„Obožavanje Boginje Velike Majke zemlje prvenstveno se dovodi u vezu sa zemljoradnjom i zemljoradničkim društvima. Žena daje život djetetu baš kao što i zemlja biljkama; ona hrani baš kao i biljke. Zato su magije žene i zemlje istovjetne. One su i srodne. Oličenje one energije koja rađa i hrani oblike stvorenog svijeta ima žensko obilježje. A Boginja Majka predstavlja dominantnu mitsku formu baš u poljoprivrednom svijetu drevne Mesopotamije, egipatskog Nila i primitivnih društava koja su se zasnivala na uzgajanju biljaka. U Europi je otkriveno na stotine figurina Boginje Majke koje potječu iz doba ranog neolita. Međutim, gotovo da nema ni jedne muške figure.“

Joseph Campbell u TV serijalu intervjua „Moć mita sa Bill Moyersom“

Piše: Lejla Panjeta

Joseph Campbell razgovarajući sa Billom Moyersom kaže: „Temelji zapadne civilizacije postavljeni su u dolinama velikih rijeka: Tigrisa, Eufrata, Nila i Ganga. Bio je to svijet boginje. Potom nailaze invazije u četvrtom milenijumu prije nove ere i vremenom postaju sve razornije. Osvajači su nadirali sa sjevera i juga i preko noći do temelja razarali čitave gradove. Ove invazije uvode u kulturu zapada ratničke bogove gromovnike kao što su Zevs ili Jehova.“ Na to mu Bill odgovara: „Umjesto falusa i plodnosti došli su mač i smrt.“ Ratnička kultura uspostavlja se na arabljanskom ostrvu i potiskuje poljoprivredne kulture. Matrijarhat potpuno iščezava sa dominacijom semitskih društava.

„Semitski narod i upadali su u svijet kojim su vladali religijski sistemi Boginje Majke. Njihove najezde dovele su do prevlasti mitologije orijentisanih prema muškom principu i do pretvaranja Boginje Majke u neku vrstu boginje bake koja je pripadala davno prošlom vremenu. Priča o kojoj je riječ događa se u vrijeme uspona grada Babilona. Svaki od drevnih gradova imao je inače sopstvenog boga zaštitnika ili boginju zaštitnicu. Bitno obilježje osvajačkih naroda sastoji se u nastojanju da se vlastiti domaći Bog imenuje za vladara čitavog univerzuma. Nijedno drugo božanstvo nema značaja. Put uzdizanja sopstvenog boga vodio je preko poništavanja boga ili boginje koji su se u osvojenom području poštovali prije njega. A prije babilonskog boga Marduka slavila se boginja majka cijelog svemira. Dakle priča počinje velikim vijećem muških bogova na nebu (svaki Bog je bio jedna zvijezda) koji su se sastali zato što su čuli da dolazi Velika Mama, stara Tiamat, prvobitni Haos, neiscrpni Izvor. Koji će od bogova sada skupiti toliko hrabrosti da se suprotstavi Velikoj Mami i uništi je? Naravno Bog zaštitnik u to vrijeme moćnog grada“ – kaže Campbell. Te bogove sa mitološkog repertoara kasnije skida jedan semitski bog.

Naše sopstveno, zapadnjačko, potčinjavanje žene samo je u funkciji biblijskog mišljenja. Joseph Campbell u ovim intervjuima sugeriše da postoje „tri moguće situacije. U početku je vladalo žensko božanstvo i u tom periodu muškarac gotovo da i nije imao nikakvog značaja. Zatim se situacija preokreće i ulogu boginje preuzima muško božanstvo. Napokon, klasični stupanj: muško i žensko su u interakciji – kao na primjer u Indiji. Ovo proizlazi iz shvatanja Indoeuropljana koji nisu potpuno obezvrijedili ženski princip.“ U starom Sumeru još uvijek vlada princip jednakosti muškarca i žene. U to vrijeme nastaje prvo pismo, klinasto pismo, kojim se bilježe računovodstveni podaci bitni za opstanak prvih gradova. Međutim, sa pojavom Akađana, koji ruše princip nezavisnih gradova i stvaraju carstvo na području Mesopotamije, u društveni poredak ulazi testosteron. Javlja se Hamurabijev zakon, a vladanje carstvom prepostavlja jaku zakonsku i ratničku strukturu državnog i društvenog uređenja. „Oko za oko, zub za zub“, čuveni Hemurabijev doprinos pravnoj nauci, u ovom robovlasničkom sistemu ostavlja malo mjesta za filozofiranje o ljubavi.

Zakon 40 – zakon o velu

Rat donosi novi rat, tako da Asirci koji pobjeđuju i nasljeđuju Akađane na ovom prostoru uspostavljaju svojih 112 zakona. Jedan od njih je i Zakon o pokrivanju zapisan na glinenoj pločici, i to 2000 godina prije pojave islama. U asirskoj kulturi, prema Zakonu broj 40, udate, udovice i asirske žene moraju izlaziti na ulicu pokrivene. Kćerke iz viših klasa moraju biti pokrivene sa abajom. Prostitutke se ne moraju pokrivati. Kazna za nepokrivanje je pedeset udaraca bičem. Ovaj zakon dijeli žene u 5 kategorija: supruge i kćerke više klase, konkubine, prostitutke hramova, kurve i robinje. Zakon svakako ograničava žene, ali im daje slobodu i zaštitu da same hodaju ulicom pokrivene velom.

Ova tradicija se proširila na Grčku, Rim, Bizant, islamsku kulturu, renesansu, čak i na pravila oblačenja kod časnih sestara. Polunage skulpture Afrodite, ni u kom slučaju ne odražavaju društvenu kostimografiju ovih starovjekovnih kultura, čija je mitologija prepuna razvrata i zanimljivih zapleta i obrta. Simbol pokrivanja – veo je statusni simbol i u Antičkoj Grčkoj. Zlo ženskog tijela potrebno je sakriti ili ublažiti. Atina, boginja mudrosti, i Afrodita bile su poštovane boginje, ali obične žene trebalo je da šute, da se ne smiju i da budu vezane za oikos – kuću, dom, ognjište. Njihovi praznici bili su rituali rođenja, smrti i vjenčanja, a slavile su Demetru, boginju lova i prirode.

Savremenik Homera, grčki pjesnik Hesiod u 7. vijeku p.n.e. piše o Pandori, kao o prvoj ženi, pandanu biblijske Eve. Hesiod navodi da je ona različita vrsta, koja ne dolazi sa kutijom, već sa bokalom zla. Oblik ovog bokala, pithos, je oblik materice, a kroz seksualni odnos, svo zlo izlazi napolje. Ovaj bokal treba zatvoriti. Materica se poistovjećuje sa histerijom, rođenjem, menstruacijom, sa svim onim što nije primjereno civilizovanim ljudima. Filozof koji je uticao na kompletnu zapadnu misao, Aristotel u 4. vijeku p.n.e. piše da su žene „podmuškarci“, „nesavršeni muškarci“, jer nemaju sjeme da kreiraju čovjeka, te da se moraju kontrolisati, jer nemaju razuma. U praotadžbini demokratije, uzoru civilnog društva, u polisu žene nisu imale državljanstvo, dok su još prije u Egiptu žene imale uslove da izvade pasoš. Kontrola i regulisanje pitanja ovih nerazumnih bića bila je od velike važnosti u civiliziranom antičkom svijetu.

Pitanje pokrivanja nastavlja se kroz srednji vijek, sve do viktorijanskog doba, u kojem su žene nosile velove preko ili oko lica i još uvijek bile smatrane robom za koje se ugovaraju brakovi. Negdje sa izvojevanom pobjedom sufražetkinja na pravo glasa, a sredinom prošlog vijeka na pravo zaposlenja, žene imaju sličan status s muškarcima. S tim da ih popodne i dalje čeka oikos: rađanje, djeca, pranje, čišćenje i kuhanje. Žene su po prvi put potpuno pravo glasa dobile u Novom Zelandu 1893. godine, u SAD-u 1920., u Velikoj Britaniji osam godina kasnije, a u Francuskoj 1944. godine. U SAD-u su crnci dobili pravo glasa 1870., žene 1919. godine, dok su u bivšoj Jugoslaviji dobile pravo glasa 1945. godine. Tek je 1990. godine Ustavom Jugoslavije zagarantovana ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije, čime su dobile jednaka prava kao i muškarci. U SAD-u i danas su žene na nekim mjestima manje plaćene za iste poslove koje obavljaju muškarci. Ova borba za jednakost još uvijek traje, ali paralelno s ovom bitkom Afroditin sin Hermafrodit radi na svojoj borbi za jednakost i prihvatanje. Moguće je da non-binary sistem opredjeljenja ili LGBTQU nosi neki novi talas društvenog uređenja, kao što je to donio Afroditin androgini sin pri prelasku iz matrijarhata u patrijarhat.

Pitanje pokrivanja i sakrivanja ljepote ili ružnoće ili drugačijeg je pitanje negiranja individualnosti u društvu koje želi da vlada na konzervativnim principima, a koji nerijetko ne stoje na pravičnim ili realnim osnovama koje su potrebne ljudima u tom društvu. Kao što u državnim sistemima postoje oligarhije, autokratije ili diktature, tako su u društvenim sistemima, nevezanim za nekog određenog monoteističkog boga, pravila za ponašanje i izgled žene bili nametnuti od strane patrijarhata. S obzirom da su prilagodljive boginje vješto okretale vrat i prilagođavale se različitim oblicima demoniziranja, uvijek znale da je opstanak i izvor cjelokupnog života u njima, bile su strpljive, jer: “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ona ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje pravo, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, nego istini. Sve izdržava, nikad ne gubi vjeru, uvijek se nada, sve podnosi.” (Biblija: Hvalospjev ljubavi, Prva poslanica Korinćanima: 13,4)

Mit o ljepoti

Sa druge strane vela, patrijarhat je vješto nametao ideale ljepote poredeći žene sa boginjama u smislu vanjskog izgleda. Tako nastaje još jedan faktor represije ženskog principa – mit o ljepoti. Naomi Wolf, u svojoj knjizi „The Beauty Myth“, kaže da ovaj mit „nije baziran na evoluciji, polu, rodu ili božijoj estetici. Ovaj mit se pretvara da je mit o seksu, intimnosti, životu i slavljenju žena. Mit o ljepoti je sazdan od emotivne distance, politike, finansija i seksualne represije“. Svrha mita o ljepoti, kojim smo svakodnevno izloženi putem medija je zarada i povećanje profita oglašivačkoj i marketinškoj industriji, koja zapravo finansira medije. U ovoj sprezi mediji kreiraju ideale po uzoru na slike koje su izmislili i repetitivno plasirali o klasičnim boginjama. Sve ovo ima i krajnji cilj, koji je političke i ideološke prirode: distrakcija od stvarnih društvenih problema i zaustavljanje progresivnog i kritičkog mišljenja. Ako danas žena mora imati savršenu frizuru, nokte, odjeću, otići u teretanu, namazati se nečim na čemu ubjedljivo piše da je sami nektar bogova i eliksir vječne mladosti, a sve to da bi udovoljila svojoj medijima manipulisanjoj podsvijesti, kojom upravlja mit o ljepoti; uz sve to kada ima vremena da razmišlja o napretku društva? Žene se oslabljuju do te mjere, da im je možda bolje da se potpuno pokriju od glave do pete. Ili su predebele, ili su premršave, ili su ružne, ili previše lijepe, ili lezbejke, ili nerotkinje, ili nisu sposobne zadovoljiti muškarca… Sve ovo vodi u mentalne poremećaje ishrane, spavanja, hirurške intervencije na licu i tijelu. Modna, farmaceutska i medijska industrija plasiraju ovaj mit na temeljima babyboom doktrine: „Možeš imati oboje!“ Misli se, naravno, na karijeru i porodicu u isto vrijeme. Babyboom ideal je žena koja ima karijeru, sjajno kuha, kuća je uvijek čista; ona plete, šije, bavi se nekim hobijem, fizički je aktivna, fantastična u krevetu, bavi se sportom, uvijek našminkana, radi zadaće sa djecom i razumije se u svaki predmet bolje od nastavnika, i generalno izgleda sjajno…

Multibilionski profit marketinške industrije počiva na mitu o ljepoti, svestranoj sveprisutnosti i omnipotentnosti. A žena/boginja za to vrijeme izmišlja svoje male arhetipe, kao glavna junakinja iz Šafakine knjige. Male junakinje, žene, djevojke i majke preživjele su kroz GenX i ovaj medijski nametnuti moderni mit o ljepoti čuvarica patrijarhata. Jer, boginja može sve za ljubav. Kako kaže Campbell: „Majka voli svu svoju djecu: glupu, bistru nevaljalu, dobru. Nije važno kakav karakter imaju. Žensko na neki način predstavlja bezuslovnu ljubav prema potomstvu. Otac je više neko ko održava red. On se u mnogo većoj mjeri dovodi u vezu sa socijalnim redom i društvenim karakterom… Majka daje život prirodi djeteta, a otac njegovom socijalnom karakteru. Povratak prirodi sigurno će ponovno aktualizirati materinski princip.“ Povratak Majci Zemlji i ženskim principima u kontekstu moralnosti i društvenih uređenja, zasigurno će imati značajno mjesto u našem društvu koje je na ivici globalnog rata. Ratnički nastrojen patrijarhalno-ratnički i profitabilno-industrijski koncept našeg društva već je Majku zemlju, staru Tiamat, veoma razljutio. Globalno zagrijavanje, apokaliptične promjene vremena, besmisleni patrijarhalni zakoni i pravila, proizvodnja poslušnika – ratnika, pohlepa, korupcija, gradnja i uništavanje prirode, ratovi i tenzije koji bukte među nuklearnim silama, nisu proizvod Afroditinih hirova, već bogova gromovnika – zaštitnika ratnika, koji misle da im podizanjem ograda i crtanjem granica Zemlja koju su osvojili zaista i pripada. Dovoljno je da se prisjetimo da Afrodita, ma koliko hirovita, prašta i uslišava želje. Da boginje daju, a ne uzimaju život. Da im je svrha da daruju, a ne osvajaju. Da imaju mnogo lica i imena, i da su mnogo pretrpjele okrećući muške usijane glave. Afroditin dar je važniji od dara svih ostalih paganskih bogova. Bezuslovna ljubav i rađanje života. Potrebno je ovo poštovati kroz razumijevanje dara života koji imamo, kroz ljubav i zajedništvo u želji za lijepim i dobrim, kao i kroz očuvanje prirode i poštovanje Boginje Zemlje koja treba ostati u nasljeđu sljedećim generacijama.

Mitološke fenomenologije božanstava pomenute u ovom tekstu moraju se značenjski shvatati u metaforičkom i simboličnom kontekstu, a nikako u faktičko religijskom.