Piše: Lejla Panjeta
Ilustracija: Roman Sulejmanpašić
Dok čitamo knjige koje opisuju i objašnjavaju prošlost, pa i sadašnjost, baveći se nekim događajima ili ličnostima, nailazimo na istu vrstu uzimanja stvari zdravo za gotovo kao i u filmovima. Zadate koordinate za neke ljudske motivacije predstavljene su istovjetno u našim udžbenicima historije kao i u filmovima, koje smatramo čistom fikcijom. Kako čovjek može biti siguran da zna nešto o drugom čovjeku? Knjige i filmovi o historijskim ličnostima i događajima pored autocenzure i autobiografske cenzure moraju imati i uredničku, producentsku, ali i cenzuru uslovljenu potražnjom na tržištu – onim što publika želi da vidi i čuje, a to je bajkoviti svijet, a ne surova stvarnost u kojoj nema dobrih i zlih. And Starring Pancho Villa As Himself je film koji može poslužiti kao svojevrsni recept za prikazivanje čovjeka koji u realnosti ubija žene i šalje djecu u smrt, a smontiran je kao heroj. Na taj način ono što jeste stvarnost postaje alternativa i zavjera, a bajkoviti, izmišljeni, mitološki svijet standard i mainstream. Vjerovati u historiju napisanu u udžbenicima isto je što i vjerovati u stvarnost na filmu. Kako kaže Borges: „Činjenice više nikome nisu važne. To su puke polazne točke za izmišljanje i umovanje. U školama nas uče sumnji i umijeću zaboravljanja. Prije svega zaboravljanja onoga što je osobno i lokalno.“
Falsifikat istorijskih činjenica, kao i onoga što nam se nameće u mainstream filmovima kao historijskim spektaklima najlakše je dokazati upotrebom denominacije na određenom događaju ili ličnosti i stvaranjem gotovih mišljenja u tom procesu. Mediji i istorija nude nam sliku svijeta kakva postoji u religijskim spisima. Ovo je dobro, ovo je loše. On je bio loš vladar, on je bio dobar. Budući, dakle, da su veliki diktatori bili obožavani, morali su svome narodu donositi dobro, jer se čovjek po svojoj prirodi klanja onome od koga mu dolazi dobro, tj. obožava ona božanstva u kojima vidi svoj interes. Faraon koji je ukrotio Nil donio je svojim podanicima blagostanje i tako se proglasio Bogom. I drugi diktatori imali su svoje dobro zbog kojeg su bili obožavani. Na određene načine bili su spasitelji svojih naroda u određenim historijskim periodima. S druge strane, nijedan cilj koji je zao per se ne može rezultirati dobrom. A šta ako ni dobro ni zlo nisu to per se, već samo onakvi kakvim se u datom vremenu i prostoru imenuju, tj. onakvi kakvim ih ljudi predstave uzimajući na sebe ulogu vrhovnog suca – Boga? Takva je uloga reditelja, koji tumači historijski zaplet i u njemu neminovno mora stati na stranu dobra ili zla, tj. u kreaciji lika ponuditi opredjeljenje: identifikaciju ili antagonizam.
Tako su Da Vincijev kod (roman i filmska adaptacija) te pandani crkvenoj istini u dokumentarnim filmovima i knjigama napisanim na ovu temu koji se pojavljuju od 2004. godine kao verzije drugih naučnika i autora koji zastupaju Brownove interpretacije historijskih misterija samo dvije strane interpretacije realnosti – podjednakih argumenata i odmjerenih snaga istine. Popularnost i enormnu zainteresovanost za pitanje romana Dan Browna, te ogromnu zaradu ovog globalnog bestsellera, koji je od 2002. godine, kada je objavljen, do 2005. godine preveden na preko 70 jezika i prodat u preko 20 miliona primjeraka, treba posmatrati kroz globalizaciju, kao i globalizacijske procese marketinga po metodi „puno frke ni oko čega“. Naime, pitanja koja je ova franšiza otvorila služeći se historijskim činjenicama, popularnim teorijama zavjere, a sve to inspirisano umjetničkim djelima, nisu ništa novo. O pitanju Isusove porodice, demonizacije žena, templarima, masonima, Sionskom prioriju pisali su mnogi autori još 70-ih godina, a i prije. I ko zna još koliko prije paljenja knjiga po inkvizicijskoj Evropi ili u Aleksandrijskoj biblioteci. Ko zna koliko je Aristotelovih „Smijeha“ uništeno. Ovu problematiku je prvi povezao u cjelinu kakva se danas prati Gerard de Sad svojom knjigom „The Accursed Treasure of Rennes-le-Chateau“, od koga su Baigent, Leigh i Lincoln preuzeli svoju tezu u popularnoj knjizi „Sveta krv, sveti gral“, što je Brown sasvim korektno naveo u svom romanu, te još napravio i besplatan marketing tim autorima. Ono što je interesantno jeste da su pojedini autori sličnih ideja ili autori čijim je djelima Brown bio inspirisan htjeli da ga tuže, i to objavili u medijima, te time poboljšali svoju, ali i njegovu dalju prodaju. Brownova knjiga je originalno djelo, inspirisano istraživanjima navedenim u knjizi, tako da sulude tužbe po osnovu autorskih prava imaju osnova koliko i tužiti sanskrit kao original svastike za genocide nacističke Njemačke. Na kraju i svaka ideja, ne samo danas u globalizacijskim unificiranim preslikama, već i od Platona nije originalna, nego je kopija ideje. Crkveni protesti zbog neistina objavljenih u filmu i knjizi, koja je u Libanu zabranjena čak i prije zvaničnog očitovanja Crkve i koja je, još jednom treba podsjetiti, fikcija, ovu su stvar uzdigle do razine problema u globalnim medijima, gdje se o ovom slučaju prave emisije i dokumentarni filmovi, objavljuju knjige, otvaraju specijalne turističke ture za atrakcije u Velikoj Britaniji i Francuskoj, mjestima opisanim u knjizi. Bolji teoretičar zavjere socijalističke inklinacije mogao bi reći da je sve to marketinški dogovor za postizanje većeg profita i pravljenje imidža i jednima i drugima, Brownu i Crkvi, a preko toga i autorima knjiga koji pobijaju ili favorizuju njegove teze (akose uopšte može govoriti o naučnim tezama u romanu). U svakom slučaju, autori istraživačkih tekstova i knjiga na temu kojom se Brown bavi u svom su romanu dobili besplatan marketing – oni koji su o temi pisali prije, kao i oni koji se pojavljuju na tržištu nakon Browna – tema je globalizovana i popularizovana. Veliki broj dokumentarnih filmova i knjiga pratiDa Vincijevu radnju i historijske podatke u njoj, aktualizirajući De Sadeovu misteriju templarskog blaga.
Unaprijed određena struktura sukoba, pozitivnog i negativnog, a u skladu s plemenskim mitovima i proizvodnjom neprijatelja, nalazi se u samom srcu filmske umjetnosti. Zadata radnja, sukobi, antagonist i protagonist. Međutim, film je fikcija, i kao takvog ga posmatramo i dolazimo ukino ili pred televizijsku kutiju s unaprijed stvorenom predodžbom da ćemo gledati nešto nestvarno. Medijima, današnjim programima uživo (live), vijestima, kao i vijestima o prošlosti pristupamo s unaprijed izgrađenim stavom o tome da je ono što gledamo ili čitamo istinito. Mediji danas ne služe kao sredstvo za prijenos poruke već interpretiraju stvarnost i manipulišu istinom. I to svi dobro znamo. Da li je onda realnija fikcija koju nam autor filma predstavlja kao svoje originalno tumačenje određenog zbivanja?
Dobar primjer za panteističko posmatranje istine i historije je film o Oliveru Cromwellu, gdje je vladar prikazan kao spasitelj naroda, pravedan prema sebi i drugima, porodični čovjek, pobožan i borac za ugrožene. Film prikazuje njegovu borbu za pravdu i prava protestanata protiv ugnjetačke politike kralja Charlesa. Na kraju filma Cromwell postaje prvi vladar Engleske, u historiji okarakterisan kao protektor ove zemlje, koji nije kraljevske krvi. Film analizira i prikazuje dobre strane njegove političke borbe i pokazuje ga kao protagonistu, a neprijatelja prikazuje u liku kralja. Međutim, ostaje činjenica da je on 1649. godine pogubio kralja Charlesa i vladao zemljom tako da je narod poslije njegove smrti zatražio povratak Charlesa II iz izgnanstva. Interesantno bi bilo vidjeti film u kojem je Cromwell prikazan kao antagonista, nemilosrdni vladar i ugnjetavač naroda, onako kako je kralj prikazan u filmu o kojemsmo pisali. Cromwell kao diktator ili Cromwell kao spasitelj? Isti dualizam istine u historijskom kontekstu može se primijeniti i na ličnost i akciju Gavrila Principa. Je li on bio terorista ili borac za slobodu? U novom filmu Danisa Tanovića dobili smo neko očitovanje po ovom pitanju. No, nismo dobili nikakav zaključak.
Filmski autori ne mogu biti ambivalentni prema stvarnosti koja ih okružuje. Djelo samo će razultirati ambivalentnošću, a to je ono što se događa kada se nakon filma pitate: „Da li je svijet mogao bez ovog filma?“; „Šta gledah?“;„Šta naučih?“;„Da li nešto osjetih?“;„Ne!“
Jaka ideja i argumentacija historijske zadanosti, pa bilo i bajkovita, potrebne su da bi se stvorila filmska istina, ali i prava istina. Odličan primjer za interpretaciju dobra i zla je film iz dva dijela o Fidelu Castru, u kojem je on prikazan kao borac i heroj, ali i diktator i nemilosrdni vladar, dakle kao protagonista, ali i antagonista. Dobar, ali i zao. Istina je podložna manipulaciji u svijetu zadatih uloga, koje pojednostavljuju različite stvarnosti na filmski način. „Nešto između“ kao oblik tumačenja historijske zadatosti u filmskim pričama, ali i u medijima, ne postoji.
