Foto: Vanja Ćerimagić
Tijana Vignjević rođena je u Sarajevu, gdje je na Muzičkoj akademiji Sarajevo 2001. godine završila studij dirigovanja u klasi profesora Teodora Romanića, a postdiplomski studij iz orkestarskog dirigovanja na Univerzitetu za muziku i scenske umjetnosti u Beču 2014. godine u klasi profesora Uroša Lajovica. Usavršavala se i na majstorskim klasama kod internacionalno poznatih i cijenjenih dirigenata. Dirigentica je Ženskog vokalnog ansambla „Corona“ od 1997. godine, a od 2002. radi kao profesorica orkestra i korepetitorica u Srednjoj muzičkoj školi Sarajevo. Godine 2007. ponovo pokreće amaterski Mješoviti hor „Seljo“, koji je uslijed agresije na BiH prestao s radom 1992. godine. Ovaj hor djeluje u okviru Akademskog kulturnog centra Univerziteta u Sarajevu.S „Coronom“ i „Seljom“ te Orkestrom Srednje muzičke škole Sarajevo osvojila je brojne nagrade i priznanja na domaćim i međunarodnim takmičenjima i manifestacijama.
Tijana je nedavno dirigovala koncertom novoformiranog Gudačkog orkestra Strings Attached Sinfonietta, koji je nastao zahvaljujući vrijednoj i agilnoj violončelistici, prof. Belmi Alić. Ovim događajem, uz oduševljenje brojne publike, prijatelja i vrsnih profesionalaca, otvorena je koncertna sezona Bosanskog kulturnog centra Kantona Sarajevo. Koncert je održan u atriju BKC-a, svijetlom i prozračnom prostoru, novoj muzičkoj sceni Sarajeva. Iako preokupirana obavezama, nasmijana, komunikativna i prijatna Tijana pristaje na intervju za Urban Magazin.
„Da, bio je to prvi koncert novoformiranog orkestra Strings Attached Sinfonietta pod umjetničkim rukovodstvom prof. Belme Alić, a meni je pripala čast i zadovoljstvo da tim orkestrom dirigiram na prvom koncertu klasične muzike u ovoj sezoni u BKC-u.Prostor u kojem je koncert održan zaista je lijep, prozračan i svijetao, odlično mjesto za promocije knjiga, izložbe, konferencije, debate, susrete mladih i starih, a ovaj put je, silom prilika, bio korišten kao koncertni prostor jer se dvorana BKC-a renovira. Gradu Sarajevu, a o tome pričamo već dugi niz godina, nedostaje jedna ozbiljna koncertna dvorana. Treba nam dobro promišljen prostor, koji će svojim kapacitetima odgovarati potrebama našeg grada. Treba nam koncertni prostor, akustički napravljen za potrebe koncerata koji se rade sa i bez ozvučenja, sa dvjesto do petsto mjesta. Kad čujem priče o gradnji koncertne dvorane sa 2.500 mjesta, pitam se za koga. Divno, voljela bih da imamo zgradu poput berlinske Philharmonie, hamburške Elbphilharmonie ili bečkog Musikvereina, ali prije nego što krenemo u projekte te vrste, čeka nas izrada kulturne strategije, planiranje sezone makar godinu dana unaprijed i jedan ozbiljan rad na promjeni svijesti o kulturi i umjetnosti.
Mi umjetnici imamo sreću da radimo posao koji nas ispunjava i kojem se radujemo. Ali ne zaboravimo da je to i posao od kojeg živimo. Više puta sam se našla u situaciji da objašnjavam zašto neki program košta toliko koliko košta,„a to je dvadeset minuta muzike“. To nije dvadeset minuta muzike, to je dvadeset godina i dvadeset minuta muzike. Umjetnici cijeli život rade neumorno, usavršavaju se, istražuju, osluškuju, svojim djelima komentarišu, pokreću druge na razmišljanje, upozoravaju, nikada ne smiju upasti u glib kolotečine, jer onog momenta kada se to desi, prestaje umjetnost. U kulturu Bosne i Hercegovine je ušla politika, uvukla ju je u svoju kolotečinu i onda smo došli do tačke da se iz zakona o obrazovanju izbrišu članovi koji omogućavaju da mladi uz muzičku školu pohađaju još jednu školu, uz obrazloženje da je takav đak preskup za ministarstvo. Samo državi čija je politika duboko zaglibila obrazovanje njenih građana može biti preskupo. Nikakve strategije se ne razrađuju, ni o kakvim sistemskim rješenjima se ne razmišlja, a kamoli da se na njima radi. Kultura i obrazovanje su marginalizovani, a da zaista želimo spasiti što se spasiti da obrazovanje bi nam moralo biti na prvom mjestu.
Kulturni život grada i države ovisi isključivo o naporima sve rjeđih zanesenjaka koji rade iz ljubavi i moralne potrebe da se ne predaju sada pred „svojima“ kad se nisu predali u ratu pred agresorima. Možda zvuči pregrubo, ali davno još dok sam imala profil na Facebooku neko se naljutio na moj komentar da nam je gore u miru nego što nam je bilo u ratu, jer smo u ratu makar znali protiv koga se borimo i ko je neprijatelj.”
Rijetko kadse ljubav i zanimanje za muziku rađa u nekom kasnijem dobu. Najčešće su to godine ranog djetinjstva, pa je buđenje te ljubavi nekad paralelno s prvim dječijim riječima i koracima.Tijana ne potiče iz muzičke porodice, ali su njeni roditelji prvo stariju sestru upisali u muzičku školu da svira gitaru, a ona je od ranih godina pjevala i željela svirati klavir.
„Prateći stariju sestru, nakon osnovne škole upisala sam Drugu gimnaziju i Srednju muzičku školu. U ratu sam počela pjevati u vokalnom ansamblu ‘Sarajevske pahulje’ kod Slobodana Dode Kovačevića, počela sam pjevati prateće vokale sarajevskim bendovima, i muzika se nekako sama postavila kao veliki dio mog života. Bio je logičan slijed nastaviti studij na Akademiji. Roditelji su mi pritom bili velika podrška i upravo je to bilo presudno za moje konačno opredjeljenje za Akademiju.Studij dirigovanja završila sam u klasi prof. Teodora Romanića, zatim sam upisala postdiplomski kod prof. Julija Marića, ali sam ga prekinula nakon prve godine.Veliki uticaj na mene je, pored prof. Romanića, imao prof. Vinko Krajtmajer, koji je uvijek nama studentima davao vjetar u leđa. Vrata njegovog kabineta su uvijek bila otvorena za nas. Učio nas je muzici ali i životu. Bili smo jako vezani i svakim danom mi sve više nedostaje. Tek 2013. godine sam se ponovo odlučila na postdiplomski studij iz dirigovanja, ali ovaj put sam otišla u Beč i studirala godinu dana kod prof. Uroša Lajovica na Univerzitetu za muziku i scenske umjetnosti. Bila je to zaista sjajna godina, susreti s brojnim umjetnicima, dirigentima, solistima, orkestrima, horovima, sticanje novih znanja i iskustava. Naravno, pored ovog formalnog akademskog obrazovanja, odlazila sam na brojne majstorske kurseve i usavršavala se kod Ernsta Schellea, Tamare Brooks, ColinaMettersa, Gianluigija Gelmettija itd.“
Muzička publika Tijanu prepoznaje već u studentskim godinama, u aktivnostima Muzičke akademije u Sarajevu, po diplomskom koncertu kod maestra Teodora Romanića, te brojnim javnim nastupima s vokalnom grupom „Corona“,na „Baščarsijskim noćima“, julskim smotrama horova i vokalnih grupa ispred Sarajevske katedrale, mnogim koncertima Orkestra Srednje muzičke škole, gdje radi i predaje. Njen muzički angažman počeo je još prije studija na Akademiji.
„Brojni pop-rock festivali i koncerti, pjevanje pratećih vokala u bendovima koji su nastali i stasali u ratu, a kasnije sa već formiranim zvijezdama… S nekih dvadesetak i kusur godina shvatila sam da je vrijeme da se povučem iz te priče, da je vrijeme da mlađe generacije preuzmu taj posao, a ja sam se više fokusirala na dirigovanje, orkestre i horove, ono što je mene više zanimalo. Sa studijem na akademiji preuzela sam i vođenje ansambla ‘Corona’ 1997. godine i taj ansambl je muzički rastao zajedno sa mnom. To je moj najduži kontinuirani angažman s nekim ansamblom i veoma sam sretna što smo ove godine objavili digitalni album Corona koji vaši čitatelji mogu poslušati na Deezeru, Spotifyju, iTunesu i drugimmuzičkim platformama. Na inicijativu ansambla ‘Corona'2007 pokrenut je ponovo mješoviti hor ‘Seljo’, koji je 1992. prestao s radom. Može se reći da sam odrasla u ‘Selji’ i da me to dijelom formiralo kao muzičara i pedagoga. Dugo sam u amaterizmu, ali uvijek me iznova iznenađuje žar i ljubav s kojim amateri pristupaju svom hobiju. Kulturno-umjetnička društva su još jedan od zapostavljenih segmenata kulturnog života jednog grada. Akademski kulturni centar Univerziteta u Sarajevu ‘Seljo’ ove godine proslavlja 70 godina postojanja i vrlo smo ponosni na to da je opstao toliko vremena i iznjedrio generacije i generacije horskih pjevača, orkestarskih svirača, folklornih igrača, slikara, pjesnika, glumaca…“
Tijana je saradnica u mnogim pozorišnim ostvarenjima, a teatar je uvijek bio, nakon muzike, njena velika ljubav koja je neočekivano došla u njen život. „Radila sam na brojnim predstavama Kamernog teatra, SARTR-a, Narodnog pozorišta, Pozorišta mladih, učila glumce pjevati i svirati, za neke predstave sam komponovala muziku, za neke radila izbor muzike, a u nekima sam aktivni muzički sudionik, kao što je npr. ShakespeareovKralj Lear u produkciji Ulysses teatra i režiji Lenke Udovički, s Radetom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, koja sljedeće godine igra svoju dvadesetu sezonu na Brijunima u Hrvatskoj. Za mene će to biti deseta sezona dirigovanja kraljevim orkestrom. Radila sam i neke ekranizovane projekte, a posebno sam ponosna na muziku koju sam radila za konceptualno djelo Maje Bajević ARTS, CRAFTS and FACTS koje je predstavljeno na 56. Venecijanskom bijenalu 2015. godine.
To su sve moje vannastavne aktivnosti, a najviše me okupira moj osnovni posao profesorice orkestra Srednje muzičke škole Sarajevo. Rad sa školskim orkestrom, koji ja od milja zovem sempre forte, vrlo je izazovan i zahtjevan. Cilj mi je da đaci zavole svirati u orkestru i da žele time da se bave u životu. Evo, u Strings Attached Sinfonietti svira nekoliko mojih nekadašnjih đaka, u filharmoniji također, i nadam se da će se taj broj s godinama povećavati. To je moja lična kulturna i obrazovna strategija. Nastojim im pružiti što više, svirati s njima uvijek nešto novo i zanimljivo, voditi ih da sviraju i slušaju što više koncerata i predavanja. Ove godine smo u okvru Dana Kantona svirali na platou ispred Katedrale i reakcije građana su bile prekrasne. Kasnije smo održali koncert u prepunom Narodnom pozorištu Sarajevo. Sve to je jako važno za mlade muzičare, da osjete podršku okoline i da shvate da se ne bave umjetnošću uzalud.“
Tijana pokušava iskoristiti sve moći muzike. Voli projekte u kojima se muzika izvodi muzike radi, ali je uvijek involvirana i u projekte koji su kroz muziku društveno odgovorni i angažovani. “Dugo godina sam s ‘Coronom’ i mješovitim horom ‘Seljo’ radila projekte sa francuskim horom La Viva, koji se svojim pjevanjem bori za poštivanje ljudskih prava. Prošle godine smo završile petogodišnji projekt VoCE sa osam evropskih horova kojim smo obilježili stogodišnjicu Prvog svjetskog rata. Prije više od deset godina smo s Muzičarima bez granica International radile na pokretanju muzičkih radionica za žene Srebrenice. Važno mi je biti uključena u takve projekte i vrlo rano sam počela osjećati društvenu odgovornost, sa 13 godina, u ratu, sam bila volonter Dječije ambasade, a kasnije sam, za vrijeme studija, kada su Muzičari bez granica prvi put došli u Sarajevo, otišla na njihovo predstavljanje za javnost i medije, predstavila se i pitala kako ja mogu pomoći. Ja se toga i ne sjećam, ali mi direktorica Muzičara bez granica International Laura Hassler kaže da je tako bilo.“
Na pitanje o planovima i željama za budućnost odgovara da nikada nije bila osoba koja pravi dugoročne planove. “Ja nikada nisam bila osoba koja pravi dugoročne planove. To vjerovatno nije dobro, ali su me okolnosti naučile da je samo jedno uvijek sigurno, ako radiš – rezultati neće izostati. Tako da ja uvijek nešto radim i uvijek mislim da ne radim dovoljno. Ispred mene su novi koncerti sa školskim orkestrom, projekti s ‘Coronom’ i mješovitim horom, a ako se nastavi kako je počelo i sa Sinfoniettom. Posebno se radujem projektu obilježavanja 250.godišnjice od rođenja Beethovena – u organizaciji Goethe instituta, u kojem učestvuje ‘Corona’ sa još pet horova iz jugoistočne Evrope, a koji će svoju završnicu imati u Berlinu iduće godine. Bit će to još jedna prilika da predstavimo muzičko bogatstvo, tradiciju i iskustvo naše zemlje u inostranstvu, dajući svoj doprinos djelu Ode to All.
Što se tiče lične budućnosti, nadam se samo dobrom zdravlju, jer kada pogledam oko sebe shvatam da je to jedina stvarna prepreka, da se nijedna druga bitka ne može izvojevati ako vas zdravlje ne služi. Zato, pazite prvenstveno na sebe da biste mogli paziti na druge.”
