Jedna od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnikinja i dobitnica Evropske nagrade za književnost Tanja Stupar Trifunović u posljednji je tren izbačena iz programa otvaranja 53. Kočićevog zbora u Banjoj Luci nakon što su organizatori promijenili odluku o programu.
Tanja je, naime, najprije bila pozvana da čita svoju pjesmu Razmnožavanje domaćih životinja, iz istoimene zbirke koju je nedavno objavila izdavačka kuća Buybook, na otvaranju Kočićevog zbora, a poziv je potom povučen. Pjesnikinja je na svom Facebook profilu objavila da je izbačena iz programa, bez da joj je to čak i javljeno, budući da se „nekom iz Gradske uprave Banjaluke (ima više maštovitih objašnjenja) ne „uklapa“ moja pjesma, ne sviđa naslov, preduga im je“.
„Nikad i niko me u ovih preko dvadeset godina koliko čitam pjesme po ovom svijetu nije izbacio iz programa jer se famoznom nekom (koga niko ne imenuje i misteriozna je osoba) ne sviđa pjesma“, napisala je Stupar Trifunović tom prilikom.
Srećom, bez obzira na zvanične manifestacije podržane iz gradskih i drugih budžeta, dobra književnost će preživjeti i biti čitana, te stoga objavljujemo pjesmu Razmnožavanje domaćih životinja.
Razmnožavanje domaćih životinja
Surov je to zvuk kada lopata zarije svoj kljun u šljunak
u zemlju u tijelo gliste
koje se lomi i savija živo a svedeno na patrljke
Surov je to zvuk koji oštro ulazi u tkivo zemlje
Presijeca jasnu liniju kržljavo busenje trave
naseobinu poludjelih mrava
I sve se strmoglavljuje ka dolje
Ka tebi
I dan je surov i vjetar je prejak
i prehladno je za ovaj ljetni dan
Pa nisi ti bila neka meka
Neka krhka
Da odeš nekog mirnog dana bez bure
I bez kletvi
I bez zazivanja predaka i psovanja svih životinja u štali
Nisi ti bila neka koja bi nas ostavila
bez pozdrava bez da nam se jeza hladnog dana zavuče u kosti
Nisi ti bila toliko plodna
koliko si željela
Ni toliko sinova
nisi imala koliko ti je trebalo
da pokažeš komšijama da s tobom nema šale
Nisi ti bila neka bezveze
znala si više nego sve žene u selu
ali koga je to tvoje znanje zanimalo
od ovih tvojih pokunjenih
od troje dvoje
preostalih
Ni da kriknu ne znaju kao ti
Kada su ti javili da tvog najstarijeg sina više nema
umrla si s tim jaukom
i počelo je vrijeme čekanja odlaska
Nisi ti ničeg imala dovoljno
Ni djece ni hrane ni ljubavi
Samo te oči užagrene
koje su se nama potomcima kotrljale kroz san
Ko će sad to sve
Tu muku
Tu zemlju pustu
Te prazne štale
To muklo blejanje ovaca koje se pare po nebeskim livadama
Taj čemer kamena i lopate koji vode ljubav
Ko će to da naslijedi od tebe
dok ključ kruži iz ruke u ruku niko ne smije
vatru da upali na ognjištu kraj kojeg ste se zimi
i ti i sve domaće životinje porađale trajni sklopivši savez
među vašom mladunčadi
oni su blagi kao jagnjad mislila si gledajući svoju djecu
načetu zubima vukova
Surov je to zvuk kada tupo odjekne kamen o sanduk
jer je ovdje više
kamenja nego zemlje
I kako da ti bude laka kada odlaziš sa svim tim teškim spoznajama
kako u nikom od nas nemaš dostojnog nasljednika
