Piše: Ahmed Burić
Ponekad čovjeku stvarno bude žao što je život proveo na „pogrešnoj“ strani,u nekim nezavisnim, objektivnim, liberalnim medijima, umjesto da je bio na strani jačeg i sve lijepo oposlio. I još to sve skupa ljepše i naplatio. Jer, šta je rezultat nakon dvije i po decenije u kojima je novinar ukazivao na društvene nepravde, raskrinkavao kriminal, učestvovao u civilnim akcijama, pozivao na budnost? Kod nas – ništa. Fala na pitanju. Kod vas?
Kod njih, koji rade za medije u vlasti, isto ništa. A imaju idealnu poziciju. Zamislite, recimo, situaciju u kojoj treba braniti vlast koju narod napada zato što nema vode. Pa, to je zadatak koji se samo poželjeti može. Lijepo sjednete i napišete:
Jaja i snalaženje
„Kod nas neki ne znaju cijeniti to što imaju vodu nekoliko sati dnevno. Kako je, recimo, onima u pustinji koji nikako nemaju vode ili putuju po nekoliko dana da se umiju ili napiju vode? Vi biste, dragi građani, morali biti sretni što najbolji od vas, koji trenutno putuju na hadž, trenutno imaju vode. Oni će za vas obaviti sve potrebne duhovne radnje i bogougodnim djelima će učiniti sve da nekada i vi dobijete vodu. Od silnog kapitala iz arapskih zemalja nešto će sigurno preteći da se popravi vodovod. I da poteče naša hladna, čista, sarajevska voda.” Istina, još se uvijek nije prešla ona crta u kojoj, recimo, možete spomenuti da se za vrijeme opsade Sarajeva moralo ići po vodu i riskirati život, ali uskoro će se i to moći, jer kao da je osnovni moto ove vlasti i ovog vremena: „Dobro je dok ne puca.“ Četvrt je stoljeća prošlo od rata, ali ispada da su sjećanja na pucanje još uvijek svježa. A ne pucaju samo meci i granate nego i jaja.
Mediji u rukama vlasti trebaju, recimo, podsjetiti penzionere da su u ta vremena za svoju penziju mogli kupiti dva jajeta, a da danas za penziju mogu kupiti oko 60 školjki jaja. A oni s malo boljom penzijom čak 100 školjki. Puta trideset, pa računajte: 3000 jaja. Za to svaki dan možete napraviti omlet ili kajganu, a svaka tri dana napraviti pravu tortu. Istina, za to vam treba još čokolade ili šećera, ali šta je to u usporedbi s obiljem jaja, a uvijek postoji i ona parola – snađi se. Kad su već jaja tu, red je da se snađete i za ono drugo.
Ali, naš problem su zlobnici: ona nezadovoljna manjina koja uvijek nalazi načina da zakera i bude nezadovoljna. To su oni koji na novobogatašku klasu gledaju s mržnjom i prijezirom i nikako ne mogu da progutaju da su ljudi koji vode našu zemlju najbolje što imamo. Oni su zavidni i s njima se treba obračunati.
Kakva ilegala, mrš na igranku
Ali tu nekako ovi što rade za medije za vlasti zataje. Šta im treba izokola pisati da je u Nezavisnoj državi Hrvatskoj bilo dobro jer se pjevao sevdah, išlo u kazalište i na igranke. I da su tipovi koji su pozivali na istrebljenje Jevreja, komunista, Cigana, Srba i ostalih neistomišljenika bili vrlo cool. Jer su bili uz svoj narod. Šta ima veze što su u Luburićevom i ostalim zatvorima ubijani, lomljeni, strijeljani pripadnici toga istog naroda ako je već jasno da su lijepo mogli otići na sevdalisanje ili neki drugi oblik eventualnog ljubovanja? Koji ih je klinac tjerao da idu pomagati nekakvom Valteru, koji je još k tome Srbin iz Prijepolja, i kakav je uopće njihov interes da idu za komunističkom idejom i time da su svi ljudi jednaki? Jer, svi znamo da ne postoji vlast koja ne pravi male greške, pa zašto ne bi bilo tako i s vlašću u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?
Ali, ispada da je sve uzalud. Što se ove vlasti tiče, i njezinih medija, stvar malo komplikuje politička ekonomija. Naime, mediji koje ovdje podupire vlast imaju određenu ekonomsku vrijednost. Jer, to neko finansira, pa iako na tome gubi jer to niko ne kupuje, nekakvi novci oko toga kruže. Što se tiče tržišne vrijednosti, u koju se vlast tako često zaklinje, ona za takve medije ne postoji, ali ako se dosjete da njihove novine imaju upotrebnu vrijednost, onda su riješili sve probleme. Jer, tim novinama kad u gustoj šumi dobro prigusti, a fali toalet-papira, sasvim lijepo možete izvršiti barem osnovnu ličnu higijenu. Jer, džaba vam i ubjeđivanje u prirodne ljepote i dobre ljude i krasne pejzaže.
Kviz s kesama
Ako se uputite prema jugu, čekaju vas nepregledna prostranstva autootpada. Vlast kao da čeka da pokrene kampanju: cijela BiH jedan autootpad. I onda bismo svi bili sretni: skupljamo dijelove, odvaljujemo karambolke i blatobrane, a djeca, kao prije trideset godina, skupljaju ambleme s vozila i maštaju o sretnijoj budućnosti.
Ako pak krenete na sjevernu stranu, dolinom mirnih i blagih rijeka, srešćete – kese. Milioni najlonskih vrećica u kojima smo donijeli stvari iz samoposluga, konzuma, amkokomerca, binga i drugih trgovina se na svaki način mogu iskoristiti za propagandu: da su pametni u tim medijima koje kontrolira vlast, mogli bi napisati:„Kako vas nije sramota da se žalite da vam je tako loše, a toliko kupujete? Zar tolike kese nisu dokaz blagostanja i prosperiteta?“
Pa onda za nezaposlene organizirati izlete u kojima će sjedjeti pored rijeka i gledati sve te kese. I organizirati kviz u kojem bi ljudi pogađali šta je sve bilo u tim kesama. Najbolje i najpreciznije bi trebalo nagraditi, a ostalima nabiti kese na glavu. Kad već ionako ne vide ništa.
Puno je, dakle, mogućnosti da se razmaše propaganda vlasti, ali džaba. Bosna i Hercegovina je zemlja propuštenih historijskih prilika. Zar ćemo dozvoliti da to zauvijek ostane tako?
