Piše: Tamara Zablocki
Foto: Haris Čalkić
“Poezija danas treba da bude šaka u oko, grč u trbuhu, pesnica kojom se borimo. Sve ostalo je patetično i besmisleno”, smatra Dijala Hasanbegović, pjesnikinja, književna kritičarka i novinarka koja svojim pisanjem slijedi upravo rečeno. Crticama iz prvih razreda osnovne škole Simon Bolivar, s časova likovnog i matematike, prizorima iz stanova ostarjelih susjeda, iz porodičnog automobila ispunjenog očevima alkoholnim zadahom Hasanbegović prokrčuje put kroz neuvjerljive sreće u kojima se tuga liječi pralinama i vježbanjem na spravama za zamorce ne bi li nas natjerala da svim teretima svojstvenim životu pogledamo ravno u oči. Kopajući po ljudskoj utrobi u kojoj su, htjeli mi to ili ne, uskladištene bolesti, smrti i uvrede, Dijala Hasanbegović ipak ostavlja prostora humoru da na trenutke čitatelja ili čitateljku oslobodi mučnine. Neće biti djece za rat naziv je njene prve zbirke poezije, koju je u biblioteci Nova osjećajnost objavila zenička izdavačka kuća Vrijeme.
Ubojiti naziv zbirke Neće biti djece za rat možda bi mogao i uvrijediti one koji misle da djece biti mora, pa taman i za rat. Šta karakteriše svijet u kojem pjesnički subjekt, u duhu gnjevne Ofelije Heinera Müllera, kaže: „(Neću imati djece / za rat. / Nema ih! / Vratite natrag sluzne čepove / na miru ostavite / moje crijevne džepove i posteljicu / prišijte za sedlaste bešike / u kojima vam nećemo grijati meso / podno planina / ničijih zemalja i zlatnih dolina)“?
Jedino istinski i radikalan bunt, jedan oštar rez, jedan jak krik može da bude iole efektivan u svijetu koji si opisala, u svijetu u kojem djeca, kao simbol budućnosti, svojim rođenjem imaju upisano u DNA i budućnost u kojoj je rat, i od kojeg će morati ili bježati ili u njemu učestvovati. Živimo u zemlji koja grca u dugovima, problemima, perfidnim nacionalističkim igrama koje su igrokaz namijenjen da nas zabavi dok umiremo od gladi. Ipak, ljudi smatraju da je rađanje i rast nacije nešto što spada pod, maltene, ličnu čast i privilegiju, bez imalo svijesti o tome da se prvo mora razmisliti o svijetu i situaciji u kojoj donosimo djecu na svijet. Naravno da moja poruka nije kategorična, da djecu može i treba imati svako ko je za to sposoban, ali mora prihvatiti odgovornost i dati sve od sebe da djeca rastu i postanu ljudi bez ratnih trauma, mržnje, bez gladi. Neko će reći da niko ne može garantirati dječju sreću, ali ja ne vjerujem u sudbinu. Vjerujem da uvijek možemo odabrati sami sebe.
Autsajderi siti tlapnji
Smještena već na drugom mjestu po redu, pjesma Moj prvi single opora je kritika etabliranih pjesnika rijetkih, smećkastih brkova i iste takve poezije, njihovih manifestacija – „internacionalnih izliva masti na pod“, reditelja „pihtijastih, drhturavih“ režija, rogatih profesora književnosti punih osude za živi svijet oko sebe, „malih i nesretnih“ književnih urednika koji preferiraju autore muškarce. Za književnu scenu u Bosni i Hercegovini se i prečesto čini da je za učešće važno isključivo imati Y hromozom i biti zaglavljen daleko u tradicionalističkim vrijednostima. Griješim li?
Ne griješiš. Možda je moje mišljenje radikalno, ali u doba kad sam ja bila na vrhuncu neke stvaralačke snage bila sam potpuno ignorirana. U zbirci koja je upravo izašla nalaze se i pjesme koje sam pisala u svojim ranim i srednjim dvadesetim. Možda su druge pjesnikinje bile bolje sreće. Postoji taj neki čudni fenomen koji ja zovem „patrijarhalno aminovanje“, a znači da otprilike moraš da imaš nekog velikog, važnog, slavnog, po mogućnosti starijeg i utjecajnog muškarca pisca kojem se tvoje pisanje sviđa i koji će ti pomoći da se uspneš, da postigneš bilo šta. Da se razumijemo, moj je urednik muškarac Marko Tomaš, sjajne zbirke koje su izašle u istoj biblioteci Nova osjećajnost zeničkog Vremena također su napisali muškarci, sjajni pjesnici Darko Cvijetić i Vuk Rodić, ali mi svi skupa smo autsajderi siti tlapnji, uvjeta, stereotipa, predrasuda, svi smo na neki način „drugačiji“. Mislim da je suština u tome da se ne samo žene izbore za svoje mjesto u svijetu pisanja, već da im se u tome pridruže i muškarci koji su marginalizirani jer ne pripadaju nikakvim književnim, političkim ili kakvim drugim taborima.
Udobno utaboreni opisani čine stvarnosni okvir u kojem nastaje Neće biti djece za rat. U tom kontekstu, koliko je bio težak proces dolaska do prve zbirke poezije, za koju pretpostavljam da se čita još i rjeđe na prostoru na kojem čitanje ionako nije vrlina? Kako ne napisati još sto pjesama po želji urednika i ne uvažiti lektiru koju je zadao profesor, a ipak ne odustati od vlastitog pisanja? Koji su načini opstanka u takvom okruženju, ima li alternativa, kakve šanse pružaju online književni časopisi Asymptote, Strane, Astronaut, u kojima si objavljivala?
Kako rekoh, dugo sam čekala da neko prepozna ili prihvati ono što pišem, predugo. Bilo je teško, jer osim što neki od najutjecajnijih naših pisaca čitaju samo vlastite knjige, način na koji pišem i teme koje obrađujem su mračne, ponekad bizarne i ovom svijetu čudno strane. Trebalo je puno snage da držim jezik za zubima i ne napišem „još sto pjesama“ za nekoga ko je htio da me „odgodi“ za još kojih deset godina, i napisati ih na kraju za sebe, i čekati strpljivo da neko u njima prepozna nešto vrijedno ili nešto srodno vlastitom razmišljanju ili poetici. Ne uvažiti lektiru koju je zadao profesor – pa to je još teže! Meni se ponekad činilo da je studij književnosti zapravo čitanje knjiga koje se sviđaju našim profesorima. Online magazini i književni žurnali su odlična alternativa, često iza njih stoje također sposobni, ali ušutkani i marginalizirani ljudi koji žude za prostorom u kojem bi djelovali i za publikom koja bi ih čula. U tom smislu zaista cijenim internet. Smatram ga jedinim prostorom slobode koji nam je preostao. Internet sasvim ozbiljno među prijateljima zovem „svojom jedinom domovinom“, nezavisnom republikom internet.
Uvreda kao čast
Zadržaću se još malo na pjesmi Moj prvi single. Antipod opisanim pjesnicima, urednicima, profesorima, rediteljima je kritičarka čijim su radovima uvrijeđeni. I sama si pisala pozorišne i književne kritike za magazin Dani, a poslije za portal Mediacentra. Kakvo je iskustvo pisati kritiku u Bosni i Hercegovini? Kako prolaze iskreni kritičari i kritičarke u bh. društvu, dok se istovremeno neprestano lamentira nad činjenicom da „nema kritike“?
Kritike, naravno, ima. I drago mi je vidjeti da se uglavnom radi o mladim kritičarima, i često sam impresionirana zrelošću i odgovornošću s kojom pristupaju djelima. Jer, kritika nije ni ljutita ni napadačka, kritika je promišljanje o djelu. Moje je iskustvo bilo dosta turbulentno, kulminiralo je jednog proljetnog (ako se ne varam) dana, kad mi je na prijemu pred mnogo ljudi jedan naš slavni reditelj stisnuo ruku pri upoznavanju i rekao mi brojne uvrede jer je moja kritika njegove predstave bila negativna. Tad mi je to bilo jako neugodno, sad mi je čast. Savjetovala bih mladim kritičarima da o takvim umjetnicima nikada više ne pišu ako takvo što dožive, jer je valjda najgore što se može desiti umjetniku – šutnja. Danas se bavim kritikom sve manje, skoro nikako, jer nekako smatram da, kada uđeš u prostor stvaranja i povežeš se s kolegama, niti je etično niti izvodivo istovremeno biti s one strane, kritičarske.
„Nisam došla da umrem, došla sam da pišem. I evo, ovo su moje riječi“, tako završava pjesma Svi životi koje smo živjele. Šta je pisanje za tebe? Šta uopšte, i zašto, napisati svijetu u kojem ne smiješ reći da si gladan i u kojem se plače za muzejima dok živi ljudi trunu?
Možda griješim, možda sam zbog toga utopistica, ali ja vjerujem u pisanje kao u komunikaciju koja nadilazi brojne barijere i koja udahnjuje život tamo gdje ga nema. Vjerujem da se u pisanoj riječi mogu ljudi prepoznati, ali se u njoj i promijeniti, rastužiti, razveseliti, razljutiti. Čak i u tužnoj zemlji u kojoj živimo nevjerovatnu sreću budi činjenica da poezija, koju, kako si rekla, malo ko i čita osim drugih pjesnika, može uspostaviti komunikaciju s ljudima koji nose terete različite težine i prirode. Uvijek pišem nekome, uvijek se nekome obraćam, pisanje u suštini smatram performativnim činom, kao i čitanje poezije, i većina mojih pjesama pravu formu dobije tek kad se pročita naglas. Dramatično to sve zvuči, ali došla sam do tačke u kojoj sam mogla u potpunosti utihnuti, povući se, zamrijeti, ili pisati. I odlučila sam da pišem. Pisanje je, prema tome, za mene poriv za životom, onaj poriv koji me uvijek podsjeti zašto sam tu, da trebam biti tu, i da čovjek zaista može pronaći trun smisla u haosu i duhovnom i materijalnom siromaštvu.
Svjetovi o kojima se šuti
Povijest tijela kojeg više nema, soba neprobojnih prozora namijenjena ozdravljenju, zlostavljanje i nasilje u porodici teme su koje se provlače kroz zbirku Neće biti djece za rat, a ljudi, kako ironično podsjeća pjesma Mjesto pod suncem, „ne lajkaju kad ih podsjećaš / da od pralina ne raste sreća / već samo guzica / i da se lopatom kopa grob“. Šta nas toliko plaši u samom životu i svemu što on jeste da radije volimo ne spominjati, da radije okrećemo glavu od oboljelih, da vjerujemo slojevima pudera na masnicama, da prešućujemo i svijest o zločinu i kletvu namijenjenu počinitelju?
Razbijanje tabua u društvu, našem prije svega, moja je konstantna spisateljska opsesija. Stalno želim podsjećati ljude da postoje drugi svjetovi, o kojima se šuti. A šuti se jer šutnja je i odbrambeni mehanizam, i način poricanja, i saučesništvo u zlu. Zato treba govoriti, treba vikati, treba naglas reći sve, baš sve što osjećamo prešućenim, jer katarza koju to izaziva može biti pokretač promjena. Ono što ljude plaši je mogućnost da je istina strašna, i ja to razumijem, ali mene već odavno nije strah mraka, a one koji će me čitati isto tako ne bi trebalo biti. Svi, mentalno oboljeli, zlostavljani, zanemareni, neprihvaćeni, čudni, marginalizirani, „nevidljivi“ ljudi, svima njima poezija duguje. Jer, poezija nije refleksija o buketu cvijeća, žuboru potoka ili šumu lišća. Poezija treba da bude šaka u oko, grč u trbuhu, pesnica kojom se borimo. Sve ostalo je patetično i besmisleno.
Svu uzaludnost našeg liječenja materijalnim i trivijalnim raskrinkava pjesma Vijesti, koja veli: „Smisla nema i nema svrhe / ni rođenje, ni svanuće, ni smrt / ni uskrsnuće i samo praznina / koja huči iz školjke / prislonjene uz uho / dovoljno je blizu zvuku našeg života / u beskrajnom, slučajnom, nemjerljivom / ravnodušnom svemiru.“ Utjehe nema, baš kao što nema ni Boga, osim onog kojeg je čovjek izmislio. Kako i zašto ipak (pre)živjeti?
Moramo preživjeti, jer mi smo jedini trun smisla u svijetu. Priroda je samodostatna, sve može preživjeti bez nas, okrutnih životinja s razumom, čovjek je suvišan u svijetu, osim ako ne stvara smisao. Neku vezu s drugom osobom koja slično osjeća. Neki šum koji nam se čini kao poruka baš nama upućena. Nema nam druge nego živjeti, a dok živimo, bez obzira na to što, duboko vjerujem, nema utjehe za čovjeka, postoji saučesništvo ljudi zarobljenih u mrak u kojem traže čestice svjetla. Ili onih koji kao rudari silaze u utrobu zemlje, mračnu i zagušljivu, da iskopaju život. Kaljav, garav, crn, prašan, ali – život.
