Višestruko nagrađivani novosadski pisac Bojan Krivokapić u izdanju beogradskog Red Boxa i sarajevskog Buybooka objavio je roman „Proleće se na put sprema“ i u njemu uspio sublimirati gotovo cijelu istoriju Balkana, ili barem njegovog patrijarhata, odnosno ono što je od nas nakon ratova i tranzicije ostalo. Gregor, njegov pripovjedač, jedan je od junaka kojeg je nemoguće ne voljeti, osim ako nam lični pogrešni svjetonazori ne dozvoljavaju da prihvatimo dječaka koji voli da plete.

Piše: Kristina Ljevak

Foto: Pera Knežević

Kada bismo bili spremni da se zarovimo u potrazi za „kosturima u vlastitim ormarima“, pronašli bismo dosta onoga što je iznjedrilo Gregorovo porodično stablo, Gregora, pripovjedača romana „Proleće se na put sprema“, tog šarmantnog veseljaka koji kofere pune kamenja nosi sa mnogo lakoće. Ili kako je to rekla jedna zajednička prijateljica: „Incesti, zabranjene ljubavi, suicidi… To je ono što obilježava sve naše patrijarhalne balkanske porodice, a o čemu ne govorimo.“

Koliko je zahtjevno otići po nešto od vlastitog iskustva i naslijeđa da bi se ispisala skoro pa kolektivna istorija Balkana?

Često razmišljam o tome kako kuću, čvorište i riznicu, škrinju priča i pitanja, utočište i robiju – skinuti sa ramena. I šta je sve ugrađeno u nju, ko je (u)gradio, zašto. I šta kad kuće više nema. Ovo što govorim je na granici patetičnog. Zato i jeste izazov – govoriti o ovim temama: promišljeno, iz srca. Mene su od detinjstva fascinirale priče iz i oko kuće, njihova razigranost i grč u isto vreme, njihova repetitivnost, gotovo mantrička, sve ono što se nije izgovaralo a bubrilo je, način na koji se nosilo sa velikim radostima i velikim tugama, stoički stav koji bi nekad vodio do okamenjenosti. Život koji je zaista čudesan.

Kada sam počinjao da pišem, jedno mi je bilo jasno – neću izmišljati pričice. Zaviriću u tu škrinju, prokopati malo, oslušnuti. To ne znači da ću uvek i samo pisati o (svojoj) kući, jer to onda ne bi bila književnost. Ali ću biti pošten, pisaću o onome što me se tiče, što me kopka, dira, mori. Pokušaću nešto iz te škrinje da uvedem u književnost. Da vidim šta se dešava kad pustim priči da se zakotrlja.

Porodica je naš pakao i naš raj

„Proleće se na put sprema“ je u najkraćem roman o disfunkcionalnoj porodici u disfunkcionalnoj zemlji, mada si i sam rekao jednom prilikom kako nisi sreo funkcionalnu porodicu, iako se mnoge tako žele predstaviti. Da li se građenjem tog lažnog sjaja funkcionalnosti troši upravo ona energija koja bi se mogla usmjeriti na prihvatanje odluka vlastite djece, od seksualne orijentacije do izbora zanimanja i partnera/ica?

Porodica je naš pakao i naš raj. Moćna je jer ima potencijal i za jedno i za drugo. Zato je i uzbudljiva. To kako je definisana i kako je definisana njena funkcionalnost uglavnom ide na štetu svih njenih milom ili silom priljubljenih članova. Ispuniti sve zadate uloge, očekivanja – naravno da je nemoguće. Ljudsko biće je tu uznemireno, bori se, s jedne strane, s vrednosnim normativom, patrijarhat – versko – nacionalističko, s druge strane, s nadirućim siromaštvom, bedom u koju tonemo i koje smo svesni. U takvom okruženju ne zna se šta je teže, povinovati se naredbama ili pokušati odupreti se. Većina porodica živi u strahu koji na sve načine potiskuje. Jer strah se ne dopušta i ne oprašta.

Pomenutu energiju nije jednostavno preusmeriti. Tome prethodi dug proces pokušaja razumevanja, ne niza posledica, već kolopleta uzroka, elemenata koji tvore celinu. Nisu roditelji u krivu a deca u pravu, niti obrnuto. Okruženja se upisuju u nas, neke obremenjuju, neke rasterećuju. Zato je to, kako sam rekao na početku, uzbudljivo. Suze i smeh. Pakao i raj.

Nejasni su ti (kao i meni) autori/ce koji izmišljaju priče pored obilja tema koje nas svakodnevno okružuju. Dio tvoje odluke na početku pisanja bio je da se baviš temama koje te dotiču. Njih bismo, kada bismo generalizirali, mogli označiti manjinskim. Čini mi se, a ispravi me ako griješim, da si uspio izbjeći svaku vrstu etiketiranja, iako zlonamjernici možda u tvom pisanju vide previše angažmana. Može li angažmana u životu i u književnosti uopšte biti previše, posebno kada se on, kao u tvom slučaju, smjesti u jednu prilično urnebesnu rodoslovnu sagu?

Ne znam jesu li to manjinske teme. Možda kad su tako sabrane, sumirane, ukomponovane i ukoričene, deluju kao manjinske, ali meni se čini da su one, ako ne i većinske, a ono bar ravnopravne i ravnomerne u odnosu na neke druge teme i dileme svud oko nas.Ljubav, borba, ljudi, smrt, ludilo – zar nas to ne okružuje?

A što se tiče angažovanosti, mislim da je angažovanost već i sam čin da se odluči da se o nečemu piše, način na koji će se to napisati, namera iz koje tekst nastaje. Spremnost da staneš iza napisanog. Dakle, da se promisli, da se ne srlja, da se ne piše paušalno i radiredno. Ja to tako razumem. I mislim da je i među onima koji beže od angažmana kao od kuge, jer misle da su blaženi i apolitični, zapravo jako mnogo angažovanosti, samo je oni drugačije vide i čitaju.

Nešto što mene intrigira u pisanju je pitanje kontinuiteta, povezanosti i uvezanosti priča, situacija, odnosa. Na koji su način fragmenti deo kontinuiteta, koje su to niti koje povezuju, a povezuju.

Mislim da je važan i pošten odnos, baš tako ću reći: poštenje – u odnosu na pisanje i na ljude. Da ih ne zamajavaš, zavlačiš, lažeš. I to se oseti, zato imamo dobre i loše knjige, dobre i loše pisce.

Svest o kontinuitetu daje snagu za borbu

„Proleće se na put sprema“ je, između ostalog, roman o „desetak baba, od kojih su neke motale duvan i decenijama gledale u more“. Da li su tvoje književne babe dio potrebe da se progovori uime onih žena čiji se glas decenijama nije čuo i koje su, po pravilima patrijarhata, živjele živote svojih roditelja, muževa i djece, a ne vlastite?

Feministički je izazovno graditi takve likove. Napraviti ambijent u kojem one neće biti skrajnute, gurnute u ćošak, ućutkane. Ne odvojiti ih od patrijarhata, jer on ih okružuje, već omogućiti da se njihov glas čuje. Već sama reč omogućiti govori, dakle moć, dati im moć da urade nešto, da budu. Zato kažem da je izazovno, jer ko ovde daje moć, mogućnost – onaj ko piše. Zanimalo me je šta se dogodi s patrijarhalnim kontekstom ako kroz njega provejavaju, a nekad i grunu, priče likova od kojih dominantna kultura u kojoj smo možda uopšte ne očekuje da imaju priče. Šta se dogodi sa samim pričama? Da budem malo patetičan – dobiju li te priče krila, pružaju li ruke jedne drugima, sreću li se?

I ima li tu mogućnosti za subverziju?

Ima tu još nešto. Kako živimo u turbo vremenu, u kojem nam se naređuje da budemo brzi, zdravi i produktivni, u kojem se na sve načine pokušava izbrisati sećanje, jer sećanje je kontinuitet, a svest o kontinuitetu daje snagu za borbu, stari su tom sistemu opomena, opasnost – jer pamte, a pamćenje (po neke) zna biti ubitačno.

Jako mi je važna „normalizacija“ istospolne ljubavi u romanu. Mainstream će je u svojim prikazima preskočiti, što je opet idealna prilika da knjiga stigne do dnevne sobe čuvara patrijarhalnog poretka i da ponešto pročitaju o dječaku koji voli da plete i koji, kad poraste, voli muškarce. Je li to i bio dio namjera?

Spominjao sam to više puta, ali evo, opet ću: kad sam odlučio da uvedem element ljubavi u tekst, znao sam da to može biti samo queer ljubav, jer ide uz takvog lika. Ako on pokušava da bude queer u svim odnosima, da se odupre teroru heteronormativnosti, patrijarhatu, neoliberalno-kapitalističkoj matrici koja ubija, onda ne može u ljubavi ne biti queer. Mainstream ima svoje zakonitosti i naume, i ja se u to ne uplićem previše i s radošću prihvatam različite reakcije dok god su to reakcije na tekst. Svestan sam da dominantna kultura koja nas okružuje s queerom ili ne zna šta bi, ili se bori svim silama da ga satre. Jertu gde se zapitamo i ne pristanemo na zadate rodne uloge i odnose – tu počinje queer. A patrijarhat, kao betonska utvrda, ne da na sebe. Plaši se i tog prvog koraka. Jer, ako dečak odluči da će da plete jer ga to čini sretnim, pa još počne da emituje ljubav prema ljudima, šta li mu sve može pasti na pamet?

Mainstream će takođe prećutati čvrstu feminističku intonaciju tvog romana. Ja se zabavljam razmišljajući kako prelaze preko baba koje su dobile pravo glasa i kažu: „'Ajmo se baviti kolonizacijom, Istrom ili gastarbajterima povratnicima.“ Vjeruješ li da ono što si želio reći ipak stiže i do onih sa svjesno smanjenom željom za percepcijom?

Knjiga ima svoj put, na koji utiču razne stvari: prisutnost u knjižarama, koja opet zavisi od izdavača i/ili distributera, onda da li je i koliko autor/ka u ljubavi s medijima, koliki socijalni kapital ima, želja i kapacitet da se bavi promocijom… Sve to ide uz tekst, bio on intoniran feministički ili ne. Raduje me što je roman krenuo na svoj put, što ide dalje, nekad tiho, kao na prstima, a nekad jurne. I što mi se javljaju ljudi do kojih je stigao. Većinu tih ljudi ne poznajem. Ali lepo je, negde čak i dirljivo, kad se dogodi taj trenutak, javljanje, kratki razgovor, nekad i prijateljstvo. To samo govori da nam književnost ipak jeste zajednički prostor, prostor u kojem se srećemo. I da feministička intoniranost, queer, antikapitalistički stav – nisu baš tolika retkost.

Umetnost nije lebdeća aktivnost

Stalno s pravom insistiraš na tome da se osvijesti pozicija pisca, razbijaš famu o prednostima pisanja u siromaštvu i kažeš da bi najbolje pisao u luksuzu. Nadam se da ćemo se jednog dana u to i uvjeriti. Kako do tada? Jesi li se umorio od objašnjavanja da pisanje nije hobi i da književnici/e za svoj rad moraju biti plaćeni kao bilo koji drugi djelatnici/e? Koliko se na samo pisanje odražavaju ta stalna egzistencijalna neizvjesnost i obavljanje poslova koji su najčešće nesrodni književnosti da bi se pisalo i preživjelo?

Nekad pomislim da sam dosadio i bogu i narodu tim stalnim ponavljanjem. Ali onda se opet dogodi pitanje, kao sad. I to je takođe sastavni deo posla, i ide u knjigu života – truditi se da demistifikuješ posao kojim se baviš, da kažeš kako jeste: da umetnost nije lebdeća aktivnost, da siromaštvo nije privilegija, da i pisci moraju nekako da plate račune. Na primer. Zapravo, na sve što radimo utiču pozicije iz kojih radimo, stepen sigurnosti koju imamo, privilegije, klasa. Nesigurna pozicija u kojoj je većina ljudi koji pišu, prekarni rad, isprekidani povremeno-privremeni honorarni angažmani, uz povremene stipendije i putovanja, dakle konstantno trusno područje, naravno da utiču i na pisanje. Iz dana u dan ponavljam sebi, isto ovako papagajski, da nesigurnost nije datost i da se na nju ne treba navikavati. I da ljudsko dostojanstvo, dostojanstven život, nije i ne sme biti privilegija retkih, luksuz – jer to nije luksuz. I da bez borbe nema života.

Onaj dio profesionalnog života koji ti, pretpostavljam, prija jesu radionice kreativnog pisanja koje vodiš. Koliko je zanimljivo učestvovati u nečijem autorskom formiranju i usmjeravati buduće autore i autorice? Kako uopšte nekoga naučiti da piše?

Radionice kreativnog pisanja vodim preko pet godina. Kada sam počinjao, nisam bio sasvim siguran kud to može otići, jer u toj konkretnoj oblasti nisam imao iskustva. Vođenju radionica pisanja prethodili su moje skoro pa sedmogodišnje iskustvo u jednom alternativnom teatru, godine učestvovanja na različitim pozorišnim radionicama, performansi, predstave. Prethodilo je i tek nekoliko godina pisanja, pokoji objavljeni tekst. Međutim, odlučio sam da pokušam, da spojim to pozorišno iskustvo, čitalačko i želju za pisanjem. Da zajedno, ljudi koji su bili zainteresovani i ja, napravimo intimni prostor za čitanje, pisanje, razgovor, zajednički prostor u kojem ćemo verovati jedni drugima i pokušati da damo najbolje: jedni drugima, ali i književnosti. Pisanje je intiman čin, ranjiv, koliko uzbudljiv toliko i uznemirujuć. Tako ljudi koji dođu na radionicu sa sobom donesu naramak strahova i nesigurnosti čvrsto stisnut u nekoliko čvorova. Taj naramak su nam spakovali: kuća, škola, okruženje, mediji itd.ne bi li nas savio do zemlje, da se slučajno ne ispravimo i pogledamo životu u oči. A pisanje je gledanje životu u oči. Na radionicama se trudimo da malo po malo, tiho i nenametljivo, razvezujemo te čvorove i vidimo šta i na koji način ima ili nema veze s književnošću. Da vidimo kako su to neki drugi autori i autorke uradili, o čemu pišu, kako pišu, da shvatimo da, iako se često osećamo usamljeno, ipak nismo sami u književnom polju. U tom smislu, radionice kreativnog pisanja nisu škola pisanja, pogotovo ne na način da sam ja učitelj, a ljudi koji dođu učenici. Radionice su prostor koji pomaže artikulisanju pitanja pisanja i o pisanju.

Pišući istovremeno na jezicima koji se drugačije zovu, a za čije razumijevanje nam nije potreban prevodilac, daješ veći doprinos jezičkoj demilitarizaciji među „zavađenim“ narodima već što to čine deklaracije i sijaset tribina po „Zapadnom Balkanu“. Je li to tehnički zahtjevnije nego da si ostao u okvirima srpskog, ili si se srodio sa vlastitim jezičkim koktelom, pa i ne primjećuješ razliku među riječima, kao što ih ne primjećuju ni čitaoci onda kad nisu jezički čistunci? Koliko te zamara činjenica da je pitanje jezika kod nas političko pitanje, a ne prostor unutar kojeg bismo se mogli baviti bogatstvom bhscg leksike.

Kad čujem tu sintagmu „Zapadni Balkan“, stuži mi se. Bivša Jugoslavija valjda zvuči opasno, jer donosi sadržaj, ima značenje. Zvuči kao antifašizam, antikapitalizam, antiimperijalizam. A „Zapadni Balkan“ zvuči kao EU birokratska odrednica, mrtvo slovo na papiru.

To kako pristupam jeziku nije neka posebna pamet, pišem na jeziku koji znam, koji čujem, na kojem čitam i živim. I ne dopuštam zvaničnim politikama, ovim ili onim, da mi ga zabrane i oduzmu.

U recenziji knjige Lejla Kalamujić je napisala kako Gregora svugdje prate bolest i smrt, ali kako roman nije mračan i kako si samo u Gregorov pogled mogao upisati ljepotu svijeta u nestajanju. Gregorov svijet je daleko od imperativa savremenog doba, a koji podrazumijevaju da se po svaku cijenu mora biti sretan, uspješan, ispunjen… Je li upravo stvaranje Gregora bio odgovor na sav sjajnaših instagramskih života i bijedu njihovih naličja?

Gregor pokazuje da može i tako. I da ne mora nužno značiti da je to nužno bolje ili lošije, ali da je moguće. A nekad su nam potrebni ti Gregori da nas podsete, jer znamo, ali smo sluđeni, da je moglo i da će moći drugačije, možda ne ni tako teško kako nam se čini.

Ka zajedničkoj pobjedi dušmana

Ono što je zajedničko tebi i tvom književnom junaku sigurno je neodustajanje, uprkos svima i svemu. Plašiš li se zamora materijala, odnosno činjenice da je entuzijazam potrošna roba?

Plašim se, naravno. Možda ne toliko gubitka entuzijazma koliko bolesti, neimaštine, realnosti koja hvata za gušu i ne pušta. I čudno je to, negde i shizofreno, svest o nekoj vrsti beznadežnosti koja se lepi po nama kao skrama i ljubav koja gura dalje kroz život. Čini mi se da, ako ne bih osećao radost života, dobrotu većine ljudi, dobronamernost – isti taj život bi se ugasio.

Mnogo sam se smijala u dijelu knjige gdje spominješ torbe krmače. One su obilježile naše odrastanje, kao što su, naprimjer, farmerice iz Trsta generaciju naših roditelja. Mi smo, kad je o farmericama riječ, najčešće nasljeđivali okračale ili paket identičnih, neupotrebljivih, kao tvoj Gregor. Odrasli smo devedesetih, ne pamtimo dovoljno Jugoslaviju, samo ono što se desilo njenim raspadom. Ovaj privid mira nam je donio prekarnu borbu za opstanak i stalni izostanak osjećaja sigurnosti. Krećemo se i komuniciramo u istom krugu ljudi, šačice istomišljenika/ca od Vardara do Triglava. Ako poživimo, šta će od nas biti za dvadeset ili dvadeset pet godina? Ako nemaš kristalnu kuglu, onda da preformulišem i pitam šta bi volio da od nas bude? Ali ne uz čarobni štapić već ove realne, korovom obrasle temelje?

Voleo bih da se živi bolje, da sve bude sretnije, lepršavo čak, da nađemo način da zajedno pobedimo dušmane, one koji nas tlače i piju nam krv, koji nas isisavaju. Puste želje ili moguća budućnost? Videćemo.

Cijeli tvoj književni put popločan je nagradama. Tako je zapravo sve i počelo kada si u Kikindi nagrađen za najbolji neobjavljeni rukopis. „Proleće se na put sprema“ već je bilo u finalu NIN-ove i Vitalove nagrade. Prate ga dobre kritike, interesovanje medija, objavljivanje u tri zemlje, možda uskoro i u Makedoniji. Jesi li zadovoljan „životom“ romana?

Ma naravno da jesam! Negde čak i mislim da sam imao mnogo više sreće nego pameti! (smijeh) Šalu na stranu, zaista me raduje što književnost uporno pokazuje da ima smisla ići dalje, boriti se.