„Obožavanje Boginje Velike Majke zemlje prvenstveno se dovodi u vezu sa zemljoradnjom i zemljoradničkim društvima. Žena daje život djetetu baš kao što i zemlja biljkama; ona hrani baš kao i biljke. Zato su magije žene i zemlje istovjetne. One su i srodne. Oličenje one energije koja rađa i hrani oblike stvorenog svijeta ima žensko obilježje. A Boginja Majka predstavlja dominantnu mitsku formu baš u poljoprivrednom svijetu drevne Mesopotamije, egipatskog Nila i primitivnih društava koja su se zasnivala na uzgajanju biljaka. U Europi je otkriveno na stotine figurina Boginje Majke koje potječu iz doba ranog neolita. Međutim, gotovo da nema ni jedne muške figure.“

Joseph Campbell u TV serijalu intervjua „Moć mita sa Bill Moyersom“

Piše: Lejla Panjeta

Religijski sistemi obožavanja prirode i žene, poznati kao matrijarhat, vidljivi su i u mnogim klasičnim mitovima. Na zapadu arhetipska boginja ljepote i ljubavi je grčka Afrodita ili rimska Venera, čije idealne proporcije tijela još uvijek grade klasični mit ljepote. Afrodita se rađa iz morske pjene, kada Kron kastrira svog oca Urana i baca njegove odsječene genitalije u more. Talasi su Afroditu odveli do Kipra, sa kojeg se širi njen kult. Prema nekim manje bizarnim i okrutnim mitovima, ona je bila kćerka Zevsa i Dione. Prohtjevna i lijepa, onima koji je poštuju vraća mladost, plodnost i ljepotu. U rimskoj religiji poistovijećena je sa prostitucijom i slavljena u hramovima koji su podržavali seksualnost. Bila je udata za hromog boga kovačkog zanata, Hefesta, ali bila mu je stalno nevjerna, preotimajući tuđe ljubavnike, izazivajući ratove zbog svoje oholosti i remeteći ljubavne veze onima koji je nisu poštovali.

Afroditine avanture

Božica razdora, Erida, tokom božanske gozbe bacila je jabuku na kojoj je pisalo najljepšoj. Hera, Atina i Afrodita su počele da se prepiru oko jabuke. Odlučeno je da će presuditi Trojanac Paris. On uzme jabuku i da je Afroditi, koja mu zauzvrat obeća ljubav smrtnice. Afrodita je proglašena najljepšom boginjom, a Paris se zaljubio u Helenu i tako je počeo Trojanski rat. Psiha je bila smrtnica kojoj su se ljudi divili toliko da su zbog nje zaboravili na Afroditu. Afrodita se naljutila i tražila od svog sina Erosa da pogodi Psihu tako da se zaljubi u neko odvratno čudovište. Eros je svoju strijelu odapeo, ali slučajno je samog sebe pogodio i zaljubio se u Psihu. Ovaj narativ je porijeklo priče o Ljepotici i Zvjeri. Psiha se molila Afroditi da joj pomogne u potrazi za Erosom, koji je nestao. Psiha je tražila da ga vidi, ali on joj se nije smio otkriti, jer je bila smrtnica. Afrodita je zadala tri zadatka Psihi, od kojih ju je posljednji usmrtio. Otvorila je kutijicu koju je dala Persefona, a u njoj je bio vječni san smrti. Eros je odnio Psihu Afroditi, koja se na kraju smilovala, oprostila joj i dala joj da se napije nektara bogova, pa je Psiha tako postala besmrtna.

Ova okrutna, ali i milostiva boginja je bila ljubavnica Aresu, Dionisu, Anhisu i Adonisu, kome je rodila dva smrtna djeteta i treće – ružnog besmrtnika Prijapa. Sa Aresom, bogom rata, imala je četvero djece: Deimos (užas), Fobos (strah), Harmonija (sklad) i Eros (ljubav). Imala je moć i da udahne život neživoj stvari. Pigmalion je izvajao statuu žene i zaljubio se u nju. Afrodita se sažalila na njega i pretvorila ju je u pravu ženu pod imenom Galateja.

Tokom jednog nevjerstva sa Aresom, njen muž Hefest prekrio ih je metalnom žicom, kako bi se svi bogovi nasmijali njihovoj preljubi. Afrodita je obećala vjernost Hefestu, ali je ovaj čin dvoje ljubavnika vidio Hermes i ludo se zaljubio u nju. Iz ove njene sljedeće prevare rodio se Hermafrodit, mladić sa ženskim grudima i dugačkom kosom. Bio je androgin ili bradata žena. Hemrafrodit nastaje kao ideja iz prelaska matrijarhata u patrijarhat. Bradata boginja, kao kiparska Afrodita ili feminizirani Dionis zapravo predstavljaju prijelazne društvene oblike, kako tvrdi Robert Graves u kultnoj analizi grčkih mitova. Afrodita je stalno stvarala pometnju, ali i rješavala probleme. Pomogla je da se uspostavi patrijarhat, društvo koje James Brown opisuje ovako:

This is a man’s, man’s, man’s world
But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman or a girl
(Ovo je muški svijet, muški, muški svijet
Ali bio bi ništa, ništa bez žene ili djevojke)

Kroz vijekove koji slijede u ovom muškom svijetu, Afrodita je pretpjela ugnjetavanja, progone, a njene sljedbenice velike metamorfoze. Međutim, ljubav, plodnost i ljepota koju predstavlja samo je nalazila drugačije oblike i forme u različitim kulturama tokom patrijarhata. Afrodita nikada zaista nije nestala. Čuvarice patrijarhata mediteranske kulture, najbolje oslikava replika „Boginje Majke“ iz filma My Big Fat Greek Wedding (2002): „Žena je vrat, a muško glava“. Afrodite i te kako znaju okretati glavu, a pri tome čuvati poredak paterfamiliasa, praveći se da su samo vrat, a ne glava kuće. Tako poznate rečenice generacije babyboomersa: „Sad ću ti zvati oca. Vidjećeš ti kad ti ćaća dođe!“, simuliraju moć muškog principa u društvu, dok zapravo pokazuju pravu moć boginje – one koja kontroliše i donosi život i ljubav.

Maria Portokalos: “Let me tell you something, Toula. The man is the head, but the woman is the neck. And she can turn the head any way she wants.”

Maria Portokalos: “Da ti nešto kažem, Toula. Muškarac je glava, ali žena je vrat. Ona može okretati glavu kako god ona hoće.”

Arhetip Afrodite u drugim kulturama

Joseph Campbell rekao je da je božanstvo personifikacija energije. Mitologija je nešto što je utkano u našu stvarnost, ali što nije samo po sebi činjenica, već metafora simbola. Ženska božanstva širom svijeta personificiraju istu energiju ljubavi, plodnosti, požude i rođenja. U mnogim kulturama ovaj arhetip ženskog principa je demonizovan putem konzervativnih religijskih dogmi, koje postaju izražene u izričito patrijarhalnim i ratničkim društvima. Tako se boginja ljubavi na nebeskom svodu poistovjećuje sa demonskim odajama pakla.

Hesper (grč. veče, zapad) je večernja zvijezda Venera. Ista zvijezda se ujutro zove Fofsor ili Lucifer, svjetlonoša, tj. jutarnja zvijezda. Antički narodi su posmatrali nebo i davali imena konstelacijama, zvijezdama i planetama prema svojim božanstvima. Nisu imali internet i TV, a atmosfera nije bila zagađena. Jedina večernja zabava bila im je astrologija i astronomija u skladu sa njihovim politeističkim vjerovanjima. Za njih je vrijedio geocentrični sistem, a Zemlja bila ravna ploča na kojoj su bogovi igrali svoju verziju šaha. Često su zvijezde zamjenjivali za planete, a konstelacije nazivali imenima životinja ili bogova na koje su ih podsjećale. Venera je Rimljane podsjećala na boginju ljepote, ljubavi i plodnosti.

Planeta Venera je najsjajnije nebesko tijelo na našem nebu i zato su mislili da je zvijezda. Velika je, bliže Suncu, pa odbija više svjetlosti, jer je prekrivena oblacima sumpora. Zbog svoje sjajnosti i ljepote vidljive golim okom rimska Afrodita nosi njeno ime. Međutim, realnost je mnogo drugačija. Na njoj je temperatura toliko visoka, da se olovo može rastopiti, a pritisak ekvivalentan najvećoj dubini na kojoj podmornice plove.

Prepuna sumpora, karbondioksida i hlorovodonične kiseline. Na ovom prelijepom nebeskom tijelu, po sterilnom vulkanskom tlu, padaju kisele kiše, a sumporna magla liči na prizore iz umjetničkih predstava pakla. Venera ili Lucifer su dva imena za istu planetu. U sistematskom hrišćanskom demoniziranju paganskih tradicija tokom vijekova, Afrodita ili Venera, tj. ljubav i požuda, poistovijećene su sa Sotonom ili Paklom.

Grčka Afrodita, feničanska Astarta, egipatska Izis i Hator, babilonska Ištar ili sumerska Inana, predislamska arapska boginja Al Uzzi, nordijska Freya, astečka Sočikecal suvereno su vladale kulturama prvih zemljoradničkih gradova. Sam kult grčke boginje ljubavi potiče iz mesopotamskih matrijarhalnih kultova prije dolaska Akađana. Al Uzza (Aziz-moćni) alternativa je za jedno od 99 božijih imena. Ovo je takodje bila arapska boginja ljubavi i rata, jutarnje i noćne zvijezde. Veoma je ličila na mesopotamsku Inanu.

Ove boginje su razmjenjivale iskustva tokom helenizma, koji je na prostore Mediterana donio kulturni diverzitet. Međutim, neprijatelj požude u vidu hrišćanskog učenja, pojavio se na Bliskom istoku i ubrzo se proširio po Evropi. Afrodita ili Venera se asimilirala kao Bogorodica i majka u novoj popularnoj religiji, gdje ostaje dijelom do renesanse, a dijelom i danas. Jedna od prvih slika gole žene u prirodnoj veličini u zapadnoj kulturi srednjeg vijeka bila je Botticellijevo Rođenje Venere, koja se parodira i preprodaje na suvenirima i danas. Uzor sa klasičnih i renesansnih statua i slika postaje marketinški mit o ljepoti, koji se i danas eksploatiše i koristi protiv žena. Obične žene nemaju te božanske proporcije, ali se od njih očekuje da zgledaju kao boginje. Međutim, u isto vrijeme treba da budu i skrušene poput Bogorodice. Ove kontradiktornosti zapravo potiču iz samog arhetipa boginje ljubavi, koji predstavlja potragu za svim oblicima ljubavi i ljepote.

Sanskritski korijen riječi venus označava želju i žudnju. Hinduistički pandan ovim ženskim božanstvima je Sarswati, boginja umjetnosti, ljepote i znanja. Predstavljena je kao žena duge kose sa četiri ruke. U svakoj ruci nosi po jedan simbol: Lotus – čistoća, Sira – umjetnost, Veda Devanta – sveta knjiga znanja cijelog univerzuma i Japa – neprekidni ciklus kulture. Indijsko ime za Biće svih bića je Brahman. To je neutralno ime. Nema ni muškog, ni ženskog roda. Indijski naziv za ženu je Maja-Šakti-Devi, što znači: „Boginja koja daje život i majka svih oblika“.

Afrodite svih oblika

Mitološke ili obične žene putem fleksibilnosti vratnih pršljenova kojima okreću vladajuće strukture pokazuju veliku moć prilagođenja i metamorfoza tokom historije. Ponekad oblici koje preuzimaju ni njima samima nisu jasni. Ali izvršavaju fukcije u ovom haotičnom svijetu, povezujući čovječanstvo kroz slične priče o moći i snazi ljubavi. Takve oblike, koji postoje u jednoj običnoj ženi odlično je definisala Elif Šafak u knjizi „Crno mlijeko“, kroz priču glavne junakinje u srednjim godinama. Putem arhetipskih imena jungovskih persona, sjenki i animusa i anima, koji se javljaju kao prosvjetljenje o mnogostrukim licima i ulogama žene, glavna junakinja se upoznaje sama sa sobom. Tako u jednoj ženi postoje slijedeće boginje: Gospođica Učenjakinja Cinik, Miledi Ambiciozna Čehovljanka, Mala Gospođica Praktična, Mama Sutlija, Gospođa Drevišica, Ljepotica Bovary. Pored njih su „i glasovi koje još nisam upoznala, stoje jedni pokraj drugih… Sada su svjesne da njihovo slobodno i izjednačeno postojanje zahtijeva da budu jedna uz drugu i da dok je god jedan glas porobljen nijedan drugi ne može biti slobodan. Zajedno učimo kako živjeti, pisati i voljeti do granica mogućnosti bivajući ono što jesmo.“ – piše Šafak.

Ovi arhetipi boginja preživjeli su progone tokom vijekova. Postali su arhetipi čišćenja, kuhanja i rađanja. Bilo im je zabranjeno ispoljavati emocije ili pokazivati lice. Za one koje su bile divlje smišljane su priče o vješticama. Žene koje imaju mačke nisu oboljevale tokom epidemije kuge. Mačke jedu miševe. Miševi prenose kugu. Dakle, te žene su u dosluhu sa Crnom smrti i sa Sotonom, što znači potrebno ih je spaliti na lomači. I danas u bajkama vještice predstavljamo kao ponosne vlasnice crnih mačaka. Marie-Louise Von Franz, vodeća evropska jungijanska teoretičarka o bajkama, mitovima i pričama, navodi da Arapi imaju tradiciju da nikada ne prilaze ženama koje žive same blizu pustinje, jer su obuzete džinima. Ona elaborira ovaj običaj jungijanskim principom anime i animusa (žensko-muškog principa). Žene koje žive same potpadaju pod uticaj svog animusa (muškog principa), jer je veoma teško biti sam i oduprijeti se navali podsvjesnog. Onaj koji živi sam mora biti veoma jak psihički. Kako ne bi bile same, žene pristaju da čiste i da se ne smiju.

„Šta je čudno kod čišćenja…nema mu kraja. Savršen način da se žena zaustavi… nije damski smijati se na takav način…. udisanje dovodi do emocija, pa kad poželimo da nešto osjećamo, mi zadržimo dah. Dok se smije, žena diše punim plućima, a dok to čini može osjetiti nedozvoljena osjećanja.“ – navodi Clarissa Pinkola Estes u svojoj knjizi o divljoj ženi „Žene koje trče sa vukovima“. Kod nas postoji izreka i društvena konvencija (koja se ipak ne odnosi samo na žene): „Ne smij se, oplakaćeš.“ Sputavanje talenata i darova boginje ljubavi i ljepote, kroz osjećanja koja izazivaju radost, veselje ili sreću, vode porijeklo od demoniziranja boginja. Kada je tačno počelo ugnjetavanje ženskog principa rođenja i plodnosti, i kako se iz antičkog svijeta proširilo kasnije i na druge kulture?

(Nastaviće se.)