Izdavačka kuća Buybook je uoči trećeg festivala književnosti Bookstan objavila roman Senke Marić Kintsugi tijela koji, budući da tretira temu preživljavanja karcinoma, nije lako čitati, a još teže ga je zaboraviti. Senka Marić, mostarska pjesnikinja, prozaistkinja i esejistkinja, svoje je iskustvo borbe s teškom bolešću pretočila u vrhunsku književnost, otrježnjujuću i utješnu, razarajuću i iscjeljujuću.

Piše: Tamara Zablocki

„To tijelo se može voljeti. Ti si ga izabrala. I dalje je tijelo žene, kroz sve tvoje preobražaje. Zanosno, lijepo i meko, u samom sebi zaokruženo. Tijelo ratnice. Savršeno isklesano kroz sve poraze, i pobjede. Ožiljci koji ga šaraju su mapa tvog puta. Najistinitija priča o tebi koju ne mogu dokučiti riječi.“ Parče je to teksta koje sublimira svu ljepotu i težinu proznog prvijenca Senke Marić, romana Kintsugi tijela, priču o mukotrpnom ali istrajnom opstanku oboljelog tijela. Senka Marić, koju od ranije poznajemo kao pjesnikinju iza koje su tri objavljene zbirke poezije i titula Viteškinje poezije, te kao urednicu književnog portala Strane, ovog puta nam pripovijeda vlastitu priču o preživljenom raku dojke, ispisujući istovremeno roman o odrastanju u tijelu žene, otkrivanju i slavljenju seksualnosti, o hrabrosti žena naše prošlosti, mitološke i one nešto stvarnije. Nazvan Kintsugi tijela, prema japanskoj umjetničkoj tehnici popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom pri kojoj se oštećena mjesta ističu umjesto da se nastoje sakriti, poštujući jedinstvenu historiju predmeta i prihvatanje promjena, već u svom naslovu nudi utješnu činjenicu da je čovjek žilava zvijerka koja uspijeva preživjeti i onda kad sve govori da to neće biti moguće.

Ženska strana svijeta

Kintsugi tijela je roman o tijelu, prvenstveno ženskom, i njegovoj poroznosti koju svijest mora preživjeti. Koliko je bolno bivanje ženom pripovjedačica spoznaje već kod svoje prve menstruacije. Roman je ovo o bolu ali i o užicima koje žensko tijelo pruža, o seksualnosti. Zašto ti je bilo važno pisati o tjelesnom iskustvu bivanja ženom? 

Možda zato što žene prvenstveno preko tijela spoznaju svoju različitost od oglednog primjerka – muškarca. Naše žensko tijelo se postavlja kao materijalni dokaz naše Drugosti. Inicijalno, roman je bio zamišljen kao roman o bolesti karcinoma dojke i trebao je govoriti samo tu priču. Bolest nam, vjerujem, više nego bilo šta drugo osvještava tijelo, njegovu limitiranost. Smrt je pouzdano samo smrt tijela. U osvještavanju tijela ono se na neki način odvaja od ja, od svijesti, jer svijest ne učestvuje u propadanju tijela. Taj proces se prirodno odvija i kroz starenje, ali bolest ga ubrzava, suočavanje je trenutno i preplavljujuće. Kroz specifičnost bolesti o kojoj govorim nametnulo se razmišljanje o prvim spoznajama tijela kao ženskog. U kontekstu romana odrastanja, što ovaj roman nije iako se pomalo igra s tim elementima, imamo mnoštvo raznovrsnih narativa ali oni mahom govore o odrastanju dječaka. Zato mi je bilo važno govoriti o odrastanju djevojčica, pokušati barem kroz fragmente pričati našu žensku stranu svijeta, načine na koje osjećamo sebe, svoje tijelo, njegove promjene, seksualnost i sve ono što mi zaista jesmo, u kontrastu sa onim što nam se nameće da moramo biti.

Slično kao i u tvojoj najrecentnijoj zbirci poezije Do smrti naredne, individualno žensko iskustvo se ovdje prepliće s opštim, historijskim iskustvom žena, a da bi ih spojila posežeš za mitološkim junakinjama, Amazonkama, Pentesilejom, Medejom. Je li lakše ako se sjetimo da nismo same u iskustvu, ma koliko same bile u vlastitom tijelu i ma koliko je, kako pišeš, „svaka bitka unaprijed izgubljena kad si žena“?

Za mene je književnost oduvijek bila kontrolni uzorak života. Premlada sam počela čitati preozbiljne knjige. Za sve ono što iskušavam i s čim se suočavam okrećem se književnosti kao mjestu na kojem ću naći odgovore. U mojoj svijesti to je šema u odnosu na koju tragam za smislom, ili u konačnici i utjehom. Slika žene u književnosti, kroz historiju, najčešće je dana iz pozicije muškarca, i u tom smislu funkcioniše i kao socijalni konstrukt koji nam nameće uloge koje su nam pretijesne. Mitske žene su još imale snagu da budu dosljedne sebi, onome što jesu, što su na kraju uvijek skupo plaćale. Volim francuski poststrukturalistički feminizam i slažem se sa Helene Cixous kada kaže da je papir mjesto na kojem žena može da pronađe i osmisli istinsku sebe. Zato je važno da žene pišu, da ispisuju sebe, da povežu jezik sa svojim tijelom i utisnu se u kolektivni narativ, jer tekst ostvarnjuje stvarnost, otvara mogućosti za nove moduse postojanja. U konkretnom smislu, što više budemo govorile o našem osjećanju vlastitih tijela, njegovim promjenama, seksualnoj želji, masturbaciji, menstruaciji, porodima, te teme će sve manje biti tabu, izvući ćemo ih iz mraka i time umanjiti, a jednom konačno i dokinuti, krivicu i stid koji se uvijek vežu za ženu onakvu kakva je u cijelosti.

Književnost ne može podnijeti sve što stvarnost podnosi

Od svih bolnih tema koje su svoje mjesto našle u književnosti, karcinom je zasigurno među najbolnijima, te ovu knjigu nije lako pročitati. Koliko je teško (ili iscjeljujuće?) bilo pisati je, pretočiti vjerovatno najpotresnije životno iskustvo u književnost?

U emocionalnom smislu nije bilo teško pisati ovaj roman. Dio romana koji govori o bolesti je u potpunosti autobiografski, u preostala, uslovno rečeno, dva narativna toka postoje i fikcionalni elementi, povremeno karikiranje, u cilju postizanja snažnijeg dojma. Ustvari, počela sam ga pisati gotovo neplanirano. Prije malo više od godinu dana radila sam na drugom romanu, mučila se sa njim, i onda mi je Faruk Šehić, urednik Kintsugi tijela, pročitavši moju zadnju zbirku poezije u kojoj se nalaze četiri pjesme koje govore o bolesti, rekao da bi me, da mi je on urednik, tjerao da samo pišem o bolesti. Pošto taj roman na kojem sam radila nije išao, počela sam razmišljati na koji bi se način iskustvo karcinoma moglo uspješno prenijeti u književnost, u smislu da tu sve ne počne i ne završi s emocionalnom ucjenom temom, nego da se pokuša napraviti dobra književnost. To je bio najteži dio. Priča sama po sebi je u cijelosti već bila u meni, od liječenja je bila prošla godina dana, dakle emocije su već u dobroj mjeri bile posložene i artikulirane. Zanimljivo je da dosta toga što se zaista dešavalo nije moglo ući u tekst, bilo je previše, doslovno tekst nije mogao podnijeti sve ono što je stvarnost podnijela. Ukupno gledajući, pišući roman nisam razmišljala o bolesti nego o književnosti. Bolest sam već potpuno savladala u emocionalnom smislu i sad je trebalo naći način da sve to uspješno oživi i u okvirima književnosti. Jako me zanima kako će ljudi reagovati na roman i da li sam uradila dobar posao.

Vješto pripovijedanje u drugom licu doprinosi poistovjećivanju s proživljenim, toliko da mi je teško zamisliti čitateljicu koja se neće migoljiti od tjelesne nelagode pod teretom pročitanog. Za šta ti je poslužio izbor drugog lica? 

Tu se gotovo samo radi o najuspješnijem tehničkom rješenju. Kada sam pošla pisati roman uzela sam kratke crtice koje su zapisane dok sam bila na kemoterapijama. Bile su u prvom licu. Prvo sam krenula tako, ali nije funkcionisalo. Nedostajala je objektivnost, gubilo se na uvjerljivosti. Ne vjerujemo mi baš previše ljudima kad kažu da im je teško. Uvijek nam treba i vanjska potvrda. Probala sam i s trećim licem, ali tako je izgledalo previše distancirano, previše uopšteno, i nije se uklapalo u atmosferu koju sam željela postići. Kada sam prebacila u drugo, leglo je kao najprirodniji način da se priča kaže. Možda je razlog i u tome što mi je trebalo, iako toga nisam baš sasvim svjesna, da kažem i sama sebi, da se uvjerim da se sve to zaista desilo i da sam zaista preživjela. Mada, pomalo sam se i pribojavala da će upravo zbog toga ljudi manje željeti čitati roman – da neće pristati na tu vrstu identifikacije, makar to bio samo trenutni osjećaj da se tako nešto može dogoditi njima. Karcinom je još uvijek pomalo i tabu, kao da se vjeruje da riječ ima magična svojstva, pa je se izbjegava čak i izgovoriti, kaže se: „ono najgore“, „gluho bilo“, „ne pitaj“ ili čak i samo „ono“. To je također jedan od razloga zašto mi je bilo važno reći ovu priču, ogoliti tu bolest, sebe i svoje tijelo, bez zadrške.

Ličnom, čuvstvenom proživljavanju bolesti tijela u knjizi suprotstavlja se hladni, službeni, poopšteni jezik medicinskih dijagnoza i preporučenih terapija koje ne mare za individualna, osobna iskustva. Jaz između njih čini se nepremostivim. Kako ga dokinuti? Je li pisanje o iskustvima tijela jedan od načina?

Ne mislim da se taj jaz ikada može premostiti. Medicina sebi ne smije dozvoliti emociju. Distanca je nužna. S druge strane, nama koji prolazimo kroz liječenje je isto pomalo potrebna ta distanciranost, jer na neki čudan način ulijeva povjerenje. U jednom trenutku liječenja sam bila jako loše, prebirala sam po svojim nalazima, znala kretanja svih parametara i vrijednosti u mojoj krvi, bila sam kao neki poludjeli kalkulator koji samo izbacuje brojeve, i tada sam otišla kod mog ljekara, dr Humačkića, koji mi je i uspostavio dijagnozu i zahvaljujući kojem sam ustvari danas živa, jer su me kad sam opipala kvržicu drugi ljekari poslali kući rekavši da mi nije ništa. Počela sam da mu recitujem sve te sumanute nizove brojeva, a on me zaustavio, uhvatio za ruke i rekao: „Senka, čovjek je puno više od brojeva na papiru.“ Želim reći da je čovjek vrlo sofisticiran sistem, i iako ima i svoj mehanički dio kojem su ponekad potrebni remonti, u nama postoji i nešto drugo, naša svijest i naš duh, jezgro onoga što jesmo i na tom mjestu ustvari počinje naše izlječenje. U tom smislu i pisanje pomaže, kao jedan od načina da osvijestimo sve te različite aspekte i nivoe nas samih.

U samom romanu dijelovi koje spominješ su gotovo namijenjeni za nečitanje, kao neki vizualni dio natrpanih nerazumljivih informacija koje su nas u stanju izludjeti ako im to dozvolimo. Ideja je bila i da demistificiraju sve ono što lični doživljaj prenapući emocijom, stavljajući objektivno u neposredni kontrast sa subjektivnim.

Sam naziv knjige, Kintsugi tijela, upućuje na japansku umjetničku tehniku popravljanja polomljenih keramičkih predmeta kojom se oštećena mjesta naglašavaju, a ne sakrivaju, te na taj način slavi jedinstvena priča svakog predmeta. Koliko je kompleksno saživljavanje s „novim“ sobom nakon teške bolesti, prihvatanje promjene i slavljenje preživljenog?

Mislim da svako ko se suoči sa takvom dijagnozom već u prvim trenucima mora da donese nekoliko teških odluka. Prva, jer zaista se i tu radi o odluci koja, racionalno gledajući, ne garantuje pozitivan ishod ali mu pomaže, jeste da li će živjeti ili umrijeti. U odnosu na nju dolaze sve ostale. Ja sam odlučila da ću živjeti, nisam samo željela živjeti nego sam odlučila da ni po koju cijenu ne pristajem na drugo. To je vrlo iscrpljujuća odluka jer zahtijeva svakodnevno dvadesetčetverosatno odbacivanje straha. Ljudi govore o borbi protiv bolesti, po meni se ta borba svodi samo na to. Boriš se jedino sama sa sobom. Da ostaneš ono što jesi. Da te ne slomi. U kontekstu tijela i njegovih promjena saživljavanje s „novom“ ja je bilo lakše nego što bi se pomislilo. Oduvijek sam se osjećala dobro u svom tijelu, nikada, pred ogledalom ili bilo gdje drugo, nisam mislila da mu nešto nedostaje, valjda zato što nikada nisam ni mislila da postoji jedan način, koji nam se prezentuje kroz modne i ine industrije, kako trebamo izgledati. Ljepota je u različitostima. Na isti način uvijek su mi bili lijepi i ožiljci, oni pričaju priče, dio su nas našeg života. Jednako i danas volim svoje tijelo. Čak i više. Mislim da je lijepo. U tom smislu naslov Kintsugi tijela se savršeno uklopio. Ipak moram isto reći, nisam od ljudi koji će za bolest tvrditi da je to „blessing in disguise“. Bilo bi divno da me sve to zajedno zaobišlo, ali nije. I kad je već tako, sigurno neću dozvoliti da mi oduzme bilo šta od mene, onoga što ja istinski jesam.

Žene mogu sve što žele i ne moraju ništa

Osim iskustvom bivanja u tijelu žene i karcinomom, Kintsugi tijela bavi se i specifičnim društvenim iskustvom odrastanja djevojčica, odgojem „dobrih djevojčica“. Junakinja ove knjige, ipak, nije dobra djevojčica u onoj mjeri u kojoj to znači trpljenje nasilja: ocu šamar uzvraća. Njena borbenost i kasnije će joj poslužiti za najvažniju bitku, onu za život, a njeno tijelo pretvorit će se u tijelo ratnice, „isklesano kroz sve poraze i pobjede“. Šta bismo trebali učiti djevojčice, pripremajući ih na bitke koje će prolaziti?

Moramo ih učiti da ne pristaju da su manje, da im nešto nedostaje, što im se uporno pokušava nametnuti. Moramo ih učiti slobodi da budu šta god žele biti. Da imaju pravo na to. Da je sve na njima i o njima dobro i lijepo. Da su savršene upravo takve kakve jesu. U suprotnom im ostavljamo taj osjećaj da ih uvijek ima viška, jer, paradoksalno, da bi nadoknadile manjak koji im se pripisuje one moraju rezati, otkidati od sebe da bi se uklopile, da bi bile prihvaćene, da bi pripadale, da bi dobile validaciju svog postojanja koje podrazumijeva da moraju biti dobre, fine, pristojne, odmjerene, poslušne, dotjerane, vrijedne… Žene se uči da pate i trpe i prihvataju sve što im se servira. A ustvari ih trebamo učiti da mogu sve što žele i ništa ne moraju. Ne moraju se udavati. Rađati djecu. Biti dobre domaćice. Imaju pravo osjećati se kao seksualna bića. Imaju pravo razdvojiti seks od ljubavi. Ne trebaju se uklapati ni u jedan imperativ kakve trebaju biti ili kako trebaju izgledati. Jedini imperativ bi trebao biti da budu dosljedne sebi i rade ono što ih čini sretnim.

U svojim najtežim mjesecima, junakinja knjige izlaz pronalazi u mislima o dodiru, ljubavniku u autu, u želji „da te neko voli toliko da te ta ljubav sasvim oživi“. Je li ljubav ta jedina stvar koja nam pomaže preživjeti okrutnost stvarnosti, premda i ona, kao i sve drugo, ima tendenciju da umre, kako nam to poručuje jedna od pjesama u zbirci Do smrti naredne?

Ljubav je za mene oduvijek najkompleksnija tema. Opsesivno se bavim njom u poeziji. Ne znam može li ljubav spasiti, ali ideja, čak i ako je iluzija, da može svakako pomaže. Barem meni. Ljubav je utješni odgovor na pitanje „da li je ovo sve što postoji“ u odnosu na stvarnost koja se često doživljava kao prazna. Ljubav, kao i umjetnost, obitava u sferi duha i zato nikada ne može biti sasvim obuhvaćena raciom, oživljava naše patetičko biće i postavlja se gotovo kao put koji će nam omogućiti povratak u raj iz kojeg smo izgnani. Mada, moram priznati, u odnosu na većinu ljudi moje ideje o ljubavi nikada nisu bile pretjerano realne. Imala sam devet godina kada sam pročitala Jane Eyre, i mislim da me to osudilo na doživotnu pogrešnu predstavu o ljubavi, ideju da se samo kroz ljubav možemo osjećati kompletnim. Sve to sam upisala i u roman, mada većim dijelom nesvjesno. Mislim da kada pišemo nikada nismo svjesni koliko zaista upisujemo sebe. Mada, u romanu insistiranje na ljubavi u velikoj mjeri postoji na nivou tjelesnog, što je svojevrsni pokušaj da se tijelu, koje tu uglavnom postoji samo u dimenziji boli, doda i osjećaj ugodnosti. Seks, fizička ljubav je iznad riječi, iznad svijesti, hrani ono nešto u nama što možda ne znamo do kraja ni imenovati.