tek dolazi. Krenimo od početka.
Dizajn naslovnice: Aleksandra Nina Knežević; Foto: Milomir Kovačević Strašni
Mensura Burridge rođena je u Bosanskoj Dubici, a po zanimanju je novinarka. Zanima je poezija, pisanje priča i snimanje filmova. „Mi, djeca Sarajeva“ njena je prva objavljena knjiga. O počecima svog djelovanja kaže: „Završila sam žurnalistiku i radila sam godinama kao radio-novinar na RTVSA. Prije rata postojala je jaka scena na polju žurnalistike. Bavila sam se tai či čuanom i jogom. Imala sam tada spremnu zbirku poezije za objavljivanje, ali me rat spriječio. Za vrijeme rata radila sam u UN-u u Hrvatskoj. Bilo je to teško i izazovno vrijeme: razdvojenost od porodice, pokušaj da pomognem onima kojima je pomoć potrebna…“
Knjiga „Mi, djeca Sarajeva“ je, kako kaže autorica, „kapljica jedne velike suze koja se zove opsada grada Sarajeva“. Ispisana je kroz polifonijsku strukturu u kojoj se čuju glasovi nastavnika i djece koji su, pod granatama i snajperima, tražili izlaz iz rata u svijetu znanja i improviziranih učionica smještenih u podrumima, mesnicama, prodavnicama i sigurnim stanovima.
O početku rada na knjizi autorica kaže: „Trenutak sazrijevanja bio je lajtmotiv za pisanje ove knjige. Ja paralelno pišem četiri knjige već neko vrijeme, i nikako da ih završim. Ipak, kada sam dobila ideju da napišem svjedočanstvo o obrazovanju pod opsadom, odmah sam počela da pišem. Smatram da sam najmanje bitna u ovoj priči – bila sam samo medij kroz koji su jezički oblikovana ova svjedočanstva. Pet sedmica sam bila zatvorena i izolovana u stanu dok sam pisala. Neke priče sam pisala duže, neke kraće, ali nije bilo jednostavno napisati ovu knjigu. Bilo je emocionalno izazovno ponovo se susresti sa sagovornicima i pročitati im zaokružene cjeline njihovih priča.“
Ova knjiga ne samo da nas podsjeća na strašnu stvarnost rata – knjiga nam pruža i uvid u izuzetnu otpornost i snagu volje onih koji su, uprkos svemu, vjerovali da obrazovanje nije samo luksuz, nego temelj za opstanak i očuvanje ljudskog dostojanstva. Glavni likovi knjige nisu izmišljeni junaci, već pravi svjedoci – njihova svjedočenja pretvorena su u literarno obrađene narative kroz koje odiše autentičnost, kako u toku naracije, tako i u stilu pripovijedanja. Ovi svjedoci dolaze iz različitih generacija, imaju različita interesovanja i pozicije u društvu, ali im je zajednička borba za obrazovanje kao svjetionik nade u vremenu beznađa. „U knjizi se nalaze priče iz perspektive nastavnika i učenika, pjesme koje su djeca pjevala za vrijeme rata. Knjiga pokriva iskustva djece i učitelja iz različitih dijelova grada. Obavila sam intervjue i istraživanje, a istovremeno literarno obrađivala prikupljene narative. U dječijim pričama sam nastojala da zadržim termine, dužinu rečenice i stil izlaganja.“
Zanimljivo je analizirati topose knjige “Mi, djeca Sarajeva” – to su zbornica, učionica, biblioteka. Transformacija ovih mjesta, u kojima su smještene priče, pokazuje kako je opsada Sarajeva označila potpunu reorganizaciju svakodnevnog života i prilagođavanje novim okolnostima. Život djece u opkoljenom Sarajevu se drastično mijenja. Organičen im je životni prostor. Skloništa postaju mjesta svakodnevice: prostor za igru, učenje, druženje. Ipak, skloništa nisu bila posve sigurna, pa veliki broj djece biva ubijeno ili ranjeno. Izloženost djece ratnim traumama potvrđuje i priča Smajila Čara, akademskog kipara, koji za vrijeme opsade drži časove likovne kulture: “Djeca su maštala o miru, crtala slobodu. Dao sam im zadatak da nacrtaju granatu. Djeca nikada nisu vidjela granatu, ali su po zvuku razlikovali nekoliko vrsta. Dijete je po zvuku svoje mašte nacrtalo cvijet. Njegova granata sigurno ne ubija.”
“Gledajmo Svijet očima djeteta. Volimo dijete u sebi i Svijet će biti drugačiji. Kada bi ljudi barem na tren zaboravili Svijet oko sebe i zavirili u unutarnje svoje biće, sigurna sam da bi svako poželio da pomiluje to malo nevino biće u sebi. Da mu pruži ruku i bez straha sa puno ljubavi povede u Svijet. Svijet bez rata i boli.”
Ovo je poruka Belme Tuzović Mujkić, koja je tokom opsade Sarajeva bila koncertna gitaristica u Kamernom teatru i učestvovala u projektima Molitva za mir. Svakodnevno je, sa velikim koferom na leđima, prolazila od Alipašinog polja do Muzičke akademije, prelazeći sa jednog dijela opkoljenog grada na drugi. Jednog ljetnog dana nije mogla ući u autobus zbog veličine kofera, pa je nastavila put pješke. Nakon nekoliko minuta, čuo se udar granate u neposrednoj blizini autobusa. Belma kaže da ju je, na neki način, spasila gitara. Poseban sloj knjige „Mi, djeca Sarajeva“ čine poruke i biografije svjedoka, koje nam omogućuju dublji uvid u njihove perspektive i iskustva. Svaka priča, unatoč strašnoj traumi, ispunjena je nadom i vjerom u čovječanstvo. Nije li nam, u današnjem svijetu, sposobnost da, čak i u najmračnijim vremenima, ne gubimo vjeru u znanje, obrazovanje i solidarnost, potrebna više nego ikada? Upravo zato je knjiga Mensure Burridge važan podsjetnik koliko je važno zadržati dječiju potrebu da se uvijek iznova radujemo životu, da maštamo i volimo, da ostanemo dosljedni univerzalnim društvenim vrijednostima.
„Meni je najveća želja da ova knjiga zaživi kao literatura u školama diljem svijeta. Knjigu je moja kćerka Leila prevela na engleski, jer sam željela da priče budu dostupne svima“, navodi autorica, smatrajući da se u današnjem bosanskohercegovačkom društvu nedovoljno gradi sjećanje kroz literaturu i javne spomenike, kao što je to bio slučaj u prošlosti. „Važno je da se sjećamo, ne samo radi poštovanja prošlosti, već i kako bismo izgradili bolju i pravedniju budućnost. Ova knjiga je napisana tako da u tim važnim društvenim procesima pomogne“, pojašnjava Mensura.
“Knjiga Mensure Burridge nam svjedoči o nečemu čega se ne trebamo samo sjećati, već što trebamo kao svoju tradiciju njegovati i slijediti“, bilježi profesor Senadin Musabegović. Vjerujući da iz svake priče možemo izvući pouke, preporučujem vam knjigu „Mi, djeca Sarajeva“ na čitanje i dublje istraživanje. Ova knjiga nije zapis samo o obrazovanju, već o životu u vremenu smrti – podsjetnik da se, tamo negdje, nekim drugim ljudima baš sada dešava rat. Zato treba pričati i pisati!
