Grafički dizajner i ilustrator Boris Stapić, čija smo djela već ranije predstavljali na stranicama Urban magazina, u zagrebačkoj je galeriji Laval Nugent predstavio ciklus djela rađenih „za svoju dušu“. Naziva Diskretni šarm Jugoslavije, izložba autorskih alternativnih postera za nekolicinu znanih naslova jugoslovenske kinematografije otvorena je, ne slučajno, 29. novembra.
Piše: Tamara Zablocki
Zaobilazeći velike ideološke narative o partizanskim podvizima u Drugom svjetskom ratu po kojima je jugoslovenska kinematografija vjerovatno najprepoznatljivija u svijetu, Stapić se fokusirao na male, sudbinske priče, donekle i marginalizovane filmske naslove. Na listi filmova koji su dobili novi, alternativni izgled svojih postera tako su se našli Variola vera i Tajvanska kanasta Gorana Markovića, Davitelj protiv davitelja Slobodana Šijana, Vlak u snijegu Mate Relje, Žena s krajolikom Ivice Matića, Gosti iz galaksije Dušana Vukotića, Nevinost bez zaštite Dušana Makavejeva te Čovjek koga treba ubiti Veljka Bulajića.
Prema Stapićevim riječima, serija autorskih postera kojima pobrojane filmove na svojevrstan način „vadi iz naftalina“, podsjećajući nas na plodove jednog vremena, nastala je kao reakcija na nastupajuće trendove dokidanja zajedničke kulture sjećanja postjugoslovenskih društava, politike historijskog revizionizma, na procese autocenzure vlastitih intimnih historija u kontekstu novouspostavljenih država i novih društvenih odnosa. Diskretni šarm Jugoslavije time se pridružuje nizu umjetničkih projekata kojima umjetnice i umjetnici naših prostora nastoje osvijetliti vrijednosti jugoslovenske kulture, među kojima se zasigurno ističu kinematografija i spomenička plastika.
Izabrani filmovi su na autora ostavili snažan dojam u formativnim godinama, te predstavljaju naslijeđe na koje bi trebalo podsjećati u današnjem vremenu. „Generacije stasale u novonastalim društvenim zajednicama koje se distanciraju od bogate zajedničke kulturne baštine ostaju zakinute za proizvode autentične i samosvojne umjetnosti i pop kulture, koja raspeta u okolnostima između neoliberalne ekonomije i tržišne logike i reuspostavljanja predmodernističkih nacionalnih kulturnih obrazaca kao kanona više nije (ili je to sve manje kako vrijeme odmiče) u stanju danas i ovdje proizvesti kvalitetna dostignuća na polju sistemskih kolektivnih umjetničkih praksi“, ističe Stapić.
Boris Stapić dodaje i da kinematografiju socijalističke Jugoslavije ne treba posmatrati tek u ključu ideološko-propagandne zadaće kroz žanr partizanskog filma jer je ona kvalitetom i kvantitetom filmskih projekata ravnopravno pratila sve aktuelne trendove svjetske kinematografije, a ponekad, u primjeru samosvojnih autorskih ličnosti poput Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, bila i korak ispred zemalja s bogatijom kulturnom tradicijom. „Filmovi poput Gostiju iz galaksije Dušana Vukotića iz 1981, SF koprodukcije Jadran filma, Zagreb filma i čehoslovačkog Studija Barrandov nastale na trendovskom valu SF filmova tek koju godinu iza Star Wars: A New Hopea ili Davitelja protiv davitelja Slobodana Šijana iz 1984, hibridne horor komedije pod uticajem italijanske giallo estetike, pokazuju nešto opušteniju stranu tržišnog socijalizma.“
