Belma Alić je vanredna profesorica na Odsjeku za gudačke instrumente i gitaru na predmetima Violončelo i Kamerna muzika za gudače. Njena ljubav i posvećenost muzici, violončelu i svemu onome što iz toga proizlazi prepoznata je i vrednovana ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u međunarodnom okviru. Diplomirala je 2004. godine na Muzičkoj akademiji u Sarajevu u klasi prof. Yevgenyja Xaviereffa. Godine 2007. magistrira u istoj klasi i 2016. doktorira na temu „Nove tehnike u literaturi za violončelo solo 20. i 21. stoljeća“. Dobitnica je prvih i specijalnih nagrada na takmičenjima učenika i studenata muzike u Federaciji BiH i prve nagrade na međunarodnom takmičenju Val Tidone u Italiji. Članica je britanske Opere Circus Company, s kojom je nastupala u Engleskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji i Škotskoj. Kao solistica nastupala je uz pratnju Sarajevske filharmonije, Simfonijskog orkestra u Zenici, Gudačkog orkestra Muzičke akademije u Sarajevu i Mostar Sinfoniette. Dobitnica je stipendije fondacije „Karim Zaimović“ za doprinos kulturnom stvaralaštvu BiH. Koncertirala je u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Holandiji, Danskoj, Velikoj Britaniji, Švicarskoj, BiH i zemljama regije.

Piše: Duška Amidžić
Foto: Edvin Kalić

Vaša priča u muzičkom i kulturnom životu Sarajeva i BiH traje skoro dvije decenije. Zanimljivo je da violončelo nije bio Vaš prvi izbor, a da ste danas prva doktorica violončela u BiH.

Svoje prvo muzičko obrazovanje započela sam sviranjem violončela iako sam prvenstveno željela da budem violinista, a kasnije, kao tinejdžer, fagotista. Nakon neuspješnog i vrlo kratkog pokušaja da sviram fagot postalo je jasno da je violončelo ipak pravi izbor za mene. Ovaj izbor se s vremenom pokazao kao velika prednost s obzirom na to da je u to vrijeme u Zenici postojao mali broj violončelista. Upravo iz tog razloga sam imala priliku da sviram često i u različitim kamernim ansamblima, ali i kao član Kamernog simfonijskog orkestra Zenica, te na taj način započnem svoje profesionalno bavljenje muzikom ranije. Školovanje u muzičkoj školi u Zenici za mene predstavlja važan period ne samo iz perspektive učenja nego i jedne pozitivne atmosfere muzičarskog života grada. Tada je škola pokazivala veliku uključenost za razvoj muzičke umjetnosti grada te organizovala cijeli niz obrazovnih i kulturnih događaja. Učenici su često i s velikim entuzijazmom svirali koncerte sa svojim profesorima. Za takvu vrstu pozitivne interakcije profesora i učenika odličan primjer je Kamerni simfonijski orkestar Zenica, koji je tada imao aktivnu koncertnu sezonu, izvodeći velika djela umjetničke muzike. Danas nosim divna sjećanja na svoje školovanje u Zenici, koje se nastavilo kasnije u Sarajevu na Muzičkoj akademiji. Studirala sam u klasi izuzetnog violončeliste i pedagoga prof. Yevgenyja Xaviereffa, u čijoj klasi sam i doktorirala na temu „Nove tehnike u literaturi za violončelo solo 20. i 21. stoljeća“, a pod mentorstvom za pisani rad prof. Ivana Čavlovića.

Šta je najviše doprinijelo Vašem umjetničkom rastu i razvoju do, u ovom času, vodeće violončelistkinje, profesorice na Muzičkoj akademiji u Sarajevu? U jednom od intervjua rekli ste da je Vaš umjetnički život promijenilo poznanstvo sa škotskim profesorom kompozicije Nigelom Osbornom, koji je veliki prijatelj Sarajeva i BiH.

Saradnja i prijateljstvo s Nigelom uveliko su uticali na moj profesionalni razvoj muzičara, otvorili mnoge mogućnosti profesionalnog angažmana, osim u Bosni i Hercegovini, i u Engleskoj, Škotskoj, Hrvatskoj, Srbiji i Austriji. Nigel je izuzetan, genijalan muzičar i kompozitor. Njegova muzika mi je veoma bliska, i s njom se mogu intelektualno i emocionalno povezati. Veliku radost imala sam svirajući i prolazeći cijeli proces stvaranja Nigelove opere „Differences in Demolition“. Učestvovala sam u cijelom procesu nastajanja ove kamerne opere, od work in progress do premijere opere u BiH, Engleskoj, Škotskoj i Austriji. Uspjeh Nigelove opere je bio veliki, s odličnim kritikama nakon koncerta na Festivalu „City of London Festival“ i direktnog prijenosa na BBC radiju. Sarađujući s njim napredovala sam kao violončelista, ali i sveukupno kao muzičar. Njegov pristup umjetnosti i njegovo promišljanje u samom kreativnom procesu je izuzetno inspirativno i pozitivno, tako da definitivno mogu reći da poznanstvo i rad s Nigelom predstavlja jedno od najvažnijih profesionalnih i ličnih iskustava. Naravno, školovanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu u klasi izuzetnog violončeliste i pedagoga prof. Yevgenyja Xaviereffa dovelo je do toga da sam imala sreću i čast postati jednim od nastavnika ove institucije. Prof. Xaviereff je od dolaska u Bosnu i Hercegovinu do odlaska u penziju ispunio svoju misiju školovanja i stvaranja cijelog niza generacija violončelista, koje do tada nismo imali u BiH, a koji su danas uspješni pedagozi i izvođači u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji i drugim zemljama. Za svoj uspjeh i trenutni status mogu najviše da zahvalim prof. Xaviereffu. Studiranje na muzičkoj akademiji nakon rata je bilo vrlo intenzivno i ispunjeno velikim brojem međunarodnih saradnji zahvaljujući tadašnjem dekanu prof. Faruku Sijariću. Moja generacija je imala priliku da učestvuje u velikim projektima koji su uključivali partnerske akademije iz cijele Evrope, što je rezultiralo bogatom koncertnom praksom u inostranstvu, ali i ostvarivanjem kontakata s muzičarima iz drugih evropskih zemalja, a koji danas imaju važne pozicije u kulturnom životu svojih gradova.

Uvijek se kaže da je, uz osobni talent, rad formula napretka i uspjeha u životu i profesiji. Kako se ta istina vidi i prepoznaje u Vašem ličnom umjetničkom postignuću, a kako na pedagoškom planu, u radu sa studentima?

Naravno da je talent važan i presudan element u razvoju jednog muzičara, međutim rad je taj koji će na kraju uticati na karijeru i budućnost. Školovanje muzičara počinje mnogo ranije nego u bilo kojoj drugoj profesiji. Mi se školujemo od najranijeg djetinjstva, stičući vještinu sviranja, koja se osim dugogodišnjim radom drugačije ne može steći. Na neki način, muzičar svaki dan počinje kao početnik. Tehničke vježbe, etide i skale, koje sviramo od kako smo počeli učiti neki instrument, sastavni su dio dnevne rutine muzičara koji se aktivno bavi koncertiranjem. Ja tu rutinu zahtijevam od svojih studenata i od nje ne odstupam ni u svom ličnom radu ni u radu sa studentima. Pored svakodnevnog rada na tehnici i uvježbavanju repertoara, od krucijalne važnosti su koncertni nastupi. Vježbanje i rad ne mogu zamijeniti koncertno izvođenje, bilo solo ili u kamernom ansamblu. Ponekad najviše naučimo u toku koncerta. Danas, zbog pandemije, ovaj proces učenja je limitiran za profesionalce, ali i za studente predstavlja nepovratno izgubljeno vrijeme.

Vaš pedagoški rad, temeljen na znanjima i tajnama violončelističkog umijeća, kojim ste obogaćeni ponajviše učenjem u klasi internacionalnog umjetnika Yevgenyja Xaviereffa, već sada rezultira uspjesima naših vrijednih mladih umjetnika, koji djeluju u raznim orkestarskim i kamernim sastavima u Sarajevu, ali i u drugim sredinama.

Drago mi je da i vi spominjete ime profesora koji je zaslužan za postojanje klase violončela na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Prof. Xaviereff je u Sarajevo došao odmah nakon rata 1997. godine na poziv tadašnjeg dekana i profesora violine Faruka Sijarića. Dugi niz godina Muzička akademija u Sarajevu nije imala klasu violončela, tako da je dolazak prof. Xaviereffa bio jedan od najvažnijih događaja za razvoj i napredak Muzičke akademije. Profesor je od 1997. godine do svoje penzije 2017. godine školovao niz generacija violončelista koji danas imaju uspješne pedagoške i koncertne karijere u cijelom svijetu. Profesor je prije dolaska u BiH već imao izuzetnu karijeru kao pedagog i kao koncertni violončelista u Rusiji. Dvadeset sedam godina je uspješno vodio klasu violončela na Muzičkoj akademiji u Minsku. Sama činjenica da smo na Akademiji dobili izuzetnog profesora, učenika velikih violončelista na koje smo se svi ugledali (M. Rostropovič, N. Gutmann, G. Kozolupova), bila je dovoljna da Akademija doživi jedno prosvjetljenje, što za rezultat ima, pored klase violončela, uspješnu klasu kamerne muzike i formiranje gudačkog orkestra MAS, kojim su rukovodili prof. Xaviereff i prof. Sijarić. Profesor mi je ukazao veliku čast kada me je izabrao za svog asistenta, ali ja sam u suštini uvijek ostala njegova učenica i do samog kraja njegovog rada na akademiji sam redovno imala časove violončela. Ja danas pokušavam da nastavim ono što je profesor započeo i uspješno obavljao.

Ovogodišnja koncertna sezona Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu počela je u januaru koncertom dua „2B“, čija druga članica je Belma Šarančić, akordeonistica. Koncert u BKC-u izveden je uz prisustvo ograničenog broja publike, ali je objavljen i na YouTube platformi. U sklopu 24. Jazz Festa Sarajevo Belma Alić je nastupila s Tijanom Vignjević, a publika je koncert mogla pratiti i online.

Kako se u sadašnjim „korona“ okolnostima muzikom boriti i nositi sa svim teškoćama i biti ono što svaki umjetnik hoće, želi i nosi u svom ljudskom i kreativnom biću?

Pandemija je ionako komplikovanu situaciju s poluživom scenom umjetničke muzike samo dodatno zakomplikovala, jer se ovim poslom sada ne možemo baviti čak niti povremeno iz ljubavi i hobija. Muzička akademija u Sarajevu je već dugi niz godina na sebe uzela obavezu organizovanja koncertne sezone koja, uz Festival „Majske muzičke svečanosti“, organizuje u prosjeku 50 koncerata godišnje. Ovo predstavlja najveću koncertnu sezonu iz oblasti umjetničke muzike u BiH. Nažalost, koncertna sezona MAS je dovedena u pitanje jer u Bosni i Hercegovini ne postoji odgovarajuća kulturna politika koja bi održala kulturu i umjetničku muziku prisutnom u ovom gradu i državi. Trenutno isključivo opstaje zahvaljujući festivalima umjetničke muzike, što je za jednog koncertnog muzičara dokaz da se ovim poslom u BiH može baviti isključivo povremeno iz ljubavi ili hobija, jer je nemoguće zaraditi za život. Ali sam opet imala sreću da, uz dodatno otežavajuću situaciju s pandemijom, imam nekoliko koncerata s Belmom i Tijanom. U sredini kao što je naša, u kojoj je nemoguće organizovati sredstva za koncertnu sezonu ili festival, ipak postoje entuzijasti koji uspijevaju održati koncertnu sezonu MAS i Jazz Festivala. Za Belmu, Tijanu i mene bilo je od izuzetne važnosti svirati koncerte koje ste spomenuli kako bismo održali barem privid normalnosti života, pa makar koncerti bili sa smanjenim brojem publike ili bez publike. Koncerti jesu postavljeni na YouTube kanale, te zainteresovani mogu da ih poslušaju, ali ništa ne može zamijeniti koncert uživo.

Dobitnica ste mnogobrojnih nagrada, najviše koncerata održali ste u Sarajevu i u BiH, jer je, kako ste rekli, to bila Vaša želja, ali ste nastupali i sa čuvenim umjetnicima i orkestrima iz cijelog svijeta. Bez obzira na sve do sada postignute uspjehe, vjerujemo da osoba kao Vi teži ka stalnom napretku u oblasti kojom se bavi.

Imala sam čast svirati s nekim izuzetnim umjetnicima i biti dio orkestara koji su imali veliki uticaj na moj umjetnički razvoj. Mi najviše učimo kroz praksu, tako da sviranje s izuzetnim muzičarima uveliko pospješuje napredak. Danas, u situaciji u kojoj se umjetnička muzika u BiH nalazi, ovakva iskustva mi jako nedostaju. Moj cilj je uvijek nastojati biti bolja, naučiti novi repertoar, svirati što veći broj koncerata, svirati s inspirativnim i dobrim muzičarima, a naravno, pored mog ličnog koncertnog djelovanja, cilj mi je biti što korisnija studentima kao pedagog i naći način da mlađe generacije muzičara pronađu svoje mjesto na kulturnoj sceni BiH ili izvan nje.

Već smo napomenuli da je Vaša koncertna aktivnost najviše vezana za Sarajevo i BiH. Nedostaje li, po Vašem mišljenju, sarajevskoj muzičkoj sceni nešto na čemu treba i na čemu se može raditi?

Našem društvu po mom mišljenju nedostaje muzička scena generalno. Koncerti umjetničke muzike u Sarajevu postali su prava rijetkost, skoro kao incident, što nam govori da umjetnička muzika nema svijetlu budućnost u ovoj državi. Čak ni festivali ne uspijevaju dobiti dovoljnu finansijsku podršku vladajućih institucija kako bi održali muzičku scenu živom. Koncertni prostori u Sarajevu su limitirani. Mi u suštini nemamo koncertnu salu, tako da se koncerti održavaju u posuđenim prostorima, poput Doma Armije, Bošnjačkog instituta, Galerije BKC-a i slično. Trenutno nemam dovoljno jake riječi kojima bih opisala stanje u kulturi u našem društvu. Mišljenja sam da je našem društvu itekako potrebna scena umjetničke muzike i infrastruktura za njeno normalno funkcionisanje.

I pored teške situacije u kojoj se kultura nalazi, Vi i dalje radite, ne posustajete i ne odustajete. Teško je praviti planove, ali da li ćemo Vas uskoro ponovo slušati na nekom od koncerata u Sarajevu ili u nekom drugom gradu u BiH?

Mislim da za muzičare ne postoje okolnosti koje bi ih spriječile da se prestanu baviti muzikom. To se nije desilo ni u ratu, tako da se sigurno neće desiti ni u miru. Trenutno imam planove za cijeli niz koncerata, za koje se nadam da će se moći održati u ovisnosti kako se situacija s pandemijom bude odvijala. Planiram učestvovati u nizu koncerata studenata i nastavnika u okviru koncertne sezone MAS. Sljedeći koncert koji imam u planu je u Mostaru, gdje ću s violinisticom Tamarom Arsovski svirati koncert za violinu i violončelo A. Vivaldija uz pratnju Simfonijskog orkestra Mostar. Prije toga ću sa svojim studentima imati dva koncerta klase na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, čemu se posebno radujem. Krajem augusta ove godine s dirigenticom Tijanom Vignjević ću imati koncert na festivalu MittelFest u Cividale del Friuli na sjeveru Italije, gdje ćemo predstaviti naš program koji smo prvo izvele na Jazz Festu u Sarajevu 2020. godine. Također pripremam novi repertoar za violinu, violončelo i harmoniku s Belmom Šarančić i Mersihom Teskeredžić, koji planiramo svirati u aprilu ove godine u Sarajevu.