Piše: Kristina Ljevak

Foto: Vanja Ćerimagić

Na prvom Sajmu izdavača/nakladnika „Knjige u nišama“ u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu izdavačka kuća Buybook odlučila je predstaviti svoje najuspješnije autore, ovjenčane najznačajnijim regionalnim nagradama u godini koju ispraćamo.

Odnedavno je to i hrvatski književnik Damir Karakaš, čije je četvrto izdanje izuzetnog romana „Sjećanje šume“ objavio Buybook. Karakaš je bio finalista svih književnih nagrada, dodijeljena mu je nagrada „Kočićevo pero“, a njegov uspjeh među čitalačkom publikom i kritikom prevazilazi sva formalna priznanja.

O ličkom porijeklu, pariškom iskustvu, kulturi koja ne poznaje civilizovana razilaženja i književnim planovima razgovarali smo za Urban magazin.

Proza, ako je prava, ne smije imati milosti

Da roditelji, rođaci i selo misle kako nisi normalan bila je „cijena“ tvog bavljenja umjetnošću. Hanif Kurejši je na Bookstanu rekao mladim piscima: „Pišite tako da naljutite vlastite roditelje.“ U tvom slučaju, sama odluka da se baviš nečim za ličke prilike prilično apstraktnim dovoljan je povod za roditeljsku ljutnju. Svi psihoterapijski djelatnici žive od nesretnih ili manje sretnih djetinjstava. Kako ti je pošlo za rukom da ništa od specifičnog odrastanja i izostanka roditeljske nježnosti ne bude izgovor za vlastite propuste i nečinjenja?

Netko je jednom rekao, ne sjećam se tko i kome: „Ja vama ništa ne dugujem, nego vi meni dugujete sve ono što sam o vama napisao.“ A što se tiče mojih roditelja, djetinjstva… Pa moglo bi se na ovo pitanje odgovarati danima, ali reći ću da nije sve ni tako crno kako izgleda jer to što mi roditelji ne znaju čitati knjige, to pisca na neki način opušta da može bolje pisati, ne koči ga, jer znam mnoge pisce koji imaju velikih problema s time što će im roditelji reći kada im nešto pročitaju, i to definitivno nije dobro za književnost. Jer proza, ako je prava, ne smije imati milosti ni prema kome, a najmanje prema autoru.

Na posljednjoj sarajevskoj promociji Kruno Lokotar je rekao kako zbog biografije i iskoraka iz matičnog okruženja nemaš 50 već 150 godina. Iako put nije išao direktno od sela Plašćica do Pariza, imajući u vidu kulturološke razlike, možemo ga takvim posmatrati. Je li osjećaj usamljenosti i nedovoljne prihvaćenosti bio nešto što povezuje obje sredine? I koliko si takve lične iskorake doživljavao kao uspjeh? Jesi li, naprimjer, tokom boravka na Sorboni imao svijest o dužini pređenog puta?

Hm, ne znam odakle da počnem. Sad sam se sjetio kako su moji kod kuće vikali na mene kao dječaka u prvom osnovne jer im je moja učiteljica Azira, inače legendarna učiteljica iz moga kraja, rekla da sam ja u klupi zamišljen, i onda su moji kod kuće vikali: „Šta ti imaš biti zamišljen?“, mama je vikala: „Mene je sram, ti si zamišljen.“ Bilo je jako zanimljivih događaja iz djetinjstva, koje je za svakoga jako bitan period jer se tada gradi slika svijeta. Sjećam se kako bi djed, koji je bio ustaša, kada je gledao ratne filmove na jedinom, crno-bijelom televizoru, ma nije ih ni gledao, samo bi bacio pogled prema televizoru, zaključio kako to nije ništa istina, jer on je bio u ratu i on dobro zna da tada nije bilo kamera. „Pa oni nisu imali ni cipele, niti soli, mi smo ih s brda na brdo zvali: ‘Di si Neslani Jovo?’, a oni da su kamere imali. “Uz to što on i otac nisu podnosili kupače na plažama, te golaće koji samo goli leže i sunčaju se ko gušteri, a pošten svijet kopa, ore, siječe drveće, nisu voljeli ni sport, jer to je za njih bilo bespotrebno gubljenje energije. Tako da u „Sjećanju šume“ i ima tih nekih autobiografskih elemenata koje umećem u strukturu fikcije, kao kad primjerice moj otac vilama svaku loptu probuši, a ponekad se vilama zaleti i na bundevu jer misli da je i to lopta. A istina je da sam se, kada sam studirao francuski jezik na Novoj Sorboni, i kada sam se prisjećao svoga sela i kako je bio zajeban taj moj put gdje samo čudom možeš izbjeći da ne završiš u ludnici, nekada sam sebi čudio. Ali, ima ona rečenica u jednoj pripovijetki od kipara Ivana Meštrovića, kada Ludi Mile kaže: „Poludio bih da nisam poludio.“

Slava je zanimanje

Je li činjenica da nijedan tvoj uspjeh možda neće biti dovoljan povod da se u Lici održi tvoja promocija jedan od dobrih preduslova za ličnu stabilnost i odsustvo hoda po visinama?

Što se tiče te slave, jedan stari glumac je jasno rekao Bobu Dilanu da je slava zanimanje. I ja u to vjerujem, jer ako želiš biti slavan, moraš na tome svojski raditi, a mene to ne zanima. Bar me sada ne zanima, iako ne mogu reći da me nije zanimalo kad sam bio klinac. Svi mi u sebi imamo te komplekse, da me vidi baba, selo, kolege iz škole, da vam pokažem tko sam ja, pa neki „poznati“ vremenom te komplekse osvijeste, a oni drugi još uvijek briju na tu slavu, i kad je neki događaj, bacaju se pred fotoaparate i kamere da budu negdje u novinama, jer ako nisu jedan tjedan u novinama, njima se čini da su mrtvi. Još u srednjoj školi ja sam radio crteže, karikature i ilustracije za najjače novine u Jugoslaviji, davao intervjue, pa mi je rano slava udarila u glavu, imao sam i te tekstove o sebi, nosio ih po džepovima hlača i njima se hvalio pred curama jer tada nije svatko mogao u novine kao danas. A što se tiče Like i mojih uspjeha, možda imam šanse ako se jednog dana tamo pojavim u dva kadilaka, u jednom ja,a u drugom kadilaku moj šešir.

Iako nastojim da pročitano u knjizi ne poistovjećujem s iskustvom autora, itekako te mogu zamisliti s kokoticom koju ima tvoj narator u romanu „Blue moon“, neobičan u novoj sredini, još neobičniji u onoj iz koje je potekao. Kako su izgledale te prve zagrebačke godine u sumrak mira, o kojima između ostalog pišeš u odličnom pomenutom romanu?

Uvijek sam imao svoje viđenje literature, pisao knjige kakve bih i sam volio čitati. Tako sam u tom romanu progovorio i o onim drugim stvarima koje su se događale devedesetih u Hrvatskoj, dakle iz pozicije onih koji su bili u manjini. Ovaj roman spaja, odnosno putuje i kroz dvije različite kulture, dva miljea, od urbane do ruralne sredine. Dvije kulture koje su geografski dosta blizu, ali kao da pripadaju različitim vjekovima. U pitanju je borba protiv stava „ja sam te rodio, ja ću te i ubiti“. Protiv ljubavi koja brine za drugoga i pokušava da drugoga popravi tako što ga tuče do krvi. „Blue moon“ je raskid s time. Traženje svog puta, svoje frizure. Odlazak svojim stopama. Ali u našim posesivnim kulturama i kontekstima raskid ne može biti civiliziran. Raskid s takvim backgroundom je fizički, kroz sukob, borbu, udarce u glavu, batine, krv…

Iako je sam status studenta bio uspjeh za ličke prilike jer su te tako i zvali, formalni studij do formalne diplome protezao se kroz brojna sveučilišta. Jesu li tvoja očekivanja od akademskog miljea bila previsoka ili ti se jednostavno nije dugo dalo biti na jednom mjestu?

Ono što je nekad bila osnovna škola sad je srednja, što je bila srednja sad je fakultet. Da, ja sam bio jedini student iz svoga kraja, to je bila moja titula, ljudi su me zvali student zato što je to bilo vrijeme kada svatko nije mogao ni prijemni položiti, a sad ako nisi student, ne možeš se ni oženiti. Kad bih dolazio u rodni kraj, govorili bi: „Evo ga student, vratio se student“, kao da sam se vratio iz neke pobjedničke revolucije. Inače, ja sam bio, neću reći najbolji, ali jedan od najboljih đaka u kraju. Druga je stvar što se tamo škola nikada nije cijenila, jedino se cijenila kada bi netko došao kod nas, pa bi me moj otac izveo kao majmuna, tražio toga čovjeka da mi postavlja razna pitanja i mojim odgovorima se hvalio. Međutim, nakon škole otišao sam od kuće s četrnaest godina, potpuno sam se pogubio, iako sam dobro crtao, pisao, svirao, no, valjda da bih se ocu umilio, upisao sam nešto skroz drugo, poljoprivredu. Otada je počelo moje gubljenje, traženje, lutanje, da sam jedno vrijeme bio na samome dnu, ali uvijek sam vjerovao u sebe i tješio se jednom rečenicom za koju sam čuo da je od Goethea: „Pravi čovjek se tek iz jeze rađa.“ Na kraju sam nekako uspio od svih tih fakulteta izvući jednu diplomu, jer je otac prijetio sjekirom da se kući više ne vraćam bez diplome, a kako mi je kod kuće bila prijeko potrebna kožna jakna, donio sam mu tu diplomu u onoj tubi, uzeo jaknu i otišao.

Ne dozvoljavam da me život uhapsi

Da li se nekada likovni i muzički umjetnici u tebi ljute na uspješnog pisca jer više nemaju prostora da dođu do izražaja?I kako objašnjavaš tu nesvakidašnje disciplinovanu posvećenost pisanju koja podrazumijeva izostanak bilo kakvih tezgarenja svojstvenih ljudima koji žive od vlastite umjetnosti? Je li to hrabrost ili je, kada sebe čovjek dobro poznaje, najprije nužnost?

Sve je to isti cilj, samo su različita sredstva. A to oko tezgarenja, rada na populističkim serijama, sapunicama, to kod mene nikad nije dolazilo u obzir, to je i dio moga stava, kojeg sam se uvijek držao, da ne dozvolim da me na bilo koji način život uhapsi.

Uvijek ženama postavljaju pitanja kako uspijevaju da pomire porodične obaveze i karijeru. Da obrnem malo praksu, pitaću kako izgleda to mirenje na primjeru pisca, jer znamo da je riječ o prilično samotničkom poslu za koji treba i reda i mira, što djeca nekada i ne razumiju.

Mi još uvijek živimo u jednom muškom svijetu, gdje dominiraju muškarci, samo pogledajte recimo u Hrvatskoj koliko je žena redateljica, sve su to uglavnom muškarci, i čini mi se da žene danas, ne samo ovdje kod nas nego svuda, moraju biti dva puta bolje od nekoga muškarca u nekome poslu da bi se isto vrednovale. Što se pak mene tiče, da, pisanje je samotnički posao, ali ja imam svoju sobicu, i kada krenem, mene je teško zaustaviti, kao što me neki nisu mogli zaustaviti kada sam počeo pisati. Jer kada stavljaš prepreke na rijeku, ona nabuja, odnese sve i bude nakon toga još jača. Djeca tuku na vrata, vješaju se po meni, ali ja pišem. Osim toga, nabavio sam iz Njujorka novu stolicu, nema ih puno, a dugo sam je tražio, savršena je i ne smijem se žaliti ni na šta.

Pokriti se dekom i čitati knjigu za tebe je jedan od najljepših prizora ljudskog postojanja. Za previše onih što pišu čini mi se da nije. Ako zanemarimo tehnološka pomagala koja pisanja čine lakšim, koja to, po tvojoj procjeni, manija tjera netalentovane da ne odustaju?I koliko ti je i kao piscu i posvećenom čitaocu važno kada knjiga, poput „Sjećanja šume“, stigne do tolikog kruga čitalaca te potvrdi da se u svoj ovoj kakofoniji odlična književnost uvijek prepozna?

Kada sam počinjao pisati, zanimala me je književost koja je kvalitetna, ali koja dolazi do čitatelja, a ne da se zatvara u neke svoje uske elitističke krugove i postaje sama sebi svrhom, što bi neki literarni snobovi htjeli. Isto tako sam uvijek pokušavao pisati da seto i čita, ili kako je Nabokov govorio, samo ono što se piše teško čita se lako, pogledajte njega ili Selindžera, koja je to lakoća. No nije to ona lakoća kao kada se prolazi plitki potok nego kao kada se na laki način prolazi nabujala rijeka. A ljudi danas, mislim, puno pišu jer im je to najjeftinije, i svi imaju te laptope, ali zašto ne kipare kad ne znaju kipariti, zašto ne slikaju kad ne znaju slikati, zašto ne sviraju kad ne znaju svirati, pa mi nije jasno zašto pišu. Posebno me nerviraju mladi ljudi koji toliko pišu da nemaju vremena čitati. A bez čitanja nema pisanja.

Na ovom južnoslavenskom književnom prostoru stalno čujemo lamente nad nepostojanjem književne kritike. I onda „Sjećanje šume“ okupi više od četrdeset kritičara i kritičarki. Uglavnom su to, prije svega, dobro napisani tekstovi. Hoću li pretjerati ako kažem da ima ko da piše ako ima o čemu da piše?

Književni kritičari jako su bitni u ovome poslu jer odvajaju žito od kukulja, a nažalost, jako su slabo za to plaćeni. To su ljudi koji, u prvom redu, vole književnost, žrtvuju se za nju, koliko oni samo loših knjiga moraju pročitati. Isto tako mnogi od njih pišu fantastične tekstove, iz kojih pisac, ako je pametan, može puno toga i naučiti, a samo onda kada je pisac spreman primiti kritiku, može ići naprijed. Naravno, među književnom kritikom ima i onih drugih, koji su htjeli biti pisci pa nisu za to, koji su puni bijesa, pa onda oni pišu iz te neke svoje frustracije, jer književnost je zajeban posao, netko može doktorirati književnost i cijeli život se sprema napisati neki veliki roman, ali ne uspijeva, i onda se pojavi neki radnik iz Vogošće i on napiše taj njegov roman.

Bolji sam pisac od svih knjiga koje sam napisao

Uz rekordan broj kritika desilo se i rekordno prisustvo u finalima književnih nagrada i oni koji prate tvoj rad otprilike znaju tvoj stav o rezultatima tih finala. Nagrada „Kočićevo pero“ nije se desila po uhodanom scenariju, ali je donijela nove obrate i „sumnju“ u sadržaj „Sjećanja šume“, koji, eto, ide naruku srpskoj publici.Čini mi se da obrati iz Kočićevih priča i priča nekih drugih autora još žive u našem svijetu, za koji samo imamo iluziju da je savremen.

Draga mi je Kočićeva nagrada jer je to pisac kojeg sam čitao kad sam bio dječak, gore u planini, u svome selu zametenom snijegom, pa sam tako i mogao jače doživjeti te neke njegove priče, kao onu gdje djed i unuk idu kroz mećavu, jer sam se i ja sa svojim djedom puno puta probijao kroz mećavu. Kočić se pokazao i kao dubok i suptilan majstor jezika i smatrao je da je za jedno umjetničko djelo jako bitno da se u njega unese puno topline, iskrenosti, srca i krvi, a to je ono što i ja preferiram. Pred smrt je sam sebi iščupao brk. I ja bih svoj iščupao kad vidim u kakvom svijetu živimo, za koji je Imre Kerteš, mađarski nobelovac, rekao: „Poredak u svijetu je svakodnevna čarolija zla.“

Dok knjiga živi svoje četvrto izdanje, ja još uvijek razmišljam o savršenom ritmu kojim je pisana. Kada bi postojao neki književni metronom, imala bih osjećaj da si ga ti tokom pisanja koristio.

Nema tu neke velike tajne, osim da puno čitam, radim na sebi, puno radim na tekstu, da sam opsesivno vezan za tekst, da idem i s njim leći, da ga sanjam i da se s njim budim, isto tako jako mi je bitna svaka riječ. Kod ovoga romana bilo je bitno i iskustvo jer tu postoji puno opasnosti od naknadne pameti pa do kompliciranog dječjeg svijeta, i da se u svemu tome nađe neki pravi balans. Ali, ja sam dugo godina čekao da ga napišem, čekao taj neki pravi trenutak osjećaja.

Pišeš „Proslavu“, po onome što sam imala privilegiju čuti, tvoje najkompleksnije djelo. I planiraš ga još dugo pisati. Jesu li studioznost i strpljenje nešto s čim se čovjek rađa ili to pametan pisac vremenom nauči? Po čemu će „Proslava“ biti drugačija od prethodnih romana i koliko ti je važno to da uopšte bude drugačija?

Još uvijek ne znam hoću li taj roman završiti, hoću li ga uopće objaviti, ja u planu imam taj i još jedan roman, ali to su samo planovi, pokušaji. Zasad znam da ću se u „Proslavi“ baviti likovima, kao kod Dostojevskog, koji su istovremeno i žrtve i krvnici. Roman mora biti drugačiji od drugih mojih knjiga prije svega po tome jer mora biti bolji, pošto mislim da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao, a to je ono što me i tjera dalje. A ako vidim da ne mogu dalje, bacit ću ga, ja puno bacam pa mi neće biti teško ni to, jer i to je dio nekog procesa, bacati i uništavati ono što nije dobro. Koš je piščev najbolji prijatelj.

Dosada je smrt za umjetnost

Govorio si nedavno u Sarajevu na sajmu „Knjige u nišama“ kako dijelove svojih rukopisa čak čitaš u različitim gradovima kako bi imao jasniju sliku o tome kako zvuče. Stotinjak stranica nekada pišeš i nekoliko godina. Za narednih deset si planirao dvije knjige, ali si uvijek spreman odustati ako vidiš da ne ide. Odakle ti tako specifičan odnos prema vlastitom tekstu, umjesto dominantnog konformističkog pristupa koji podrazumijeva da svako djelo ne mora biti remek-djelo?

Uvijek pucam na najviše, dok pišem želim napisati knjigu koja će promijeniti svijet. No, nekad mi se čini da sav onaj plamen iz glave nisam prenio na papir onako kako sam zamislio, jer u pjesmi neke stvari možeš napisati za jednu sekundu, minutu, ali pisanje romana je dugotrajan proces i zahtijeva puno elemenata da bi se neki roman uradio na pravi način, posebno je bitna disciplina, to sjedenje u sobici danima, a da ništa ne napraviš. To mi je najteže padalo u Parizu, sjedim u mračnoj sobici, pišem, a vani život. Ali prava književnost nesumnjivo traži žrtvu.

Godinu što prolazi ispunili su promocije, putovanja, nova izdanja, intervjui i sve ono što podrazumijeva podršku knjizi. Desi li ti se nekada da u nekoj sajamskoj gužvi ili dosadnoj promociji poželiš da se s harmonikom nađeš na Notre-Dameu ili kakvom drugom mjestu, a da knjige same žive svoje živote kako znaju i umiju?

Nikad moje promocije nisu bile dosadne, jer pokušavam reći ljudima da književnost ne treba biti dosadna i da je dosada smrt za umjetnost. Još od tih mojih prvih promocija u Splitu, gdje bi se na jednom mjestu skupili i policajci i kurve i časne sestre i hodže i razni drugi svijet. Ne fali mi sviranje po Parizu, Londonu, Bordeauxu, nasvirao sam se, sad jedino volim svirati svojoj djeci. A knjige imaju svoj život i treba ih pustiti da se same snađu, da im vrijeme bude sudac. Ja se za svoje ne plašim, jer njihov vrat je žilav i teško ga je prerezati.

Uskoro će „Sjećanje šume“ dobiti i svoju pozorišnu verziju. Imaš li u ovom slučaju, a i inače, strah kada tvoje riječi trebaju da se izgovore u nekoj drugoj formi, ili adekvatna saradnja s autorskim timom predstave ili filma otkloni eventualne strahove?

Nemam straha, ali uvijek ima malo treme, no to je dobro jer trema je znak da ti je stalo. Dajem uvijek tijekom rada maksimalnu podršku redateljima, glumcima, što god treba, ali kad završi premijera, bježim van, lutam sam po mraku i razmišljam o predstavi.

O iskustvima u ratu pisaću u posljednjem romanu

Pariz te je, kako kažeš, naučio toleranciji. Hoćemo li morati poslati na put oko svijeta većinu onih koji nas okružuju? Pitam ovo u svjetlu nedavne presude hrvatskim generalima i poluratne atmosfere koja se na našem, nekada zajedničkom, prostoru podgrijava.

A što to više o toj našoj politici nije rečeno? Kao da me pitaš što mislim o Thompsonu, pa ako to još nekome nije jasno tko je on, što to on pjeva, zbog čega, onda tu nema pomoći. A politika ima veze s kulturom, pa ću reći još par riječi, naime, intencija svih tih političara je da se zatire kultura, jer se tako poglupljuju ljudi i onda je njima lakše manipulirati, jer u šupljim glavama velike ideje jako odzvanjaju. Pogledajte našta nam novine liče, nigdje kulture, a na brojnim portalima umjesto rubrike kulture ima rubrika vjera, novac… Jer ljudi koji vole čitati, ići u kazalište, slušati dobru muziku, gledati kvalitetne filmove, oni razmišljaju svojom glavom, zato apeliram na ljude da što više čitaju kvalitetne knjige, jer time rade mentalnu higijenu, koja je u ovo vrijeme banalnosti i površnosti itekako potrebna. Osim toga, onima koji ne čitaju fali i jedna dimenzija u životu, ali oni toga nisu ni svjesni.

Zamjeraju ti zbog potpisivanja Deklaracije o zajedničkom jeziku, brojni tvoji stavovi se sigurno doživljavaju kao antipatriotski jer smo nacionalizam odavno izjednačili s patriotizmom. Ipak, na tvom tijelu je mnogo više dokaza o oduživanju domovini već što bismo ih mogli naći na grupama onih koji su najgovorljiviji branitelji domovine i svega nacionalnog. Kada ćeš pisati o vlastitom iskustvu u domovinskom ratu i njegovim posljedicama na tijelu i duši?

Za to što mi zamjeraju na potpisivanju Deklaracije mogu samo reći: briga me. Iako nije bilo lako tih dana, objavljivane su naše slike u novinama kao na tjeralicama, pa sam imao i jednu smiješnu situaciju, kada sam išao u Liku sa ženom i djecom, neki čoban je izašao s ovcama iz šume i ljutito me u čudu pitao zašto sam potpisao Deklaraciju. A nije mi se dalo objašnjavati da kod jezika treba biti uključiv, a ne isključiv. Ili ono što je rekao Krleža kada su ga pitali zašto govori sveučilište i univerzitet, a on im je rekao:„Zato što nema i treće riječi za to.“ O iskustvima u domovinskom ratu i ne samo o tome pisat ću u svom posljednjem romanu. Mislim da nakon toga više neću imati o čemu pisati. Idu mi ozbiljno na živce oni pisci koji pišu, a nemaju o čemu pisati. Mislim da ću tim svojim posljednjim romanom, i onim prijašnjim knjigama koje sam napisao, ispuniti svoju sudbinu pisca.