Elma Hodžić magistrirala je komparativnu književnost i historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bavi se istraživanjem mogućnosti interpretacije naslijeđa, muzejskih priča i spomenika iz različitih naratoloških perspektiva. Također, istražuje uloge i funkcije naslijeđa i muzeja u procesu izgradnje kolektivnog pamćenja i društvenog identiteta. Angažirana je na projektima razvoja muzejske pedagogije. Organizirala je i učestvovala u brojnim muzeološkim seminarima, konferencijama i radionicama u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Radi kao kustosica i historičarka umjetnosti u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Vjeruje u moć muzeja da generiše pozitivne društvene promjene.
Piše: Duška Amidžić
Foto: Zoran Lešić
Kako je započela vaša muzejska priča?
Moja simbioza s muzejskim svijetom nastala je iz čiste potrebe da promijenim svijet. Naravno, ubrzo sam postala svjesna da moji donkihotovski poduhvati neće imati očekivani rezultat – već mnogo bolji. Mijenjala sam mikrokosmos: pronalazila najrazličitije sagovornike i otkrivala inspirativne priče. Ja sam u muzej došla kao volonterka kojoj je Bosna i Hercegovina jedna životna stanica. Nisam ni slutila da ću se na toj stanici zadržati duže nego što je voznim redom predviđeno. Uostalom, nije li lijepo promijeniti životne planove zbog iskrene ljubavi? Moja ljubav prema muzeju dolazi iz posve sebičnih razloga: ja kroz muzej rastem i učim, a još uvijek u značajnom broju molekula svog bića vjerujem da mogu ili možemo mijenjati svijet. Najvažnija lekcija koju me muzej naučio jeste da život i sadašnjica nisu ni dobri ni loši. Svako vrijeme za sebe voli reći da je najgore – ali historija pokazuje da se čovječanstvo borilo s raznim izazovima u obliku epidemija, nepravdi, nasilja…
Muzeji pamte različite taloge ljudskih iskustava i mogu biti odlični podsjetnici u procesu kolektivnog i ličnog učenja. Svaka muzejska priča je lekcija. Svaki muzejski predmet je otjelovljenje sjećanja ili glas nečijeg iskustva koji nam može pomoći da premostimo duboke rijeke ili pređemo preko neosvojivih planina. Nisam sigurna je li moje interesovanje za priče posljedica potrebe duha da se izbori s destrukcijom rata u ranom djetinjstvu ili je dio moje karakterne glagoljivosti – ali mene su moćne priče prosto oduševljavale. Muzej mi je omogućio da istražujem mogućnosti pripovijedanja, da posmatram kako se jedan fenomen može objasniti iz više perspektiva i da svoje spoznaje razmjenjujem s ljudima sličnih interesovanja. Po završetku studija imala sam sreću da u jednom staklenom, trošnom i šarmantnom hramu pronađem nekoliko istomišljenika koji su vjerovali u moje vještine baš onoliko koliko sam ja vjerovala u moć kulture i umjetnosti da mijenja društvo. Zahvalna sam na znanju i ukazanom povjerenju i sretna da te ljude danas zovem svojim radnim kolegama (ali i mentorima). Prvi muzejski dani za štreberku Elmu Hodžić nisu bili nimalo jednostavni. Pretvaranje informacija u znanje je izazov s kojim se svaki početnik suočava – jedina šansa za uspjeh je otpuštanje sujete i potpuno predavanje kreativnom procesu. Sreća je pa sam se okružila pravim ljudima, na pravom mjestu: u trenutku kad su ljudi odustajali od kulture mi smo vjerovali u moć jednog malog muzeja da pravi velike stvari. Ponosna sam što smo, makar nakratko i u skromnom obliku, od jednog napuštenog muzeja napravili prostor učenja, druženja, sjećanja – prostor koji pripada svima i u kojem se čuju svi, pa i oni tihi i nečujni glasovi našeg društva.
Šta je muzej?
Nisam sigurna da postoji jedna definicija tako hibridne strukture koja u sebi krije potencijal različitog stvaranja i kosmičkog učenja kao što je muzej. Ja zaista ne znam šta je muzej i to je jedino neznanje koje me trenutno raduje. I poslije gotovo sedam godina svakodnevnog promišljanja o muzeju oduševi me neka nova mogućnost da se izrazim kroz muzejski diskurs – a najviše me uzbuđuje traganje kako za odgovorima tako i za pravim pitanjima. Iako nam se nekada čini da muzeji daju odgovore, po meni najuspješniji muzeji postavljaju dobra pitanja. Muzej je prostor učenja, spoznaje i promjene. Muzeji trebaju biti i ozbiljni i zabavni. Govore o prošlosti, a oblikuju budućnost. Muzeji su, dakle, prostori u kojima se ogleda nevjerovatna paradoksalnost života. Otkako je počela pandemija pitam se koja je misija muzeja u društvu.
Mogu li muzeji funkcionirati na daleko, virtualno, s distance? Kako muzej može pomoći u liječenju društva?
Ne sumnjam da može, samo je važno pronaći adekvatne načine da, iako fizički distancirani, budemo povezani jednim od isprobanih lijekova za ljudsku dušu – a to je kultura.
Pa, šta kaže praksa u doba pandemije? Kakvo je iskustvo Historijskog muzeja BiH u ovom periodu?
Dok su kustosi u zbirkama pripremali predmete i priče za proljetno muzejsko buđenje, svijet koji smo poznavali počeo se mijenjati. Otvorene muzejske riznice morale su biti zatvorene. Inspirisan porukama iz bosanskohercegovačke historije, tim Historijskog muzeja BiH odlučio je da djeluje kroz kulturu. Paradigma o „buđenju muzeja“ bila je neodrživa u novouspostavljenom svijetu karantina. Ne samo da smo morali tragati za novim načinima obraćanja izoliranoj publici već i za novim manifestacijama vrijednosti koje mogu pomoći opšti društveni oporavak. Prvi korak koji je tim Historijskog muzeja BiH napravio bilo je restrukturiranje postojećih muzejskih sadržaja i prilagođavanje novim pravilima življenja. Potom smo krenuli u produciranje redovno planiranih aktivnosti u vanrednom stanju. Muzej je, prateći politiku otvorenosti prema društvu, ostao „otvoren“ zahvaljujući publici koja je prepoznala potencijal muzejskih priča u suočavanju s izazovima pandemijskog života – tako je kultura, još jednom, Bosni i Hercegovini poslužila kao privid normalnosti. Nizale su se virtualne izložbe: izložba o solidarnosti, o radnicima i važnosti dostojanstvenog rada, o Danu grada Sarajeva, o inovativnosti običnih ljudi u teškim vremenima… Meni najdraža pandemijska aktivnost bila je izložba „Was ist Walter?“ Ova izložba koristi se čuvenom filmskom replikom da otvori niz pitanja: Šta je Sarajevo danas? Koliko je prošlost oblikovala naš grad? Koje su priče iz prošlosti Sarajeva koje trebamo njegovati i u budućnosti? Koji su simboli grada? Tako je nastala izložba koja je kritičko putovanje kroz historiju Sarajeva, čiji odgovori se ne artikulišu kroz jednu paradigmu, već kroz niz različitih i autentičnih umjetničkih odgovora. Izložba je započela otvorenim pozivom Historijskog muzeja BiH. Umjetnici i umjetnice su, korištenjem muzejske građe, različitim likovnim sredstvima odgovarali na postavljeno pitanje. Bilo je zanimljivo posmatrati artikulacije svima poznatih vrijednosti kroz ovu izložbu. Ono što smo jučer smatrali hrabrošću i solidarnošću preko noći se promijenilo. Valter je u pandemiji imao potpuno drugačije izazove. Odgovori su trebali biti predstavljeni u obnovljenoj muzejskoj bašti. A onda se nedaća, daleka i nepoznata, približila i nama. Razvijali smo plan A, B, C, D… U jednom trenutku poslali smo upit prema 30-ak umjetnika da li nastavljamo s aktivnostima virtualno. Svi umjetnici/umjetnice su odgovorili/e potvrdno. I bi izložba! Iz dana u dan povećavao se broj virtualne muzejske publike – sve dok se u maju, povodom Međunarodnog dana muzeja, Historijski muzej BiH nije ponovo otvorio za javnost. Bio je to lijep majski dan.
Rekli ste da ste se okružili pravim ljudima na pravom mjestu. Projekte često realizujete s drugim kulturnim institucijama. Jedan od posljednjih bila je saradnja s Festivalom MESS. Organizirate književna, historijska, muzejska druženja. Kakva su vaša iskustva u radu s umjetnicima, institucijama?
Kroz muzej sam imala priliku da upoznam i ostvarim saradnju s izuzetnim ljudima i institucijama – da paralelno učim i gradim svoj profesionalni svijet. Biti kustos u Historijskom muzeju BiH izuzetno je odgovoran posao. Kako umuzejiti ljudska iskustva i sjećanja? Kako od prošlosti napraviti priče koje nam mogu biti inspiracija danas i sutra? Meni je svaka priča podjednako važna – svaka izložba podjednako izazovna. Trudim se da pristupim svakom muzejskom projektu s velikom pažnjom i profesionalno. Nadam se da taj početnički zanos koji još uvijek imam nikada neće iščeznuti, već da će poprimati nove forme. Još uvijek se istinski iznova oduševim, poput djeteta, kada namirišemo dobru priču, otrgnemo od zaborava kakav muzejski predmet, ili kad muzejsku kolekciju obogatimo novim eksponatima. Održavanje komunikacije muzeja sa zajednicom podrazumijeva rad s najrazličitijim muzejskim korisnicima i nekorisnicima (onima koje muzej apsolutno ne zanima – meni je takva publika ponekad najzanimljivija, priznajem). Obradujem se kada vidim da je muzej pomogao mladim ljudima da se izraze i otkriju polja vlastitog djelovanja, kada vidim da naš kustoski glas podstiče ljude da budu ambasadori muzeja i kulture… Dakle, sve mi je važno. Udaljila sam se od pitanja… Moja radna iskustva obojena su različitim tonalitetima, kao i kod ostatka svijeta – danas je vedrije, sutra oblačnije. Ali je uvijek toplo (svi koji znaju da muzej nema grijanje sada se sigurno glasno smiju)!
Kakav je feedback publike, dolaze li, podržavaju li vas? Koje generacije prate vaš rad?
Dolaze, naravno! Broj muzejske publike mijenja se ovisno o aktivnostima. Muzej nekad strateški radi na povećanju određenih kategorija publike, dok ponekad radimo programe za širu publiku. Uspjeli smo uspostaviti ustaljeni godišnji kalendar s edukativnim i izložbenim programima kojima se obraćamo muzejskoj publici različitih generacija i interesovanja. Čini mi se da je virtualni svijet povećao broj muzejskih korisnika iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Ipak, meni nedostaje direktna komunikacija s publikom, nedostaje mi muzejska atmosfera u kojoj se u galerijama čuju različiti jezici, velika otvorenja i dobra muzejska druženja.
Znamo da je Muzej utemeljen 1945. s namjerom promoviranja NOB-a, a da je od 1993. preimenovan u Historijski muzej. Na koji način se proučava i prezentira građa koja se nalazi u depoima Muzeja?
Muzej revolucije BiH, danas Historijski muzej BiH, u svojoj sedamdesetogodišnjoj historiji prošao je niz preobražaja: od promjene naziva do promjene strukture i lokacije. Muzej je osnovan neposredno nakon Drugog svjetskog rata i služio je kao instrument za izgradnju kolektivnog narativa i kolektivnog identiteta. Institucionalizacija kolektivnog pamćenja obavljala se kroz sve muzejske funkcije i aktivnosti. Nakon rata 1992-1995. muzej je, kao i druge institucije kulture s državnim predznakom, ostao van pravnih okvira i bez redovne finansijske podrške. Muzej je opstao zahvaljujući konceptu otvorenosti prema društvu i jačanjem veza sa zajednicom. Ali i otvaranjem muzejskih priča prema novoj publici, pod drugačijim muzejskim svjetlima. Muzejske čuvaonice su se godinama punile sadržajem i mijenjale se onako kako se i sam muzej mijenjao. Naš tim uspio je napraviti nekoliko postavki u muzejskim depoima kako bi se pokazao „podzemni svijet muzeja“, ranije dostupan isključivo voditeljima zbirki, konzervatorima i restauratorima. Kolekcije Muzeja revolucije BiH danas traže novo propitivanje i analizu, kako u kontekstu muzejske prakse tako i u kontekstu historiografije. Depoi su danas strukture izgrađene na simbiozi skladišnog i izložbenog prostora. Jeste li vidjeli kolekciju štafeta? Da li ste vidjeli oružje iz Drugog svjetskog rata? Znate li kako su se nekada „popravljale“ fotografije? Sve su to priče iz muzejskih riznica, danas dostupne javnosti i postavljene u prostor muzejskog limba.
Kojim principima se rukovodi Muzej, i vi kao kustosica u odabiru djela za izložbe i druge projekte?
Historijski muzej BiH prati impuls savremenog društva. Naši programi pozivaju na dijalog, služe kao platforma za kritičko propitivanje i razmišljanje o prošlosti. Čini mi se da se ponekad muzeji učahure u bespotrebni elitizam, pa da nisu dostupni običnom čovjeku. Meni je važno da predmeti i priče koje obrađujem budu razumljivi svima, da se s njima može saživjeti i Kinez i Amerikanac, ali i naš čovjek. Mislim da su muzeji izuzetno moćni promotori univerzalnih društvenih vrijednosti. Zato je važno da smo korisni društvu.
Recite nam nešto o projektima, prošlim, sadašnjim i onim koje planirate realizirati u skoroj budućnosti, naravno, u skladu s okolnostima u kojima trenutno živimo.
Bilo je mnogo muzejskih poduhvata na koje sam zaista ponosna. Nešto mi nikako ne prija riječ projekt. Zvuči tako administrativno i hladno. Meni su bliže priče, djela, radovi… Mislim da su od velikog značaja aktivnosti na polju suočavanja s prošlošću. Radili smo do sada s osobama koje su iskusile rat na najgori način, ratnim veteranima, objašnjavali rat iz perspektive žena, s djecom rođenom nakon ratnih silovanja… Velika mi je čast što je muzej dobio povjerenje svih naših saradnika koji su dopustili da pokažemo kako se i poslije najbolnijih iskustava moguće uzdići i raditi zajednički na ljepšem sutra. I da, imala sam privilegiju da sarađujem s izuzetnim umjetnicima i velikim imenima poput Safeta Zeca, Briana Enoa, ali i da učestvujem u postavkama mlađih (i ništa manje izuzetnih) umjetnika/umjetnica koji tek stupaju na kulturnu scenu… Tim Historijskog muzeja BiH je brisao granice formalnog i neformalnog, pokazivali smo ono što se prešućuje, davali glasove onima koji se nisu stigli ili nisu mogli izraziti. Međutim, od svega što smo napravili najviše me obogate aktivnosti s mladima i djecom. Kako predstaviti kompleksne historijske procese najmlađoj muzejskoj publici? Tako je nastala „Bajka o muzejskom kraljevstvu“. Ovaj primjer pedagoške prakse u muzeju protkan je uvjerenjem da je zadatak muzeja da priča i (po)kazuje – priča kakvi smo bili, koliko smo slični i različiti, da nam pokazuje snagu ljudskog duha. Otrgnuti od zaborava, negdje između prošlosti i budućnosti, muzejski eksponati doslovno progovaraju. Personificirajući stanovnike muzejskog kraljevstva u skladu s arhitektonskim specifičnostima Historijskog muzeja BiH, muzej je napravio značajan iskorak u oživljavanju muzejske pedagogije i u približavanju muzejskog kraljevstva svim budućim generacijama muzejske publike.
Kustosica ste s mnogo interesovanja. Znamo da pišete priče, a možda je u planu i roman. Pored svega što radite, kako nalazite vremena za pisanje? Ili su ta interesovanja isprepletena i nerazdvojiva jedna od drugih?
Često mi se čini da mi 24 sata nisu dovoljna da napravim sve što bih mogla i željela. Međutim, volim da spavam pa, na sreću, prekinem svoje kreativne eksperimente prije nego što se desi neka velika katastrofa. Hoću da kažem da sam naučila vremenom da se fokusiram i da radim samo na onim stvarima koje mi istinski pričinjavaju zadovoljstvo. Moj trenutni stvaralački put, ispunjen grčkim kanonima, islamskom filozofijom, joginskim vježbama i brojnim drugim mehanizmima opstanka, povezan je s potrebom da otkrijem kako funkcioniše kosmos. A sutra? Planiram još više i ozbiljnije pisati – i po kvalitetu i po kvantitetu. Strašno sam nezadovoljna brzinom današnje razmjene tekstova i kulturnih dobara. Ponekad mi se čini da trčim na traci koja me forsira mnogo više nego što je potrebno (i moguće, i humano). I tu sam traku, nažalost, sama uključila. Stoga, voljela bih da u budućnosti više brusim svoje tekstove. Primjećujem da su određena istraživanja, teme i poglavlja u mom životu već zaokružena i da je vrijeme da krenem u nova, isprepletena starima ali osvježena novim perspektivama. Nekako se ne možemo odvojiti od onoga što smo jučer bili tek tako, kakvim hirurškim rezom ili tabletom. Sve što sada radimo vozi nas prema nekoj sljedećoj stanici, a sami (donekle) kreiramo putovanje i biramo saputnike. Svaka vještina koju sam stekla nekad davno je do sada, vjerovali ili ne, bila upotrijebljena. Do sada sam, u skladu sa svojim samoživim, radoznalim i bolno hirovitim karakterom, istraživala sve i svašta. Poprilično sam pohlepna kada su u pitanju dobre knjige, filmovi i nedopričane istraživačke teme. Međutim, vrijeme je usmjeravanja kreativne energije. Sada radim na artikulaciji svoje doktorske teze, koja će (nadam se) u konačnici biti preoblikovana u različite formate kako bi pronašla što više adresa prijemne pošte. Ne želim svesti svoj krug djelovanja isključivo na akademsku zajednicu, već želim djelovati izvan zadate mi norme, klišea i graničnika. Uvijek se pitam kako kustosica, historičarka umjetnosti i muzeologinja mogu poboljšati društvenu stvarnost u kojoj živim. Šta ja mogu učiniti za društvo? Želim da kada baš mnogo porastem (neki bi rekli ostarim) imam iza sebe raznovrsnu kolekciju priča a da svi moji eksperimenti posluže nekim budućim pitalicama, istraživačima, mozgalicama…
Kakve su prognoze za muzejski svijet?
Čini mi se da mi, u skladu s trenutkom u kojem živim, bolje idu dijagnoze nego prognoze. Današnja muzeologija mora biti svjesna snažne veze muzeja s društvom. Muzeji su ogledalo društva. Počela je dekonstrukcija muzeja i svega onog što smo o muzejima znali! Neće muzej otkriti lijek protiv virusa, ali nam može pomoći da se prisjetimo svih vrijednosti kojima se kroz historiju, uprkos vanrednim stanjima, održavalo društvo. A ja nastavljam djelovati po svom čvrstom uvjerenju da kultura može pomoći izlječenju društva – sve dok jednog dana priča o pandemiji ne završi pod reflektorima i staklima muzeja.
