Razgovarala: Elma Hodžić

Početkom 2025. godine nova knjiga Adise Bašić, čiji je izdavač Buybook, počela se redovno pojavljivati u mom životnom prostoru: u razgovorima, preporukama na društvenim mrežama, čak se i fizički pojavljivala i izmicala mi iz ruku. Zaintrigirana temom, znala sam da ću brzo krenuti s čitanjem. Nisam znala da će me baš ovoliko dotaći.

Adisa Bašić je moja profesorica, uvijek smo se ”družile” kroz poeziju. ”Knjiga o Almiru” je njen prvi roman, kroz koji se, iz različitih perspektiva, pripovijeda priča o Almiru Smajiću, mladiću koji je kao potporučnik Jugoslavenske narodne armije stradao u Vukovaru 1991. godine, a koji je zapravo brat Adisinog muža. Priča započinje putovanjem u Bijeljinu, a tamo se u nekoliko dana naratorica susreće s Almirovom porodicom, prijateljima, poznanicima. Na početku knjige čitatelj je suočen s pitanjem smisla čuvanja predmeta onih kojih više nema: mogu li možda naći mjesto u nekom muzeju? Čini mi se da je ova knjiga zapravo jedan pokretni, vješto ispripovijedani muzej posvećen Almiru. Jugoslaviji. Svima nama. Kao i svaki muzej, ”Knjiga o Almiru” počiva na temeljitom istraživanju (potvrđuje mi to autorica, dok mi pokazuje sređen i detaljan istraživački folder na svom računaru, a osjeća se u svakom sloju knjige). Zavarava nas opušteni naratorski ton svakodnevice, to ćaskanje s čitateljem koje ima za cilj da pomogne u montaži, u procesu slaganja priče. (Ne)obični ton tako u priču uvede i Almirovog bratića i Adisinog sina, Rejhana, čije bebeće ponašanje budi toplinu, ponekad mami osmijeh – i tako balansira, da ne puknem u plač bez povratka. Hvala Rejhanu! Dalje, muzeološko je prikazivanje predmeta, deskriptivna interpretacija, pokušaji objektivizacije narativa uz integrisanje glasova koji se u muzeologiji tretiraju kao svjedoci vremena. Prepliću se u ovoj knjizi tako moćno historiografija i glas običnog čovjeka. Mogla bih o ovoj knjizi stranice ispisivati. A mogla bih, zbog ove knjige, stranice ispisati.

Obično Urban sagovornike, među kojima su nerijetko i moji profesori, persiram. Odraz je to poštovanja i zahvalnosti, u pisanoj formi se ovog formata pogotovo ne mogu riješiti. Ovo je jedan od rijetkih intervjua gdje sam sa sagovornikom na ti. Ne zato što se moje poštovanje prema profesorici Adisi smanjilo, nego zato što sam se s književnicom Adisom Bašić potpuno povezala. Ona me razumije. I potiče da progovorimo, svako o svom Almiru.

Almirova majka i prijatelji na promociji knjige u Figurama; Foto: Vanja Čerimagić

Da krenemo od početka. Kako i kada se rodila ideja za Knjigu o Almiru? Kako je izgledao proces pripreme, istraživanja?

Još kad sam prije skoro šesnaest godina upoznala svog današnjeg muža i njegovu porodicu, saznala sam za priču o Almiru i pomislila da bi to bio dobar dokumentarni film ili knjiga. Kada sam otkrila da njegova majka čuva fotografije i lične predmete, među kojima je i dnevnik čitanja sa detaljnim i dugačkim spiskovima svega što je pročitao od djetinjstva i što je planirao pročitati do kraja 1999. godine (a poginuo je 1991), shvatila sam literarni potencijal njegovog lika. Zatim sam nekoliko puta i sama učestvovala u porodičnom obilježavanju godišnjice njegove smrti u Bijeljini. Posudila sam njegove stvari, čitala, razgledala tu malu kolekciju predmeta. Ali puno toga se trebalo poklopiti dok nisam konačno shvatila da sam ja ta osoba koja treba i ima pravo da napiše knjigo o njemu i dok nisam osjetila unutrašnji ljudski i umjetnički poriv da to konačno i učinim. Presudnu ulogu odigrao je kasniji urednik romana Semezdin Mehmedinović koji se vrlo entuzijastično zainteresovao da čuje priču o Almiru, ali i o njegovoj porodici i prijateljima koji se Almira tako uporno i tiho sjećaju sve ove godine. Kada su se prije dvije godine i njegovi najbolji drugovi pojavili na godišnjici, to je bio neposredni povod da razgovor o njemu konačno započne.

Almirova priča zaista ima ogroman naratološki potencijal. Mogla je biti ispričana na milion načina. Kako je priroda teme i istraživački proces odredio pripovjedačku formu? Zašto roman? Koliko je izazovno pisati književnost koja obrađuje osjetljive teme? Što je ono što si željela izbjeći prilikom rada na ovoj knjizi?

Putovanje u Bijeljinu 2023. je bilo neobično jer su tad došli Almirovi prijatelji koje majka nije vidjela preko trideset godina, a posebno je bilo i to što smo moj muž i ja prvi put poveli s nama i našeg jednogodišnjeg sina. Taj odlazak u njihov nekadašnji grad nametnuo se kao okvirna priča, postao je to svojevrsni road movie. Zapisi o Almirovim predmetima i slikama su se jednako kao i intervjui o njemu udjenuli u tekst o Bijeljini kao u neku raširenu harmoniku. Neke razgovore i istraživanja sam obavljala nakon što je pisanje već počelo pa je to dalo neku dinamiku knjizi, doslovno sam prozom dokumentovala sam proces pisanja i svoja svakodnevna mala otkrića. Bilo je uzbudljivo, nosilo je neku dozu misterije i iznenađenja… Roman mi je za razliku od publicistike dao šansu da pišem o tome kako se on mogao osjećati, da se bavim lirskim detaljima, koincidencijama, proturječjima. Roman mi je dao mogućnost da u tekst kao naratorku uvedem sebe i progovorim o svom doživljaju svega onoga što posmatram i čemu svjedočim.

Autori fotografija u knjizi su Imrana Kapetanović i Mitar Simikić

Književnost i historiografija

Osvojila me knjiga pripovijedanjem u kojem su zaštićeni i mrtvi, i živi – i mi koji o njima čitamo. Kako si balansirala emocije u montaži? Kakva je uloga umjetnosti i književnosti u pripovijedanju historije?

Pišući ovaj roman osjećala sam veliku obavezu i prema ljudima, živim i mrtvim, o čijim životima sam govorila, ali i prema književnom tekstu. Bila sam u paničnom strahu da ne iznevjerim ni ljude ni ljepotu priče. Mislim da pisanje o stvarnim ljudima podrazumijeva posebnu vrstu obzira. Proces fikcionaliziranja je tu vrlo specifičan. Pošto se ovdje radi o ljudima koji su učestvovali u historijskom događaju, ratu, pri čemu su neki izgubili život, smatrala sam da je moja dužnost potpuno se, i istraživački i kreativno, predati tom zadatku. Vrvilo je od emocija, znala sam plakati dok pišem, ali sam također svojom obavezom smatrala estetski oblikovati priču najbolje što mogu, disciplinirati jezik i pripovijest, ne gubiti mjeru.

U prvom poglavlju se naratorka pita kakvog smisla imaju Almirovi predmeti, koliko dugo će se čuvati, mogu li naći mjesto u nekom muzeju. Onda u poglavljima koja slijede pažljivo iščitava Almira kroz njegove bilješke, predmete, spiskove literature koja je prošla kroz njegov život. Šta ćemo sa pričama koje još uvijek nismo ispisali? Može li nam književnost, kroz priču o Almiru i sve druge almire, pomoći da bolje razumijemo istinsku prirodu ratova, života?

Književnost je dragocjena u načinu na koji svjedoči o historiji, lično i iznutra – ona jedina daje mogućnost da zaista razumijemo kako se neka osoba u vrtlogu historije osjećala i da s njom ljudski suosjećamo. Kroz književnost upoznajemo i razumijevamo čovjeka u svim vremenima i kulturama. Bosna je puna priča o gubitcima, ali i o herojstvima i trijumfima, koje još uvijek čekaju da budu napisane. Trebali bismo jedni druge više ohrabrivati na pisanje i na pričanje, otvarati se, pristajati na svoju ranjivost. Traumatska iskustva su učinila da otvrdnemo i da se zatvorimo kako bismo preživjeli, ali ako ostanemo u trajnom grču i odbrambenom stavu, naše rane nikada neće zacijeliti a život će nas mimoići.

Mnogo više od promocije knjige

”Promocija Knjige o Almiru je nešto najljepše u čemu sam ikad učestvovala” – napisala si nakon promocije knjige u Figurama. Kako je protekla promocija – i šta je doprinijelo njenoj ljepoti?

Na promociji su bili prisutni Almirova porodica i prijatelji, većina aktera iz knjige. To je bila nadrealna situacija, ja sam pred ljudima promovisala ono što je bilo njihov život. Bilo je delikatno i emotivno, svi smo bili uzbuđeni. Almirov prijatelj Amir Dukić je svirao gitaru, pjesme koje su oni nekad kao mladići svirali i pjevali na zajedničkim dernecima. On je to činio sa toliko emocija, tako posvećeno, dižući spomenik i svom mrtvom prijatelju i njihovoj mladosti. U publici je bio ostatak njihovog društva, Stevo, Savo i Dragan, njih četvorica stigla su iz četiri grada da bi tu noć bila s nama. Amira je na violončelu pratila moja draga prijateljica Belma Alić. U prvim redovima sjedili su Almirova majka, sestra, dvojica braće, rođak… Mislim da su svi prisutni osjetili da je taj skup mnogo više od promocije knjige, da je to jedno okupljanje ranjene zajednice, koja svjedoči koliko su književnost i život povezani i koliko književnost može biti ljekovita.

Strah me da ne pokvarim doživljaj budućim čitateljima, pa ne ulazim previše u detalje. Kakve su bile reakcije čitatelja do sada? Je li Knjiga o Almiru donijela neki vid olakšanja?

Nezahvalno je da sudim i govorim u njihovo ime, ali vjerujem da su svi oni koji su učestvovali u stvaranju knjige osjetili neku vrstu povezivanja s drugima i olakšanja. U mom životu knjiga djeluje kao dar koji me zbližava s ljudima, čitaoci mi sad nerijetko ispričaju neku svoju priču koja je po nečemu slična Almirovoj. Ono čemu se nadam i što pomalo slutim iz prvih reakcija je da ona donosi katarzu i čitateljima koji u Almirovoj priči vide povod i priliku da se prisjete svojih gubitaka i da o njima konačno otvoreno progovore. Puno je žalovanja koje nismo završili nego nam je nekako ostalo zaglavljeno u grlu. Ova knjiga možda može biti prilika da ožalujemo smrti koje nas bole i da se konačno istinski vratimo životu.

Priča o Almiru je pokretni muzej – između dvije korice knjige stalo je toliko predmeta, glasova i perspektiva. Koje sve teme je pisanje priče o Almiru tebi otvorilo?

Temu dugoročnih posljedica rata ali i teme preživljavanja, poroznog sjećanja, ranjivosti, majčinstva, rađanja. Pisanje ovog romana mi je iznad svega osvijetlilo temu dragocjenosti, krhkosti i neponovljivosti svakog pojedinačnog ljudskog života.