„Gdje sam ono stao? Ah da, dolazili su teški dani. Te rat, te izbjeglištvo te puška na ramenu, te ranjavanje, te ljubav, te ljubav spram rakije i cigareta. Da li znate koliko je slatka cigareta koju pušite pod baražom minobacačkih granata kalibra 60 mm? Bolje vam je da ne znate. Zato sam ja tu da vam to pojasnim. To mi je bila nesvjesna misija: preživjeti, pričati, pisati“, riječi su naratora u priči „Moja privatna Atlantida“ koja je dio knjige „Priče sa satnim mehanizmom“ Faruka Šehića.

U tom „preživjeti, pričati i pisati“ mogli bismo reći da je opisano i lično autorovo iskustvo. U „Pričama sa satnim mehanizmom“ rat nije izravna tema, ali jesu njegove posljedice u sveopštoj distopiji koju živimo. Tema rata se nazire kroz reminiscencije naratora te kroz izmaštane ljude i gradove u pričama kojima je vrijeme zajednička narativna linije, i koje kod nas kao da je stalo. U zaustavljenom vremenu Faruk Šehić između ostalog piše i o tome kako može zamisliti „jedan skoro perfektan grad mrtvih ljudi“. Sa takvim iskustvom živjeti sigurno nije najugodnije, ali zahvaljujući vrhunskoj književnosti i čitateljima/cama i onome koji piše put prolaženja kroz lične i kolektivne traume može postati za nijansu manje mračan.

Faruk Šehić u posljednjoj knjizi kratkih priča piše i o grčevitoj postratnoj potrebi da se nadoknadi propušteno ili kako „noćnim beznađem“ kako sam autor kaže. „To je vrijeme poslije rata i vrijeme preforsirane potrage za zadovoljstvom, zbog toga što smo bili zakinuti za te četiri godine, kao mlada tijela i umovi osjećali smo da sada to nekako treba nadoknaditi. Nije bilo nikoga ko bi nam rekao kako se to nadoknađuje. U nekom smislu smo mi ta, pod navodnicima, izgubljena generacija, a u njoj mogu biti i stariji i mlađi, svi koji imaju isto iskustvo, ne mora biti iskustvo rata, može biti i posredno iskustvo izbjeglištva. Sve se reflektuje i ne možeš pobjeći od toga“, rekao je Faruk Šehić referirajući se na priču „Gvozdena bajka“ koja je, kako je kazao, inspirisana osjećajem beznađa u koju na kraju zaključuje spoznajom o nenadoknadivosti propuštenog.

„Tražili smo ljubav posvuda, prevrtali svaki kamen u svakoj uzaludnoj noći. Ono što nam je bilo oduzeto od života, za četiri ratne godine, htjeli smo nadomjestiti na bilo koji način, ne znajući kako se to ne može nikada nadoknaditi“, piše Šehić te na pitanje koliko književnost može pomoći u procesu stvaranja premosnica između propuštenog kaže kako postoji mnogo definicija koje idu u prilog odgovoru, ali nije pristalica vjerovanja da književnost treba imati samo jednu ulogu. „Može da zabavlja, postavlja pitanja, da ne daje odgovore, jer dajući odgovore nije književnost nego neka egzaktna nauka. Možda ja znam kraj knjige, ali probleme, teme i motive koje stavljam su moja opsesija koja je bitna onda ako je mogu prepoznati i hiljade drugih ljudi. Književnost može imati ulogu da pomogne u nekim našim potragama, ali i ne mora. Može biti književnost radi književnosti, može biti angažovana književnost, ali je književnost uvijek prostor slobode“, smatra autor.

Kreirajući vlastiti prostor slobode u posljednjoj knjizi priča Faruk Šehić osim na nemogućnost nadoknađivanja trajno oduzetog vremena podsjeća i na činjenicu „da vrijeme ima svoj ritam, u kojem ljudski život nema nikakvu ulogu.“ Knjiga počinje pričom o ljubavi i privodi se kraju pričom o ljubavi koja nije partnerske prirode ali jeste ljubav prema nekome bliskom, te sjećanjem na tu osobu autor u sadašnjost donosi zvukove, boje i mirise djetinjstva te bismo mogli zaključiti kako je ljubav na početku i na kraju svega, ma koliko se između desilo ličnih i kolektivnih katastrofa i ma koliko živjeli „Predapokaliptični sevdah“ što je podnaslov knjige „Priče sa satnim mehanizmom“. Na sinoćnoj promociji je spomenuto kako je su aktuelnu knjigu koja je na tržištu nepunih pola godina dogovorena već četiri prevoda, a uskoro će u Londonu biti objavljena u prevodu na engleski jezik njegova sad već kultna knjiga „Pod pritiskom“.