Piše: Lejla Panjeta
Američki igrani film kao propagandno sredstvo mainstream holivudske produkcije svojim indirektnim porukama može predstavljati i zabavljačku formu umjetnosti, ali i pokretati društvenu akciju. Ako se sadržaji prave demokratske diskusije pojave u mainstreamu (igranom ili art dokumentarnom filmu), a oni ne odgovaraju vladajućim strukturama, takvi se denominiraju kao teorije zavjere. Poetika Michaela Moora kroz ostvarenja poput Bowling for Columbine, Roger and Me, The Awful Truth ili Fahrenheit 9/11 argumenti su za takve tvrdnje. Nakon 11. septembra skoro niti jedan teoretičar mainstreama nije se usudio negirati krivca napada – zlog Sarumana iz pećine (Osamu bin Ladena).
Prema Michaelu Mooru, četrdeset četiri miliona Amerikanaca su nepismena (ne znaju čitati i pisati bolje od nivoa četvrtog razreda), dok oni pismeni provedu 99 sati godišnje čitajući knjige, nasuprot 1.460 sati koje prosječni Amerikanac provede gledajući televiziju. A od onih pismenih, jedanaest posto čita novine. Dvadeset posto američkih srednjoškolaca ne zna pronaći SAD na karti svijeta. Samo deset posto Amerikanaca ima pasoš, što znači da samo toliko američkih građana ima predstavu o ostatku svijeta iz prve ruke. Samo sedam posto studenata uči strani jezik. Ukupan broj prijevoda – beletristike, poezije, drama, eseja, kritika – objavljenih godišnje u Americi je oko 250, dok je UNESCO komentarisao izoliranost muslimanskog svijeta uz podatke da se svake godine na arapski jezik prevede samo 300 knjiga! Govorimo o zemlji u kojoj godišnje od vatrenog oružja pogine 11.127 ljudi i u kojoj serijske ubice kopiraju druge uspješne serijske ubice.
Chaplinov film Monsieur Verdoux govori o stvarnom liku (poznatom francuskom ubici žena), a njegova rediteljska ideja djelimično objašnjava problem ubistava u kapitalističkoj Americi. Verdoux dokazuje da je ubistvo logična posljedica biznisa i kapitalizma, koji ljude koristi kao bespomoćne figure i odbacuje kada su mu nepotrebni. No, posljednji pokazatelji istraživanja stope ubistava u SAD-u i medijskih sadržaja dokazuju da je za 20 % opao nivo ubistava, dok je za 600 % porastao nivo medijskog pokrivanja svih krvavih priča u vijestima. Dok se stopa zločina smanjuje, strah (fiktivni ili realni) raste kroz medije.
Pored ovakvih (nomainstream) pokazatelja američkih intelektualnih vrijednosti i ignorantskog odnosa prema svijetu, nije ni čudo da Amerika na sve moguće institucionalne načine kupuje ostatak svjetske pameti nudeći povoljnije uslove obrazovanja, istraživanja, rada i poslova za kreativne i obrazovane iz drugih zemalja, praveći tako globalno obrazovno tržište. Jer na neki način se mora nastaviti s tehnološkim progresom za koji su izborili prvo mjesto u svijetu. O ovom problemu američke neobrazovanosti, koja pruža mogućnosti manipulacije dezinformacijama kroz medije “zavjerenik”, Moore kaže: “Dakle, ako živite u zemlji u kojoj četrdeset četiri miliona ljudi ne zna čitati – a bliži ste onoj drugoj grupi od dvjesto miliona ljudi koji znaju, ali obično ne čitaju – e, pa, prijatelju, ti i ja živimo na jednom veoma strašnom mjestu. Nacija, koja ne samo što u život šalje nepismene studente, NEGO SE TRUDI I DA OSTANE NEOBRAZOVANA I GLUPA, je nacija koja ne bi smjela voditi svijet – bar dok većina njenih stanovnika ne locira Kosovo (ili bilo koju drugu zemlju koju je bombardovala) na geografskoj karti.”
Karakteristike “budalastog i neobrazovanog” Busha, kakvog ga portretiraju čak i mainstream mediji (a vrhunac ismijavanja postignut je u filmu Fahrenheit 9/11), te anegdote globalnih razmjera o njegovim izjavama i karikaturama koje se distribuiraju putem elektronske pošte zapravo su vrhunac propagande nesavršenosti. U prošlom vijeku osnov PR industrije i kreacije imidža bio je estetske prirode – bitno je proizvod i ideju uljepšati, upakovati i učiniti primamljivom. Ovoj propagandi pripada velikim dijelom kompletan američki mainstream igranog filma i serijskog filma. Ona ima osnovno pravilo – MI smo svemoćni, najbolji, pravedni, i MI uvijek pobjeđujemo. Ovaj koncept prodaje političke ideje vidljiv je u propagandi vlade, predsjednika i državnih agencija za sigurnost kroz serije The Agency, CSI, West Wing. Šarm Clintona pripada ovoj propagandi.
Međutim, novi tokovi u odnosima s javnosti primjetni su kada su u pitanju velike sile. Ova vrsta propagande najbolje se može okarakterisati kroz riječi propagandiste Barnama: “Baš me briga šta pričate o meni, samo mi napišite ime pravilno.” Drugim riječima, nema loše promocije. Bivšim kolonijalistima je bitnije prikazati se u lošijem, ružnijem i nemoćnijem svjetlu nego u lijepim odijelima. Svijet je pokoren, sada ga treba držati na uzdi. Iz tog razloga važnije je prodavati se kao nesavršen, neinteligentan, ružan i ugrožen. Mitologija 11. septembra upravo pokazuje da je to tako. “Najveći nisu svemoćni” i ne treba ih se bojati, a zapravo je najopasniji neprijatelj kojeg se niko ne boji! Tako u ovom slučaju (Bush ili Trump) postoji neinteligentan predsjednik koji se ne zna ni rukovati, zemlja čiji sistem prismotre nije savršen i ugroženost čije je opravdanje pokolj 11. septembra. A strah ne dolazi od neke veće sile (pa čak ni meteora ili vanzemaljaca) već od običnih ljudi, “spavajućih ćelija” (Sleeping Cells), tj. od ljudi među nama koji pritajeno čekaju svoj momenat! Svi su teroristi.
Prije su izvori straha i razlozi podizanja nacionalne i globalne sigurnosti u Americi poticali od ratova protiv droge, komunizma, kriminala, nuklearnog naoružanja, dok danas mitski neprijatelj nema ime, nema masku zla – on je svuda i u svemu! „Neprijatelj je svuda oko nas“, govorio je Hitler za Jevreje. Američki neprijatelj (nakon sloma komunizma) nalazi se u svemu i svuda (konture maske zla ocrtale su se nakon 11. septembra). A filmovi i mediji samo ovu tezu potvrđuju, ako već nisu oni direktno odgovorni za nastanak ovakve situacije u svijetu, svojim temama ugroženosti pravednika – kauboja. Neprijatelj može imati oblik ljudi koji pričaju arapski, imaju malo tamniju boju kože i bradu. No, isti takvi, s malo više novca i titulama prinčeva i kraljeva, sjede u vrhuški s predsjednikom i dogovaraju strategije iskorištavanja globalne ugroženosti – kako namaknuti još koji bilion od nafte, plina ili rata u džepove bogatih Amera i Arapa.
Javna rasprava Državne komisije 9/11 u aprilu 2004. godine još je jedan način da se nemoć i nesuperiornost propagiraju. CIA i FBI nisu sarađivali, a sistem CIA-e je potpuno iznevjerio i pao. Dakle, neprijatelj je svuda i može se uvući svugdje, baš u vrijeme dok se na aerodromima vrše pretrage svih dijelova tijela putnika (inspirisani filmovima uskoro će skenirati i rožnice oka prilikom ulaska u SAD), državnu granicu SAD-a u Oregonu čuva samo jedan čovjek! Ali taj čovjek nije dio mainstreama i ne pojavljuje se u vijestima. Zašto? Zato što nije cilj pokazati slobodu već nametnuti strah i ugroženost kako bi ljudi potpuno prestali da misle, postali bojažljivi i na najmanji šum iz komšiluka i potpuno alijenirani, jer svaka nova humana komunikacija može kriti potencijalni terorizam.
Propaganda nesavršenosti dovela je do stvaranja osnova za legalno špijuniranje i još veću kontrolu. Kakve su posljedice ovog trenutnog stanja u SAD-u i u svijetu?
Ljudi su jednostavno dali svoj pristanak na legalno špijuniranje i smanjenje sopstvene privatnosti. Što zastrašeni filmovima, što omađijani poluistinama s društvenih mreža, prestali su da misle i čitaju. Između ostalog, po novom američkom patriotskom aktu nije legalno da bibliotekari odbiju bilo kakav zahtjev policije da ima uvid u to šta ko čita. A to se već odavno kontroliše preko downloadovanih e-knjiga. To što nam je na ekranu može biti na svačijem ekranu. A ono što nam je nekad bilo u ruci bilo je sveto u odnosu čitaoca i pisca, taj svijet na papiru bio je samo za naše oči. Privatan i opasan! Da, čitanje je veoma teroristički čin – Orwell, Huxley i Bradbury žive. Ono što Crkva i Hitler nisu spalili sada će moći da se realizuje. Konačno će se znati na koga utiču te đavolske knjige za smišljanje terorističkih napada protiv tzv. građanske slobode! Pa i onih jadnih nekoliko miliona ljudi koji su čitali sada više neće željeti priuštiti sebi taj luksuz.
Nije Moorovo pitanje sve veće nepismenosti problem, kao ni Bradburyjeva distopija i deklinacija kulturnih vrijednosti čovjeka. Bradburyjeve zabranjene knjige i svijet mašte koji nestaje danas nema ko da čita i održava živim. Živimo u Huxleyjevom svijetu u kojem nam knjige (a ni filmovi) ne trebaju, jer imamo antidepresivne some koje nas ne čine niti sretnim niti nesretnim. Ni tužnim ni radosnim. Ni zaljubljenim ni ljutim. Novi svijet malih ekrana, blockbusterskih kompjuterski generiranih fantazija koje sliče cirkusu, a ne folklornim naracijama odakle crpe inspiraciju, te svijet virtuelnih kobajagi umrežavanja i druženja čine nas tupim i zadovoljnim u svojoj tuposti. Bolje nam ne može biti u novom svijetu hrabrosti, bez vrline.
