Piše: Tamara Zablocki
Foto: Zlatan Kurto
Na planini Visočici, na visini iznad 1.700 metara, u dolini ispod lokacije Džamija, postavljeno je sigurno sklonište, bivak, djelo arhitektonskog biroa Filter Arhitektura. Postavljen zahvaljujući kolektivnim naporima i uz pomoć helikoptera, bivak, nazvan po istaknutom članu planinarske zajednice Bosne i Hercegovine Zoranu Šimiću, planinarkama i planinarima na ruti Crvene staze Vučko Traila, kao i na ruti Via Dinarice, dobro će poslužiti kao mjesto za predah na Visočici, na kojoj nedostaje adekvatnog smještaja.
Vrijednost bivka „Zoran Šimić“, za čiji je nastanak najzaslužnije Planinarsko društvo Željezničar, uz finansijsku pomoć Federalnog ministarstva okoliša i turizma, prvenstveno je u tome što se radi o jedinom planinarskom objektu u masivu Visočice, te će omogućiti veću posjetu planini jer planinarke i planinari više neće biti ograničeni na područja koja se mogu obići u jednom danu. Naime, Visočica je sve donedavno bila vrlo izolovana bh. planina, tačnije do prošle godine, kada je asfaltiran put Sinanovići – Bjelimići, koji je značajno olakšao pristup i u velikoj mjeri skratio trajanje nekadašnje cjelodnevne ture do lokacije Džamija. Lokacija bivka strateški je odabrana jer se nalazi na izlazu iz kanjona Rakitnice na Visočicu, kroz dolinu Međeđa, na tački na kojoj se kroz kanjon spajaju Bjelašnica i Visočica, te će doprinijeti ne samo Visočici već i još jednom ranije vrlo izolovanom i izuzetnom području, kanjonu Rakitnice.
Savremene arhitektonske forme bivaka čest su oblik planinarskog skloništa u razvijenim planinarskim destinacijama u Alpama, dok u Bosni i Hercegovini pored planinarskih domova većinom poznajemo tradicionalnije kolibe, kakva je koliba pod Velikim kukom u Divi Grabovici, u podnožju Čvrsnice, koliba Vrutak u dolini Tisovice na Prenju, ili koliba u dolini Lučine, ispod vrha Lupoglav na Prenju, koja je prije nekoliko godina izgorjela. Slični objekti se dugo prave u BiH, ali bivak „Zoran Šimić“ u sadašnju ponudu planinarskih skloništa uvodi savremeni karakter i komfor.
Bivci su, kako pojašnjava arhitekta Kenan Vatrenjak, koji s Nedimom i Asmirom Mutevelićem, Ibricom Jašarevićem i Vedadom Islambegovićem čini autorski tim Filter Arhitekture, obično jednostavni i surovi objekti, minimalnih dimenzija i komfora. „To su objekti za preživljavanje. Danas je planinski turizam veoma razvijen, te i najudaljenija mjesta postaju veoma posjećena. Sve je više ljudi koji odlaze na izazovno planinarenje, trail trčanje ili turno skijanje, što je nekada bilo rezervisano za male grupe entuzijasta. Iz ovog proizilazi i razvoj dizajna planinskih skloništa, pogotovo u Alpama, gdje su novi bivci mala remek-djela arhitekture. Ovim projektom i mi smo htjeli unijeti novi kvalitet u bh. tradiciju planinskih skloništa. Zadovoljiti samu potrebu sigurnog skloništa nije više dovoljno, potrebno je kvalitetom prostora ponuditi specifično iskustvo boravka.“
Uživanje u prirodi u intimnijem tonu
Bivak je po svojoj prirodi otvoren objekat, te za razliku od planinarskog doma nema domaćina niti ključa, nema kuhinje, grijanja, toaleta, već su posjetiteljkama i posjetiocima na volju isključivo kreveti i mogućnost da se sklone na suho. „Obično se prave na zabačenim i visokim mjestima, te su stoga omiljeni među manjim grupama i ljubiteljima prirode koji ne vole gužve domova i žele uživati u prirodi u malo intimnijem tonu“, navodi Dalvin Kadirić, predsjednik Planinarskog društva Željezničar.
Bivak na Visočici upravo je projektovan s idejom da prostorom govori o kvalitetima odabrane lokacije, da slavi ono što je već tu, a to su pogledi. „Dva ogromna okna pružaju pogled sa sjeverne strane na kanjon Rakitnice, te obronke Bjelašnice od Opservatorije, njenog najvišeg vrha, pa sve do Lukomira, a s druge, južne strane, na stjenovite vrhove Visočice s njenim najvišim vrhom Džamijom koji dominira. Ovaj lokalitet omogućava posjetu i istraživanje dijelova Visočice koji su dugo bili zapostavljeni ili slabo posjećivani jer su bili daleko za jednodnevne ture. Još jedna stvar, vrlo bitna, u neposrednoj blizini postoje i dva stalna izvora vode“, naglašava Kadirić. Platforme za spavanje su uz samu staklenu stijenku bivka, te posjetiteljke i posjetioci mogu u potpunosti uživati u pogledu na pejzaž i istovremeno biti zaštićeni dvostrukim termopan staklom.
Forma bivka nije odabrana slučajno, a postavljanje objekta na lokaciju bio je zahtjevan zadatak. „Zakošena forma nam je pomogla da imamo minimalni otisak na zemlji, da što manje iskopavamo prirodni teren, a također i da dobijemo zakošenja povoljna za otpor vjetrovima. Iz sigurnosnih razloga objekat je ukrućen bočnim čeličnim sajlama. Da ne bismo morali izlijevati betonske temelje na licu mjesta, što bi bio pravi logistički poduhvat, jednostavno smo napravili duboki kavez u podu objekta i napunili ga kamenjem na lokaciji i tako dobili težinu, protuteg u temeljima objekta“, ističe Kenan Vatrenjak.
Objekat je napravljen od čelične konstrukcije, a osnovna nosiva konstrukcija, cijeli gabarit objekta, varena je u radionici u Sarajevu. Za prenošenje konstrukcije angažovan je helikopter EUFOR-a jer je nosivost helikoptera bila ograničena na 500 kg, konstrukcija je morala biti prilagođena i tome. „Izvedba je bila najveći izazov jer smo radili u uslovima bez struje, vode i bez mogućnosti kolskog transporta. Bez prevoza helikopterske jedinice Eufora ovakav projekat bi bio nemoguć i jednako tako bez kolektiva kakav je PD Željezničar. Ovo je bio u stvarnom smislu kolektivni poduhvat, kojem su različitim izvođačkim znanjima i logističkom podrškom doprinijeli mnogi članovi društva i prijatelji planinari. I jedino tako je mogao ovako brzo biti izveden. U ovim uslovima visoke planine, mislim da bi ovo bilo teško izvodivo na čisto komercijalnoj osnovi“, naglašava Vatrenjak.
Zidovi bivka ispunjeni su XPS izolacijom, a arhitektima je bilo posebno važno da kompletnu unutrašnjost oblože drvenim podom da bi se dobio izgled i toplina drvenog enterijera. Unutrašnjost objekta je organizovana u tri platforme 2,10×2,10m za spavanje i boravak, te može ugostiti ukupno devet osoba. Osim platformi za spavanje koje služe kao kreveti sa pogledom koji lebde nad pejzažom, na ulazu u bivak su i dvije klupe preko kojih se pristupa platformama, koje također čine njegov bitan dio. „Koliko god da je primamljiv pogled, a objekat osuđen na ekstrovertnu orijentaciju, bilo nam je važno da svi posjetioci mogu sjesti jedni naspram drugih, da prostor omogućuje i podstiče druženje. Tako dvije platforme s prozorima preko klupa padaju prema centru, odnosno formiraju se svojevrsne male naspramne tribine, gdje svi posjetioci mogu sjediti jedni naspram drugih.“
Ljubiteljice i ljubitelji bh. planina u skorijoj budućnosti će na svojim putešestvijama naići na još nekoliko ovakvih objekata. Naime, u okviru projekta Planinarskog saveza FBiH, u sklopu kojeg je sagrađen i bivak „Zoran Šimić“, u planu je izgradnja još četiri ovakva objekta, navodi za kraj našeg razgovora Dalvin Kadirić. „Jedan od njih je trenutno u izgradnji na planini Prenj, ispod jednog od naših najznačajnijih vrhova, Lupoglava. Naše planine postaju sve zanimljivije ne samo domaćim nego i stranim zaljubljenicima u prirodu, te se pojavom i jačanjem Via Dinarice stvari počinju kretati u pravom smjeru. Uvjereni smo da će u budućnosti, daljnjim razvojem planinarskih staza i većim interesom, i broj ovakvih objekata rasti.“
