Šejla Kamerić, umjetnica: Mi smo te koje stvaramo

Novembar je mjesec u kojem će se u Muzeju savremene austrijske istorije „Kuća austrijske istorije“ naći rad EU Others umjetnice Šejle Kamerić. Taj rad bit će dio stalne dvogodišnje postavke ovog muzeja koji je prepoznao njen rad kao univerzalnu i aktuelnu priču značajnu i za historiju Austrije. Ovaj rad prvi put je prikazan 2000. u Ljubljani na Bijenalu savremene umjetnosti Manifesti, a nakon toga postao je i dio kolekcije Univerziteta u Klagenfurtu. Sve ovo, ali i više od toga, bio je dovoljan povod da čitaocima Urban magazina predstavimo najutjecajniju umjetnicu s ovih prostora, čiji radovi se energijom napajaju u Bosni i Hercegovini, a savršeno razumiju i prepoznaju van granica ove zemlje.

Piše: Leila Kurbegović
Foto:  Edvin Kalić

Kraj je oktobra. U kasno poslijepodne sjedimo u bašti jednog sarajevskog kafića u blizini Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i čini nam se kao da smo negdje u Berlinu, Parizu ili Beču, ima taj neki, reklo bi se, evropski štih. Baš jedan takav dan i ambijent odgovarao je i meni i mojoj sagovornici Šejli Kamerić kako bismo razgovarale o savremenoj, konceptualnoj umjetnosti, o inspiraciji, društvenim zbivanjima koja se reflektiraju na njene radove,  ali i o njenim aktuelnim i budućim izložbama. Čitavoj atmosferi doprinosi i prijatna muzika koja dopire sa zvučnika bašte u kojoj sjedimo. Šejla inače živi tihim porodičnim životom sa suprugom i troje djece. No, vrlo je aktivna u svom umjetničkom ateljeu, kao i van njega. Njen rad pratim dugi niz godina, a danas zahvaljujući Instagramu u toku sam s njenim umjetničkim kretanjima, tj. internacionalnim izložbama, koje tako lako i brzo putuju od Istanbula do Berlina, preko Beča, do Maribora, i ko zna gdje sve ne. Njene umjetničke poruke razumiju se na svim krajevima svijeta, pa ne čudi činjenica da neki od njenih radova svoje trajno mjesto nađu upravo u svjetskim galerijama ili muzejima. Šejla Kamerić je umjetnica koja je završila grafički dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a znanje je stjecala radeći sa današnjim profesorom grafičkog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti Bojanom Hadžihalilovićem u dizajnerskoj grupi „Trio“.  Bila je i umjetnička direktorica reklamne agencije „Fabrika“. Kaže kako joj je bitna ideja i tema kojom će se baviti, a ne medij u kojem će se izraziti. Poznato je da u svom radu nerijetko koristi film, video, fotografiju, ali i instalacije u tekstilu i drugim materijalima. Živi na relaciji Sarajevo – Berlin – Pula, ali ističe činjenicu da su ona, njen muž i troje djece jako vezani za porodicu, pa su Sarajevo odabrali kao mjesto koje ima sve što im je potrebno, uz sve izazove, ali i mane ove sredine u kojoj su svojoj djeci omogućili ipak jedno zdravo odrastanje uz puno prirodnog okruženja, što je za nekoga ko brine o ekologiji itekako postala važna odrednica.

Bosnian Girl

Nemoguće je početi razgovor s ovom istaknutom umjetnicom a da se ne vratimo na već dobro znanu priču o njenom najpoznatijem radu „Bosnian girl“, koji je danas prevazišao i sva autoricina očekivanja. Jednom je čak Šejla kazala kako je potajno znala da će to biti njen značajan rad. I to zaista i jest. Podsjećamo da se radi o plakatu na kojem se pojavila upravo Šejla, a preko kojeg se nalazio natpis „No teeth…? A mustache…? Smell like shit? Bosnian Girl!“ , koji je ispisao vojnik holandskog bataljona na zidovima Fabrike akumulatora u Potočarima  gdje su se dešavali stravični ratni zločini. Vremenom se ovaj rad našao na bedževima, magnetićima, plakatima i drugim predmetima, počevši da živi neki svoj drugi i novi život.

‘Bosnian girl’ je definitivno rad po kojem sam najprepoznatljivija. To je rad na koji me ljudi neprestano vraćaju i neprestano se traži da ga izlažem. Dolaze pozivi i veliki je interes da se taj rad koristi na različitim stranama svijeta. Meni je to zaista vrlo zanimljivo i drago mi je da je to upravo taj rad, jer on govori o identitetu, i to o mom identitetu koji nisam sama birala, već mi je nametnut samim rođenjem. Tako da je zapravo taj rad nastavio da živi mimo mene i utječe na to ko sam ja danas kao umjetnica. Zanimljivo je da je to jedan od mojih radova koji je možda nastao najbrže.“

Kako misliš, najbrže?

Nastao je samo par dana nakon što se Tarik Samarah (o. p., direktor Memorijalne galerije 11/07/95 i fotograf) vratio iz Srebrenice s fotografijama koje je napravio u Fabrici akumulatora u Potočarima. On je bio jedan od prvih fotografa koji je uopšte uspio ući na taj lokalitet. I pored tragova genocida, našao je i te već sada poznate grafite koji su napravili vojnici Ujedinjenih nacija. Mislim da je i on jednako bio u šoku kada nam je pokazao te fotografije. To suočavanje s grafitima koje su ispisivali holandski vojnici za mene kao umjetnicu bilo je katarzično jer sam prvi put shvatila kontekst u kojem se dešavala bosanska tragedija. Ona se nije dešavala samo između dvije strane gdje gledamo žrtvu i zločinca, nego sam odjedanput imala pred sobom dokaz kompleksnosti tragedije rata u Bosni i Hercegovini. Taj grafit „Bosnian girl“ bio je na neki način savršen dokaz moje vlastite pozicije ne samo u toku rata nego i onoga što je došlo nakon rata i mog suočenja s vanjskim svijetom, sa Zapadnom Evropom u kojoj sam doživjela da me se posmatra upravo kao ‘Bosnian girl’ samo zato što je jednostavnije prihvatiti predrasude kao način komunikacije nego se s njima suočiti prije nego što one izađu iz nas samih. Mi smo svi, i to često ponavljam, i počinioci i žrtve predrasuda.

Zar se i danas, kao uspješna i priznata umjetnica koja izlaže širom svijeta, i dalje suočavaš s takvim i sličnim predrasudama?

Činjenica da dolazim iz Bosne i Hercegovine još uvijek prouzrokuje kod ljudi različitu vrstu nelagode. Mislim da je to nešto čega se definitivno ne možeš riješiti. Vrlo često kažem da ja kao bosanskohercegovačka umjetnica nemam pravo da se bavim apstraktnim slikarstvom i da nemam pravo da u tome budem uspješna na međunarodnoj sceni, ne zato što bi moje apstraktne slike bile manje zanimljive, progresivne,  lijepe ili avangardne u odnosu na neku umjetnicu koja dolazi iz, recimo, nekog svjetskog centra nego samo zato što se ja po mjestu svog rođenja moram postaviti u poziciju koja odgovara ostatku svijeta. I to je poredak stvari na svijetu koji, nažalost, nije ništa novo.  Jednostavno, kao što sam rekla na početku, naši identiteti umnogome su nametnute stvari. Naš spol,  rasa, mjesto rođenja, naslijeđeni status, sve su to identiteti koje nismo sami birali, to su nametnute pozicije koje nas definišu. One određuje način na koji nas drugi vide, ali i to kako vidimo sebe same i svijet oko nas.

Čini se da uprkos svemu tome u svom radu ne bježiš od svog identiteta i mjesta iz kojeg potječeš?

Ja jednostavno prihvatam različite uloge i onda kada na sebe lijepim poruku holandskog vojnika sa grafita „Bosnian girl“, a isto tako i u autoportretu „Embarazada“ (o.p., rad nastao u visokoj trudnoći umjetnice, a riječ je ponovo o autoportretu, gdje je umjetnica u ulozi Pierrota, gdje se poigrava s nazivom embarazada, što na španskom znači trudnica, a embarrassed na engleskom sram), gdje prihvatam da sam klovn i da sam tragična, i patetična. Ja sam se zaista uvijek osjećala veoma emotivno vezana za Sarajevo, u kojem sam rođena. Moja porodica i ja smo dosta putovali. U jednom periodu mog djetinjstva živjeli smo u Dubaiju, mislim da sam još od tada kritički nastrojena prema Sarajevu. Uvijek sam znala šta mi se ovdje ne dopada. Nekada sam se osjećala neprihvaćeno u sredini u kojoj sam odrastala. Po prirodi sam bila vrlo povučeno dijete, koje je zaista imalo problem s komunikacijom. Umjetnost je bila i utjeha i prioritet u mom životu, koristila sam umjetnost kao alat pomoću kojeg uspostavljam kontakt s vanjskim svijetom. Kao tihoj djevojčici umjetničke duše, nije mi bilo najjednostavnije odrastati u Sarajevu početkom osamdesetih, odnosno trebalo je mnogo hrabrosti u takvoj sredini i izboriti se za svoj prostor. Imala sam zaista sreću da su moji roditelji bili jako liberalni i da su me shvatili i pustili da budem ono što jesam, pa kada sam im rekla da ću upisati Umjetničku školu ili neću upisati nijednu drugu, oni su to sa osmijehom prihvatili.

Zanimljiva mi je činjenica da u svojim radovima često kritikuješ konzumerizam, a tvoj rad „Bosnian girl“ u međuvremenu je postao dio konzumerističkog društva u smislu da se danas prodaju magnetići, plakati i slično. Kako na to gledaš?

Ja mogu biti samo beskrajno sretna što sam sticajem okolnosti izabrala Odsjek grafičkog dizajna u Srednjoj umjetničkoj školi, a onda kasnije to nastavila i na Akademiji likovnih umjetnosti, jer me je upravo takav studiji naučio puno o komunikaciji u savremenom društvu, marketingu, pa i  konzumerizmu. Sve to vrlo svjesno koristim u svojim radovima i nikad ne bježim od popularizma, već se poigravam njim. Ponekad čak pravim i šalu ili parodiju na vlastiti račun. Moji radovi se rijetko čitaju na isti način na koji ih ja vidim. Ja sam mnogo duhovitija i ciničnija nego što to kritičari mogu da vide.

A kako to vidi publika? 

Mislim da me se često posmatra kao neku enigmu, jer ne postoji ni umjetnička scena a ni sistem podrške i promocije umjetnosti u Bosni i Hercegovini, pa onda ljudima nije jasno kako neko kao umjetnik može da radi i živi od toga ili kako može biti uspješan. Ja imam zaista veliku privilegiju da djelujem na međunarodnoj umjetničkoj sceni te da ne ovisim o okolnostima u Bosni i Hercegovini, to što je nedostatak ja više koristim kao inspiraciju. Zanimljivo je to da je rad „Bosnian girl“ 2003, kada je prikazan, naišao na dosta veliku kritiku unutar sarajevskih krugova u kojim je dosta „kulturnjaka“ reagovalo na potpuno pogrešan način, tumačeći taj rad kao neko pretjerano i doslovno eksplicitno predstavljanje mene, tako potpuno pogrešno tj loše čitajući rad, ne shvatajući da moj lik apsolutno nije bitan i da sam ja morala da stavim sebe jer bi bilo pogrešno staviti tuđi lik. U isto vrijeme Udruženje Majke Srebrenice i Udruženje žena žrtava rata uzimaju taj plakat i samoinicijativno ga nose kao transparent na protestima, identifikujući se s tim radom. I upravo to, biti prepoznat od onih na čijoj sam strani stajala kada sam napravila taj rad, najveća je satisfakcija koju sam osjetila u svojoj dvadesetjednogodišnjoj umjetničkoj karijeri.

Evropski život jedne umjetnice

Jednom prilikom si rekla da je umjetnički život prilično nomadski, ali čini mi se da ti ipak gdje god odeš tu i pripadaš, nije bitno radi li se o Beču, Berlinu, Beogradu ili nekom drugom gradu?

To je taj poriv koji je kriv za umjetničko stvaranje, da možeš da se prilagodiš svugdje i da možeš da reaguješ i da možeš da koristiš različita sredstva da napraviš nešto da ostaviš trag, da iskomuniciraš svoje osjećaje i ideje, a u isto vrijeme si svjestan da je to sve privremeno i da to nije mjesto gdje neminovno ostaješ.

Vidim da si u posljednje vrijeme bila dosta prisutna u Beču, ali i da ćeš još dugo biti prisutna tamo, odnosno tvoj rad?

U Beču je trenutno prikazana moja instalacija „Liberty“ koja je dio izložbe „Value of freedom“  u Belvedereu 21, to je grupna izložba. Desetog novembra na stotu godišnjicu osnivanja Republike Austrije u historijskoj bogatoj carskoj rezidenciji Hofburg otvara se Muzej savremene historije Austrije i tu će biti stalna postavka u kojoj će pored historijske postavke biti i par radova savremene umjetnosti, a jedan od centralnih radova ove postavke bit će moj  EU Others, koji je prepoznat kao bitno umjetničko djelo za austrijsku istoriju i priču o njihovim granicama i identitetu. Taj rad bio je prikazan prvo u Ljubljani 2000. na Bijenalu savremene umjetnosti „Manifesta“, a odmah nakon toga postao je dio kolekcije Univerziteta u Klagenfurtu i tako postao je vrlo prepoznatljiv rad u Austriji. Naredne dvije godine će biti dio stalne postavke ovog muzeja.

Aktuelna je tema migranata. Kako kao umjetnica gledaš na sva ta zbivanja i da li će neki rad biti inspirisan tom tematikom? 

Ono što je meni vrlo bitno kada govorim o temama kao što su migracije jeste da  govorimo sa ispravnog historijskog aspekta, a to je da migracija nije ništa novo i da ne postoji kriza, nego da postoji samo medijska pozornost na određenu temu i posljedice ratova i nekih drugih političko-ekonomskih trvenja koja prouzrokuju da su nekad i migracije na nekim određenim dijelovima intenzivnije ili manje intenzivne. Nažalost, Bosna i Hercegovina s iskustvom rata i vlastite migracije pravi je dokaz kako je empatija često vrlo površna a sjećanje kratkog vijeka. Upravo zbog toga, mi kao ljudska rasa jako malo učimo iz vlastite prošlosti. Da imamo duže pamćenje, da je naša empatija jača i dublje vezana s prošlošću, tj da zaista imamo suosjećanje s prošlošću, vjerovatno bi naši trenutni postupci bili ispravniji i znali bismo kako se bolje nositi s novonastalim problemima.

Hoćeš reći da smo u međuvremenu izgubili ljudskost?

Svi smo mi  dobar primjer tog lošeg paterna u ponašanju. Naša zemlja je prošla kroz rat, mi smo bili žrtve različitih predrasuda i politika, i ništa nas nije opametilo. Ponašamo se isto kao što su se prema nama ponašali. Patern se ponavlja i previše često žrtva postaje zločinac. Nažalost, to je ono što čini fenomen ljudskog otpora, tj. preživljavanja, mi smo jako otporna vrsta. Ljudi mogu proživjeti različite strahote, patnje, glad i užas, ali dok je života oni nastavljaju i imaju sposobnost da se fascinantno oporave. Zbog opstanka mi se odričemo empatije. S jedne strane to je naša prednost, a s druge strane to je upravo ono što nas može uništiti. Kad to kažem, mislim na naš odnos prema prirodi, tj. planeti na kojoj živimo. Mi neprestano posmatramo prirodu kao nešto što je odvojeno od nas, nikako ne prihvatajući da smo mi samo mali dio života na planeti Zemlji. Nažalost, uopšte nije upitno da li mi uništavamo planetu, i strašno je što ne shvatamo da priroda koju uništavamo može lako uništiti nas. Planeta može da živi bez nas, vjerovatno bolje nego s nama. Možda će zvučati jako mračno i depresivno ovo što ću reći, ali nažalost velika većina ljudi su negativci, zločinci, ubice, destruktivci, sebični, ignorantni ljudi koji svoj opstanak baziraju na patnji drugih, a samo mali je broj pojedinaca koji daju nadu da ljudska vrsta može krenuti inteligentnim i mirnim putem, koji je u harmoniji s prirodom.

Vratimo se tvom umjetničkom stvaralaštvu i načinu izražavanja. Ti svoje umjetničke poruke šalješ ne samo putem plakata ili instalacija nego i putem videa i filma?

Od samog početka svoje umjetničke karijere govorim o tome kako za mene nije bitan medij, nego je ideja, odnosno koncept umjetničkog rada. Uvijek počinjem s temom koja me zanima, a odabir medija dolazi tek kao posljedica. Baš zbog toga ja se nikad ne vezujem za neku određenu tehniku, materijal ili mediji, ja uživam u promjenama koje novi radovi sa sobom nose jer iz njih stalno nešto novo učim. Moji radovi su nekada umjetničke instalacije, radovi u tekstilu – ćilimi, lutke, skulpture od kamena, fotografije, video i filmski radovi, plakati ili tipografska grafička dizajnerska rješenja, na bilbordima ili na zidovima galerija, i možda je baš ta raznolikost moj umjetnički jezik. Moji prvi video rad „American dream“ (Američki san) zapravo je videokaseta na kojoj je video poruka snimljena tokom mog studijskog boravka u Washington DC-u. Rađena u stilu poruka kakve je dijaspora u to vrijeme, krajem devedesetih, slala rodbini a insistirajući na tome kako je njihov život zapravo ostvarenje snova, takva poruka, koja kamuflira stvarnost, pokazuje „američki san“ kao privid. Paralelno s ovim radom nastaje i video rad „Here“ (Ovdje) u kojem sam opsesivno bilježila, ponovo na videokasetu, program uživo televizijske stanice NTV Studio 99  koji nadzornom kamerom prenosi dešavanja s raskrsnice na Skenderiji u Sarajevu. Sate i sate tog materijala na kojem se zapravo ništa ne dešava ja montiram s kratkim isječcima tog istog mjesta s početka rata, na taj način ja se ponovo bavim fragilnošću stvarnosti i opet pokazujem kako je stvarnost samo privid.

Nakon tih videoradova uslijedio je i složeniji film. Kako nastaje tvoj prvi igrani film?

Kratki igrani film i video instalacija „Šta ja znam“ je zapravo nastao u ove dvije forme jer su moji producenti Amra Bakšić Čamo i Jovan Marjanović sugerisali da koncept za ovaj rad napišem u formi scenarija, tj. da probam filmskim jezikom ispričati tu priču. Drugi razlog je bio praktične prirode. Pošto nismo mogli dobiti finasijsku podršku za umjetnički video rad pokušali smo dobiti novac za kratkometražni film. I eto, to je upalilo, ne samo u produkciji rada već i nakon toga. Zaista sam bila jako iznenađena uspjehom tog filma, ne zbog toga što u njega nisam vjerovala, već što do tad nisam imala filmsko iskustvo. Film je premijerno prikazan u takmičarskom programu na Venecijanskom filmskom festivalu i fenomenalno primljen na preko 50 filmskih festivala širom svijeta, dobio je nekoliko nagrada. Sve to mi je bilo jako uzbudljivo, osjetila sam čari filma i shvatila koliko se lako može zaljubiti u taj mediji. Najviše mi je prijala komunikaciji s publikom, koja je dosta drugačija nego kada izlažeš umjetničke radove.

U kom smislu je publika drugačija?

Film svojim trajanjem daje format u kojem publika ima vrlo fokusiranu pažnju. Na jednom mjestu veći broj ljudi koji je izložen tvom radu u jednom vremenskom periodu i veoma često reakcije su kolektivne, na izložbama reakcije su uvijek individualne, a fokus na radove je mnogo kraći.

Film „1395 dana bez Crvene“ je nastao 2010. godine, kakvo iskustvo nosiš s rada na ovom projektu?

Rad na ovom filmskom projektu je bio u svakom smislu veoma kompleksan, sve od tehničke pripreme, produkcije, finansiranja, pa do prezentacije. Ovaj film je još uvijek jedna od najvećih art produkcija u regionu, a ostvaren je zahvaljujući producentima ArtAngel iz Londona, koji su beskrajno vjerovali u važnost ovog filma. Na neki način to je film koji je dugo čekao da bude napravljen, a za mene lično on ima veliko emotivno značenje. Ideja za njega došla je u ratu, nedugo nakon što je moj otac poginuo nedaleko od naše kuće. Za mene u toku rata, a i nakon njega, prolazak pored tog mjesta i hodanje postaje simbol kontinuiteta života, tj. simbol mog vlastitog opstanka i u ratu i nakon njega.

Kreativnost kao terapija

Kada si spomenula oca i njegovu pogibiju, možeš li ispričati kako se i gdje se to desilo i koliko je to utjecalo na tvoje dalje stvaralaštvo?

Pred sami rat donesena je porodična odluka da ostanemo u Sarajevu, i eto upravo ta odluka je zauvijek odredila naše dalje živote. Početak rata bio je veliki šok koji je pratila velika bol. Sjećam se prvih granatiranja i prvih velikih požara, gorio je Olimpijski muzej, a onda i Vijećnica. Ja sam plakala i tad mi je otac rekao da ne plačem i da ne budem nesretna zbog zgrada, jer se sve materijalno može nadomjestiti, da je jedino ljudski životi vrijedan suza i da moram biti jaka i hrabra te da se prije svega trebam osloniti na svoju vlastitu snagu. Tada nisam uopšte shvatala šta mi govori, niti sam vjerovala u sebe. U prvih par mjeseci rata sam izgubila toliko mnogo bliskih prijatelja i rodbine da sam mislila da ne može biti gore, ali onda sam naučila da uvijek može biti gore. Tata je poginuo u martu 1993. u blizini Velepekare dok se vraćao kući. Njegova smrt je bila kulminacija bola, bila sam tako loše da se uopšte ne sjećam mjeseci koji su uslijedili. Ni sad ne znam kad i kako sam se tačno vratila, kako sam krenula dalje ali upravo taj povratak je primjer po kojem ću ja nastaviti da funkcionišem kroz život. Šta god loše da mi se desi, ja znam i vjerujem u svoju snagu, uzvraćam najjače i dajem najbolje od sebe.

I onda si najbolje od sebe dala kroz umjetnost?

Ostatak rata sam bila vrlo aktivna, prvo sam radila u štampariji, vratila sam se angažmanu u modnoj agenciji „Front“, završila srednju školu. Onda sam upoznala Bojana i Dadu Hadžihalilović iz dizajnerske grupe „Trio“ s kojim sam počela da radim na različitim projektima – od dizajna i preloma novina Dani, Fantoma slobode, Slobodne Bosne, dizajna za Sarajevo Film Festival, dizajna plakata i logotipa… U ratu sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti, polagala sam ispite i radila druge poslove. Sve je to bilo kao radna terapija, ta energija je ispunila prazni prostor bola. Ali umjetnost mi je pomogla da se suočim sa sobom i bolom koji je u meni.

Šta je to što crpiš iz ovog grada?

Mi smo primjer da je sve moguće iako ništa nije moguće. Ta bh. paradigma mene strašno zabavlja, ali me i strašno nervira. Vjerovatno je ona dio i mog ludila pa zbog toga ostajem vezana za ovaj prostor.

Na čemu baziraš svoj rad?

Uvijek je to moje vlastito iskustvo. Moja promišljanja o svijetu koji me okružuje. Mnogo sam se bavila svojom prošlošću, ratom, identitetom, kolektivnim sjećanjem, ali u zadnje vrijeme me više zanima neizvjesnost budućnosti i konfuzija sadašnjosti. Trenutno dosta radim na radovima koji su vezani za okoliš. To je za mene ključna i kritična tema koja će odrediti kako će naš život izgledati u budućnosti. Pokušavam pokazati koliko je tema okoliša i ekologije blisko vezana i uz temu migracija, rata i gubitka. Ratovi se dešavaju zbog borbe za resurse, migracija je isto tako uslovljena tom borbom.

Uviđam da biti umjetnik danas nije jednostavan posao, nego vrlo složen, jer da bi nastao jedan rad ti moraš poznavati historiju, kontekst vremena u kojem se nešto dešava, nerijetko analiziraš tekstove pjesama koje stavljaš u kontekst svojih radova i slično?

Umjetnost postoji kao korektiv društva, ali i kao bijeg od stvarnosti. Ja kao umjetnica uvijek moram krenuti od sebe same, svojih emocije i shvatanja, moram biti apsolutno iskrena prema sebi. Tek onda mogu proširiti pogled, i pokušati uzeti sve ostalo u obzir. Potrebno je puno truda i  spremnosti da stvari sagledaju iz različitih uglova. Da bi svoju ideju mogla maksimalno proširiti, trebam iz nje izvući sažetak, tek tako dajem onaj maksimum koji umjetničko djelo čini snažnim i jednostavnim. Upravo taj sažetak mora da govori o svemu bitnom i univerzalnom. Kada komuniciramo kroz umjetnički rad, mi komuniciramo kroz emocije koje se nalaze u svima nama. Mi komuniciramo koristeći zajedničke tačke razumijevanja. Bitno je fokusirati se upravo na stvari gdje se razumijemo i koje dijelimo.

Jednom si rekla, a kroz svoj rad i život si dokazala da možeš biti sve što želiš. Kako?

Kad govorim o tome, mislim na slobodu izbora. To je izazov koji je za nas žene nov. Mi napokon imamo slobode koje su nam se kroz historiju uskraćivale, postajemo sasvim svjesne svoje snage i prednosti koju ima naš spol u odnosu na muškarce. Mi polako učimo da se sa svim tim nosimo. Trebat će vremena da sasvim shvatimo svoju nadmoć. Naša je dužnost da o njoj govorimo jer je još mnogo toga što se mora promijeniti da bismo postale sasvim ravnopravne. Naša snaga je u slobodi da vladamo sopstvenim tijelom, da donosimo odluke o reprodukciji, pa time i o opstanku naše vrste. Naša tijela su vjekovima bila vlasništvu drugog spola upravo zbog prednosti koja ona imaju u odnosu na muškarce. Mi smo te koje stvaramo. Trebat će vremena da se izborimo s traumom nastalom vjekovnom potlačenošću. Moramo se izboriti i vlastitom percepcijom sebe jer je ona dosad bila uslovljena borbom za opstanak u muškom svijetu. Pojam ženske ljepote je također nametnut, tj. definisan muškom percepcijom, zanimljivo je živjeti u periodu osvještenja, a i u isto vrijeme zastrašujuće znati koliko je ugnjetavanje žena duboko ukorijenjeno u ljudsku psihu. Moramo znati šta je naša prošlost, koliko su žene bile žrtve, koliko su morale propatiti da bi se izborile za slobodu. Opravdan je strah da ne izgubimo poziciju koju sada imamo. Kad god pomislimo da je sadašnjost crna, sjetimo se da za žene nikada nije bilo bolje.

Kada si postala svjesna ovoga svega?

Često se to i sama pitam. Svaki dan nešto novo naučim, sigurno ću za pet dana pomisliti kako nisam znala nešto što je vrlo bitno.

Šta je to što bi željela da tvoja djeca imaju?

Prije svega želim da su sretna i da imaju samopouzdanje i neovisnost, da imaju razvijenu svijest o prirodi, da osjećaju ljubav i da znaju da je daju. Voljela bih da nauče da budu gospodari svog života i da oni čine svijet boljim a ne da se prilagođavaju lošim stvarima koje ih okružuju. Sve troje su dosta različiti, ali već imaju dio od ovoga što im želim. Gledajući njih, imam vjeru u budućnost. Kroz njih vidim da je moguće da budemo bolji.

Kako gledaš na činjenicu da te smatraju najutjecajnijom umjetnicom s ovih prostora?

Ako je to tačno, to je velika odgovornost koju želim da prihvatim. Volim da mislim da moji radovi zaista utječu na promišljanja drugih ljudi. I ako su oni samo mali korektiv ili poticaj za neka nova razmišljanja, to je već velika stvar.