“KUC-KUC.”
“Ko je to?”
“Trnoružica.”
“Koja Trnoružica?”
“Trnoružica, smrzla joj se guzica!”
Dunjin se smijeh uvijek prosipao i kotrljao po potkrovlju kao topli kesteni. Moja sestra se i danas smije kao dijete.
Došla sam živjeti s Dunjom, kćerkom moga ujaka, sa šest godina, nakon što je umrla moja mama. Kad su me, mjesec dana nakon mamine smrti, očuh i njegova nova žena htjeli poslati u sirotište, jer ona nije željela djecu pored svojeg vlastitog sina, pobjegla sam od kuće, u napuštenu vodenicu, blizu sela, i odbijala izići.
S donje strane našeg starog kućnog telefona, moja je susjeda pronašla broj telefona moga ujaka, koji je mama tu zalijepila za slučaj nužde. Živio je na ženinom imanju, nekoliko desetina kilometara od nas. Bio mi je stranac, taj čovjek koji me došao odvesti novoj kući, jednog zagušljivog augustovskog jutra. I Dunja mi je bila stranac: očiju tamnih i iskričavih, krupnih ali upalih, obrva tankih i izvijenih, lica uskog kao kod srne.
Bile smo premale i preusamljene da ne bismo postale kao sestre: od početnog durenja do bezuvjetne ljubavi prošlo je tek nekoliko sedmica. Negdje u njenim šarenicama pronašla sam boje moje obitelji, moje majke. Svaki dan sam se trudila u njoj prepoznati nešto svoje. U našoj sobi u potkrovlju klijale smo jedna u drugu, udovi su nam rasli preko prekratkih dječjih kreveta, kroz otvoren sićušni prozor iskrile su nam beonjače i, dosta kasnije, žar cigarete.
“Kuc-kuc.”
“Ko je to?”
“Jagger Mick”
“Koji Jagger Mick?”
“Jagger Mick od džojaša ti čik.”
Za kuhinjskim je stolom, za razliku od ostalih prostorija u kući gdje smo se okupljali, vladala tišina. Dunjina je majka gospodarila tom tišinom kao bijela utvara, obučena uvijek u bijele haljine koje se oblače oko tijela kao oblaci oko padina brda. Obla, malena, privlačna, i tamnih pažljivih očiju, lica uvijek opuštenog u grimasi odustajanja – čak i kad bi se ljutila, izraz lica joj nikad nije pratio svjetlucanje očiju niti ton glasa. Moj ujak i njegova žena bili su u vidno hladnim odnosima. Poljupci koje su udjeljivali jedni drugima bili su mimika navike i diskretan signal podnošenja ili savezništva bez ljubavi.
Dunja i njen otac bi poslije večere, pa do počinka, provodili vrijeme sami u dnevnoj sobi čitajući knjige, a ja bih se kupala, dugo, posmatrajući noćne leptire zarobljene u bijeloj plafonjeri u našem sićušnom kupatilu. Na ogledalu bih ostavljala poruke, brojalice, stihove ali i obična, banalna pitanja za Dunju (“Gdje je moj plavi džemper?”) na koja je ona odgovarala ujutro, a odgovore bih ja čitala u ponovo zamagljenom ogledalu.
Knjiga iz koje su najviše čitali Dunja i njen otac i za koju mi se činilo da on smatra najvažnijom zvala se “Leksikon velikih povijesnih trenutaka.” Kako je Dunja rasla, tako su “Leksikon” zamjenjivale druge knjige, a on se preselio u našu sobu, i mi smo na marginama njegovih stranica ispisivale svoje vlastite verzije povijesti, ili stvari koje bismo željele upamtiti, te crtale potpuno besmislene crteže. Svoj je provincijski dom moj ujak ispunio knjigama o povijesti i filozofiji, doduše prastarim i pisanim pedesetih godina prošlog stoljeća. Njih desetak, stajalo je poredano uredno na polici kraj ujnine figurice djevojčice koja nosi krčag vode. Stranice su im mirisale kiselo-slatko, kao užegli keksi, bile su žute, a slova u njima siva i debela. Ispod njih su na polici stajale složene gramofonske ploče. Ujak je jako patio jer nikad nije napustio selo i otišao studirati u grad.
Voljele smo mirišljava, ugodna, i vlažna ljeta u našem selu. Dunja, ujak i ja smo išli skupa na rijeku, ja bih plivala, Dunja bi uglavnom sjedila pored oca na travi. Vraćali bismo se navečer, umorni, i cijedili se pod pogledom Dunjine majke, koji se dimio iza prozorskih zavjesa u kuhinji.
Jedno sam se ljeto zaljubila.
Drugo sam ljeto uspaničeno strgala sa svog keveta plahte od egipatskog pamuka koje su Dunjini dobili za vjenčanje, zakrvavljene mojom prvom menstruacijom, i zakopala ih na livadi.
“Kuc kuc!”
“Ko je to?”
“Voz.”
“Koji voz?”
“Između dva keca mu prođe skroz!”
Jedne zime, bilo nam je skoro petnaest godina, snijeg je napadao tri i po metra, i svi smo čistili blistave hrskave gomile leda ispred kuća. Dani, kratki i hladni, titrali su kao zvijezde u dubokoj, tamnoj zimi. Nismo išli ni u školu. Ujak je lopatao dva dana, zatim se počeo žaliti na povrijeđeno koljeno, i uglavnom bi ostajao u kući. Bio je mračniji, zabrinutiji. Već na jesen, počeo je pričati kako je mjesna škola nedovoljno dobra za nas, pogotovo za Dunju, i da bi morala više čitati ako želi upisati fakultet.
Večeri u dnevnoj sobi bile su duge i zagušljive. Na kraju je Dunjina majka ostajala sama u njoj. Pod svjetlom televizora, iz polumraka, sijalo je njeno ravnodušno lice, s ekrana su ridale glumice ogromnih, iscrtanih tamnih očiju.
Negdje oko deset sati svake noći, taman kad bi Dunjina majka legla spavati, moj ujak je kucao na vrata naše sobe ili kuckao nečim o svoj strop, što je bio poziv za Dunju da siđe dolje, u njegovu sobu, gdje bi čitali duže nego obično u dnevnoj. S vremenom, to je postala rutina. Ja bih ostajala sama i u košnici toplog svjetla slušala se kako dišem. Zaspala bih kad bi mi niz noge, kao trnci, prošla škripa vrata naše sobe kad bi ušla Dunja. I tako svaku noć. Nikad nismo razgovarale o tome.
“Kuc-kuc.”
“Ko je tamo?”
“Tišina.”
“Koja tišina?”
“Tišina spava psina.”
Hučala je duboko hukom voza s obližnje željezničke stanice duga, mračna zima, i tresla se činija svjetla u kojoj se davila svijeća u našoj sobi. Po zidovima bi igrale sjene, fotografije i razglednice, a jedne takve noći, Dunja je ušla u sobu i, tresući se cijelim tijelom, tresući se sa cijelom sobom koja je u buci titrala pred mojim očima, sjela na krevet, užurbano sklanjajući raspletenu kosu s lica. Odvratila sam pogled kao u strahu od njenih riječi i osjetila kako mi izbijaju suze dok sam gledala naše sjene koje je na bijelome snijegu svjetlost svijeće uobličila u divove. Visoke. Bezglasne.
Okrenula sam se i vidjela da Dunja na krevetu nešto zapisuje u “Leksikon” mojom olovkom za oči, oslanjajući se na nju cijelim svojim tijelom. Tutnula mi je knjigu u ruke u jednoj grozničavoj i nagloj kretnji kojom je umalo ugasila svijeću, i ja sam čitala masna i isprekidana slova koja se grče po poglavlju o Rimskom carstvu. Izblijedjele ilustracije su puštale crveno i žuto, poput krvi i limfe, po kruni na glavi cara Nerona, i modrom sitnom grožđu u rukama dvorskih kurvi, i izlomljenim slovima moje sestre. Držala sam pogled na tih nekoliko riječi duže nego mi je trebalo, suze su mi ključale ispod trepavica. Dunja mi je otela “Leksikon” iz ruku, nastavila pisati, ja sam klimala glavom. Dunja nije plakala. Ja jesam. Dunja je napisala u četiri rečenice, kratke, strašne, crne rečenice svu agoniju svoje zime u očevoj sobi, i naš je sram i tugu upio miris starog papira i krejona. U potpunoj tišini, dok se ugašeni fitilj izvijao u tankom koncu crnog dima, dala sam i obećanje Dunji da ćemo plan koji smo zapisale provesti u stvarnost.
Sjedenje za stolom tih dana i mjeseci, postalo mi je nepodnošljivo. Jela sam pred televizorom, sa psom. Dunjina majka je odustala od namjere da me prisili da jedem s njima. Te zime se razboljela i prestala je kuhati. Polako smo Dunja i ja preuzimale domaćinstvo. Dunja je postala demon mira. Lice joj se isklesalo u skulpturu umorne odlučnosti, oči potamnile u mat crnu, pokreti izgubili trepet i dugačka se vunena suknja ljuljala na njenim bokovima kao umorna ptica. Ujak je, u momentima kad sam imala snage pogledati ga, a pogled mi je bio težak kao sram koji nije moj, bio ljut i glasan. Cijela je kuća postala spomenik tišini u kojoj zvoni njegov glas. S vremenom, poslije posla je počeo svraćati u kafanu, i sve kasnije dolazio kući.
Godine koje su dolazile činile su se kao vakuum, kao bezvrijeme i nemjesto u kojem bauljamo, zagledane u nejasni, zamagljeni obzor, koji smo možda i umislile.
Tri zime su prošle, dvije operacije krajnika, dva maturska ispita, oznojene večeri nad knjigom, kiseli miris jutarnje kafe, naši planovi pupali su u travi, bijeli, sitni, hrabri i krhki, prvo livadsko cvijeće iz mokre, hladne zemlje.
Dunjina majka umrla je na proljeće, osam dana prije mog osamnaestog rođendana. Dan je bio bijel, uglačan, hladan, ali bistar. Dunja i ja smo, nakon sprovoda, otišle kući, koračajući u novim cipelama po blatnjavoj popločanoj stazi između grobova. U mojoj torbi šuškali su papiri, knjige, novac i telefon. Ujak je otišao s drugovima piti. Vidjela sam da se okrenuo za nama dok smo silazile s ceste na sporedni put koji je vodio do našeg imanja. Susrela sam njegov pogled okrećući glavu preko ramena i gledala ga sve dok se on nije okrenuo.
Od ulaska u kuću, pa sve do izlaska kasnije, Dunja i ja nismo izmijenile niti riječ. Ručale smo, i nakon toga, prilegle u potkrovlju.
“Kuc-kuc.”
“Ko je tamo?”
“Zauvijek.”
“Zauvijek koje?”
“Ni moje ni tvoje.”
U vrijeme večere, Dunja je pustila ploču Boba Dylana. Popela sam se na sprat, i iz potkrovlja krenula niz stepenice s bidonom punim reskog, teškog, ljutog tečnog smrada, koji je u mojoj glavi izazvao festival bizarnih radosti i probudio čula za koja nisam znala da postoje.
The vagabond who's rapping at your door
Is standing in the clothes that you once wore
Strike another match, go start anew
And it's all over now, Baby Blue…
Tri puta sam se vraćala u potkrovlje, i ispraznila po staroj kući pet bidona benzina. Oko ponoći, dok je provincija spavala, bacile smo dvije šibice, koje su zapalile puteljak polivene trave koji je vodio do trijema.
Planula je kuća, i dugo će vreli bljesak biti jedino čega ćemo se sjećati iz svog djetinjstva. Dunja je zapisala u očev “Leksikon,” na zadnjoj, praznoj strani:
“13. 4. 2000. Azra i Dunja su napustile roditeljski dom. Malo je mjesto pokraj velike rijeke progutala vatra u noći s nedjelje na ponedjeljak. Nikada se više nisu vratile.”
Na padini obližnjega brda velika je vatra oblikovala naše sjene u divove. Visoke. Bezglasne.
