Stvarnost ili bolje rečeno krizu koju živimo nećemo promijeniti ismijavajući desničare po društvenim mrežama, bilo bi pametnije da se okrenemo konkretnim mjerama, smatra Alban Ukaj. Konkretna mjera kojoj sam pribjegava aktivističko je djelovanje u teatru i filmu, gdje poziva na odgovornost, promišljanje, djelovanje. Bilo bi dobro kad bismo slijedili njegov primjer, svako u svom polju.
Piše: Tamara Zablocki
Foto: Edvin Kalić
Stilistica: Emina Smaka
Ne koriste svi glumci i glumice priliku koju su im svjetla pozornice i filmski reflektori omogućili da bi i nakon što završe s poslom progovarali o važnim društvenim pitanjima. Tako je u Hollywoodu, pa zašto ne bi bilo i u Bosni i Hercegovini. I glumci su, na kraju krajeva, samo ljudi. Bore se za vlastitu egzistenciju na surovom tržištu, prehranjuju porodice. Ovo je, doduše, daleko aktuelnije u BiH nego u Hollywoodu, ali znate već šta hoću reći. Alban Ukaj je jedan od nekolicine onih glumaca koji svoju poziciju izloženosti javnosti koristi da govori o problemima naših, postjugoslovenskih društava, naše dnevne politike čija banalnost prestaje ondje gdje nam se odražava na živote već dvadeset, trideset godina – a to je posvuda i stalno.
Rođenom i odraslom na Kosovu, živeći i gradeći karijeru ponajviše u BiH, zemlji u kojoj su se političke razmirice prebijale i preko leđa njegovog državljanstva ali i obične posjete njegovih roditelja s pasošima nepriznate zemlje, Ukaju nije bilo teško primjećivati nepravde i torture koje trpi čovjek na ovim prostorima, pokorenim ratom i poraćem. No, nije mu manjkalo ni hrabrosti i volje da o njima govori, da prikazuje mržnju, nacionalizam, kao i apatiju zahvaljujući kojoj se protiv nasilja više i ne bunimo.
Ukajevi profesionalni angažmani u teatru i na filmu, oni u kojima se pojavljuje u ulozi glumca, ali i oni u kojima preuzima ulogu reditelja, koautora, supokretača, također svjedoče o njegovoj odanosti društvenom aktivizmu. Svoju ličnu priču ispričao je u kultnoj dokumentarnoj predstavi rediteljice Selme Spahić Hipermnezija, a potom i u kratkom igranom filmu koji je sam režirao, Kali. Glavnu ulogu je tumačio u prvom kosovskom filmu koji se bavi pitanjima LGBT populacije i koji je bio kosovski kandidat za 91. dodjelu nagrade Oscar, filmu Brak. Suosnivač je Udruženja „Kontakt“ koje teatar dosljedno koristi kao prostor zazivanja društvenih promjena. Naposljetku, nedavno je na sceni Sarajevskog ratnog teatra, čijeg ansambla je dio, postavio tekst Edwarda Bonda Nigdje nikog nemam, koji progovara o distopijskom svijetu društva amnezije u kojem su vlasti zabranile prošlost i sjećanja.
Sve to je bilo i više nego dovoljno da upravo Alban Ukaj bude izabran za naslovno lice februarskog Urban magazina. Premda nas je mrska sezonska gripa gotovo onemogućila u toj nakani, s Ukajem smo uspjeli porazgovarati o predstavi Nigdje nikog nemam, o današnjim diktatorskim režimima koji to navodno nisu, o nadi u bolju budućnost i ulozi umjetnosti u borbi za pravedniji svijet, o stanju u kojem je kultura u našoj zemlji danas, te o odgovornosti umjetnica i umjetnika da se snađu u zadatim okvirima.
‘Strah je teška bolest koja stvara apatiju’
Najprije, praktično pitanje. Osim što ste ovog puta preuzeli rediteljsku palicu, u predstavi Nigdje nikog nemam tumačite i jednu od uloga. Koliko je cijeli projekat bilo zahtjevno izvesti?
Mislim da se ne bih više usudio da režiram i igram u isto vrijeme. Mukotrpan je put stvaranja pozorišne predstave danas. Ali, s druge strane nudi satisfakciju jer vidite da se taj trud isplatio: bavili ste se nečim što volite i imali ste autonomiju da sami kreirate svoje djelo.
Zašto ste baš distopijski tekst Edwarda Bonda smješten u sedamdesete godine 21. vijeka izabrali za postavljanje na sceni Sarajevskog ratnog teatra? Na koje načine on korespondira sa problemima s kojima se suočavamo danas u Bosni i Hercegovini, ali i cijelom svijetu u kojem jačaju mračne sile kapitalizma i pripadajućih mu desnih politika?
Mislim da Edward Bond kao začetnik savremene drame u Engleskoj postavlja nekoliko veoma važnih pitanja savremenom čovjeku. To je, najprije, pitanje šta da radimo sa posljedicama konformizma, eskapizma, izolacije/samoće. U svijetu konzumerizma, u želji da postanemo „posebni“, gubimo svijest da zapravo izgledamo kao klonirani pilići. Bond upozorava da prilagođavanjem sistemu persona gubi integritet i postaje izvršitelj ili saučesnik dehumanizacije. Biti u pravu kada vlast griješi je postalo veoma opasno.
Pripremajući se za predstavu, dok sam čitao knjigu Sapijens Yuvala Noaha Hararija, posebnu pažnju mi je privukao odlomak „Cijena mišljenja“ u kojem Harari piše o arhaičnom čovjeku: „Arhaični ljudi ispaštali su zbog svojih velikih mozgova na dva načina. Prvo, provodili su mnogo vremena u potrazi za hranom. Drugo, mišići su im atrofirali. Poput vlade jedne države koja preusmjerava novac iz oblasti odbrane u oblast obrazovanja, ljudi su energiju tijela preusmjeravali sa bicepsa na neurone. To im baš nije bila dobra strategija za preživljavanje u savani. Šimpanze ne mogu argumentima da pobijede Homo sapiensa, ali majmun može lako da raščereči čovjeka kao krpenu lutku.“
U našoj predstavi, James, kojeg igra Jasenko Pašić, pojavi se sa maskom gorile kao dijelom uniforme koju nosi kao policajac u službi vlasti. Da li se evolucija pretvara u involuciju kod savremenog čovjeka? To je pitanje koje Bond postavlja. U slučaju BiH, pa i cijelog regiona, ratnohuškačka retorika nas je vratila u devedesete. Ulijevanjem straha većina ponovo glasa za mediokritete. Strah je teška bolest koja stvara apatiju u kojoj se mi nalazimo, stoga veliki dio mlade populacije napušta državu bez želje da se pobuni i promijeni stvar. Woody Allen u jednom od svojih filmova izgovara repliku: „Ne možeš satirizirati momka u sjajnim čizmama“, misleći na neofašiste. Ismijavanjem desnice po društvenim mrežama i portalima nećemo promijeniti stvar. A to radi većina naše intelektualne elite. Trebamo poduzeti konkretne mjere.
Bondov svijet je svijet nepravde i diktature. U kontekstu Bondovog bavljenja terorom diktature, simptomatično je da danas riječ diktatura smještamo ili u prošlost, ili u distopičnu budućnost, dok, recimo, nemamo termin za aktuelnu vladavinu Donalda Trumpa, Recepa Tayyipa Erdogana, Victora Orbana, pa ni Jaira Bolsonara, predsjednika Brazila otvoreno fašističkih pogleda – budući da su demokratski izabrani. Kako to objasniti? Koji su mehanizmi današnjih vlastodržaca, po čemu se oni razlikuju od diktatora iz 20. vijeka?
Novi svjetski poredak je proizveo Frankenstein svjetske lidere koji krvoproliće pokreću u ime demokratije. Diktatura je postala legitimna i promijenila je ime. Ne razlikuju se današnji vlastodršci od ranijih ni po čemu, samo se mehanizam promijenio. Nećemo više vidjeti javna vješanja kao za vrijeme Nicolaea Ceausescua. Ljudi se u današnjim represivnim sistemima sami vješaju. Samim tim današnja „demokratska“ diktatura je opasnija, perfidnija i mnogo teže se ruši. Montirani procesi se rade do perfekcije. Represija i način ucjenjivanja su se digitalizirali. Upravo o tome piše Bond i tu je maestralan.
U zapadnom svijetu vlada mišljenje da opasnost dolazi s istoka. Dobar dio zapadnjačke akademske zajednice flertuje sa islamofobijom, pritom sebe nazivaju ateistima. Prisustvovao sam jednoj konferenciji posvećenoj Henriku Ibsenu i njegovom komadu Neprijatelj naroda, u njegovom rodnom gradu Skienu. U žustroj raspravi između njemačkog reditelja Thomasa Ostermeiera i kontroverznog švedskog karikaturiste Larsa Vilksa, na pitanje koje je Ostermeier postavio Vilksu da ne razumije na koji način se Vilks poistovjećuje sa likom doktora Stockmanna iz drame Neprijatelj naroda, Vilks je odgovorio da i on, kao i doktor Stockmann, želi spasiti svijet. Ostermeier je pitao: od čega, na šta je Vilks odgovorio: od islama. Bio sam frapiran tim odgovorom, a još me više prestravila podrška i simpatije koje je omladina iskazala prema Vilksu. Osjetio sam se nemoćan i poražen.
‘Ideologiju stvaramo mi birajući vlast’
Kad smo već kod diskriminacije i progona drugih i drugačijih, čini se da u negiranju zločina društvima amnezije na našim prostorima upravo odgovara današnje doba „post-istine“: svako može da živi uvjeren u svoju istinu i u njoj rehabilituje zločince i proslavlja ih kao heroje. Ali koliko je to inducirano sa političkih pozornica na kojima sjedi bog – vlast, a koliko korespondira sa stvarnim životom u kojem ljudima valja živjeti zajedno i sjećati se? Ili da se vratim na nadu – ima li nade za postjugoslovenska društva?
Spomenuo sam ranije vraćanje u devedesete i glorifikaciju rukovodstva iz tog perioda. Zemlje regiona su odlučile povlačiti se u mitologiju, okrećući se prema prošlosti, jer budućnost izgleda tako beznadežno. Premijerka Srbije jedan dan daje intervju o tome kako joj je bilo teško odrastati u Srbiji kao gay osobi i o potlačenosti te zajednice, a tri dana nakon toga negira genocid u Srebrenici! Šizofreno. Oni koji svojim profiterskim ponašanjem negiraju prošlost ili proslavljaju zločince snosit će odgovornost za dezorijentaciju generacija koje dolaze. A na nama je da kroz umjetnost i književnost o tome govorimo, bez obzira koliko je ta istina bolna. Nade za postjugoslavenska društva će biti kada ona prestanu biti postjugoslavenska.
Bondov tekst poslužio vam je da progovarate o bezvremenim temama: društvu zaborava, negiranju zločina, degradaciji čovjeka općenito, problemima koji nam se, čini se, ponavljaju otkako historija traje. Ima li spasa za čovjeka u takvom svijetu? Ima li smisla gajiti nadu da je bolji, pravedniji svijet moguć? A ako jeste moguć, kako umjetnost može doprinijeti njegovoj izgradnji?
Ne smijemo odustati od tog cilja, ma koliko to zvučalo utopistički. Kao umjetnici imamo odgovornost da govorimo o tome bez obzira na ishod. Teatar mora biti hrabar u svom izrazu, beskompromisan. Ne da se bavimo provokacijama, već argumentima. Ne smijemo dozvoliti da teatar postane medij zabavljačkog tipa. Moramo vjerovati da ima smisla, inače teatar gubi svoju svrhu postojanja, a samim tim i mi.
Na tom tragu, Edward Bond piše da je „moć ideologije u tome što koristi humanizirajuće sile – naše apetite, strasti, potrebe – koje nas povezuju sa stvarnošću prirode, kako bi nas povezala sa svojim psihotičnim fikcijama. Oslobađamo se od tih fikcija jedino koristeći iste sile“. Kako bi izgledalo oslobođenje čovjeka u današnjem svijetu?
Da li je moguća revolucija bez krvoprolića? Imamo mogućnost izbora na izborima i tu biramo kako ćemo živjeti. Mislim da zbog mentalnog zdravlja treba prestati generalizovati vlast i definisati je kao zlo. Mi je biramo i mi smo saučesnici u pozitivnim i negativnim odlukama vlasti. Ideologiju stvaramo mi birajući vlast.
Rađena u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra i Udruženja „Kontakt“, čiji ste suosnivač, predstava Nigdje nikog nemam nastavlja pratiti crvenu nit političkog teatra koju „Kontakt“ njeguje svojim pričama o tretmanu izbjeglica, o klasnim razlikama, potlačenima i povlaštenima. Zašto nam je ova vrsta teatra koja se u svojoj osnovi bavi društvenom moći neophodna?
Udruženje „Kontakt“ je formirano iz potrebe da teatar ponudi nešto više od banalnog oslikavanja realnosti, te će uvijek imati otvorena vrata za sve one koji se žele baviti društvenim promjenama i angažovanim teatrom. Angažovani teatar nam je neophodan jer se suprotstavlja svakodnevnom političkom diskursu. Mislim da je budućnost teatra u nezavisnim produkcijama koje će izaći iz institucionalne birokratije i pružiti mogućnost za drugačiji pogled u tretiranju marginalizovanog dijela društva.
Zadržimo se još malo na Udruženju „Kontakt“. Kako vidite njegovu ulogu u teatarskoj produkciji u BiH? Možda da počnemo s tim kako ocjenjujete današnji bh. teatar: koliko je hrabrih, političkih predstava danas na scenama bh. teatara i zahvaljujući čijim naporima one nastaju?
Hrabre predstave su na nivou incidenta. Često upadamo u tu klopku stvaranja onoga što publika voli. Publika voli ono što mi nudimo. Često potcjenjujemo publiku. Važno je imati različite estetike, a publika će odlučiti šta će gledati. Hrabre predstave nastaju zahvaljujući jednoj maloj grupi ljudi, a ponekad i zahvaljujući samo jednoj osobi. „Kontakt“ je odredio svoj put i istrajaće u tome. Za kratko vrijeme je ostavio trag u produkciji bh. teatra: predstava Welcome u režiji Nermina Hamzagića bila je jedna od najnagrađivanijih na prošlogodišnjem festivalu MESS. Dobila je i nagradu publike i to nama u Udruženju mnogo znači.
‘Kulturi ne treba pomoć, već dugoročna strategija’
Kako vidite općenito kulturu u BiH? Nedavno smo skupljali novac za naredno izdanje Jazz Festa putem Indiegogo kampanje, već godinama traje političko „stezanje kaiša“ u finansiranju važnih kulturnih događaja, prije nekoliko godina smo bili poznati u svijetu po zatvorenim muzejima…
Ne radi se više ni o novcu, za novac znamo da ga nemamo. Radi se o nedostatku vizije: kuda dalje s kulturom. Pogubna je floskula koja je postala svakodnevna: „Evo, da malo pomognemo kulturi.“ Kultura kao da je na aparatima za preživljavanje. Kulturi ne treba pomoći, za kulturu treba imati dugoročnu strategiju. Bilo bi mi neoprostivo kada bismo dozvolili da se ugasi Jazz Fest. I nema ništa loše u tome što smo skupljali sredstva za Jazz Fest, učinili smo to zbog sebe.
Konkretno, kakve su prilike za glumice i glumce u BiH? Šta su mogućnosti kojima se mogu nadati vaše kolegice i kolege koji upravo dobijaju neku od diploma sa akademija koje danas postoje u nekoliko bh. gradova?
Mi smo, recimo, kao Udruženje „Kontakt“ odlučili da kad god imamo mogućnost dajemo priliku mladim nezaposlenim glumcima. Selma Spahić je u predstavi Djeca sunca podijelila veoma lijepe uloge mladim glumcima koji su tek završili akademiju. Morat ćemo sami stvoriti svoj prostor. Ništa se neće izroditi iz vječnog čekanja. Kultura će uvijek biti zadnja stavka u politici.
Kako vidite svoje mjesto kao glumca? Dio ste ansambla vjerovatno najalternativnijeg pozorišta u Sarajevu, Sarajevskog ratnog teatra, igrali ste u predstavama koje dokumentarno predstavljaju krvavu prošlost i sadašnjost ovih prostora, poput Hipermnezije, snimili ste kratki film Kali koji govori o nacionalističkim maltretiranjima. Dalo bi se zaključiti da glumu, kao i autorstvo u teatru i na filmu općenito, shvatate kao svojevrsni aktivizam i prostor (samo)izlječenja.
Naša profesija ima uspona i padova i trudim se naučiti živjeti s tim. Dio sam pozorišta koje bezuvjetno volim i trudiću se da mu nudim najbolje što imam. Preuzeću inicijativu i raditi ono što me zanima i što je u domenu i duhu SARTR-a. Ja pripadam generaciji koja je odrastala uz proteste, barikade, nasilje, grunge, hip hop, karirane košulje, kožne jakne, skinheade, dizelaše i još mnogo toga. O svemu tome imam potrebu da govorim. Da li je to aktivizam ili (samo)izlječenje, ne znam. Ali znam da je meni najljepše to izraziti kroz pozorište i film.
Prije nekoliko godina izašli ste iz projekta Romeo i Julija koji je režirao Miki Manojlović jer se niste slagali s licemjernim potezom spominjanja podrške vlade Aleksandra Vučića projektu koji je nastao u saradnji umjetnika i umjetnica s Kosova i Srbije. Integritet vam, reklo bi se, puno znači u poslu. Koliko je integritet danas cijenjen na ovdašnjoj umjetničkoj sceni?
Žao mi je što je ta saradnja tako završila. Govorio sam o tome u nekoliko navrata i ne bih volio da se ponavljam. Trudim se da u svojoj karijeri napravim što manje grešaka. Tu sam napravio grešku. Morao sam to mnogo prije nanjušiti. Čitao sam negdje da identitet zarobljuje, a integritet oslobađa. Dug je put do stvaranja integriteta i ja ne pristajem da mi se on ugrozi.
Dragan Bursać je nedavno pisao o šutnji mojih banjalučkih kolega glumaca povodom protesta Pravda za Davida. O šutnji sarajevskih glumaca nije još niko ništa napisao, a imalo bi se napisati svašta.
