Piše: Duška Amidžić
Foto: Edvin Kalić
Azra Štilić je diplomirala na Akademiji za likovnu umjetnost u Sarajevu. Odlučuje se za dizajn jer je smatrala da u toj oblasti neće biti ograničena na bavljenje jednim medijem. U septembru 2012. godine imala je svoju prvu samostalnu izložbu u Umjetničkoj galeriji BiH, na kojoj se publici predstavila izložbom slika i eventom koji je najviše govorio o estetici koju preferira. Nakon sarajevske izložbe seli u Berlin, gdje je primljena na Berlinsku tehničku akademiju. Nakon završene edukacije vraća se u Sarajevo, odakle je put, par godina poslije, opet vraća u Njemačku, ovaj put profesionalno. Sada je ponovo u Sarajevu, gdje će, nadamo se, i ostati.
“Pročitao sam intervju i slobodno mogu reći da je Azra baš takva kakvu sam je upoznao kao njen profesor. I kasnije, kada sam je susretao u tada kultnoj kafani Ribica, zračila je optimizmom i otvorenošću. Njene smjele ideje i kreacije liberalne atmosfere stvaraju ambijente bez barijera i ograničenja, a sve je emotivno obojeno autentičnom iskrenošću umjetnika koji ih, montažom atrakcija, stvara citatima iz mitologije i tradicije, ali i sadašnjosti. Postoji ideja da je kuća mali grad, a grad velika kuća, a svaka kuća treba dobre temelje na kojima stoji i zidove da se štiti. A krov je na kraju kruna svega, i ne mora se kuća odmah pokriti jer tako postoji mogućnost da se razvija i stremi u visinu. I tako je samo zvjezdano nebo motivacija i inspiracija. Eto, to vam je Azra.”
Profesor Stjepan Roš
Profesor Roš nam je Azru predstavio tako slikovito i jasno da bismo pogriješili kad bismo njegovim riječima dodali još nešto. Preda mnom je mlada sofisticirana dama koju sam upoznala u vrijeme kad je volontirala u „Sarajevskoj zimi“ i kad je, s odgovornošću i predanošću, organizovala likovne programe Festivala. Sada djeluje zrelije, ali i dalje zrači nekom mirnom energijom i nenametljivošću, ulijeva povjerenje, zbog kojeg biste joj rado prepustili da kreira ne samo vaš vanjski nego i unutrašnji svijet, stvarajući mir i osjećaj ljepote življenja i bivstovanja.
Šta je, po Vašem mišljenju, jedinstveno u Vašem portfoliju?
Smatram da je svaka kreacija svojevrstan autoportret, nastavak promišljanja, znanja, edukacije, putovanja, odrastanja, karaktera… Moj životni put – odrastanje, interesovanja, kulture u kojima sam odrastala i educirala se, oblikovao je moj pristup poslu i dizajnu na jedan pomalo eklektičan način. Kako je vrlo lako prepoznati skandinavski, italijanski, japanski dizajn tako i balkanski umjetnici i dizajneri imaju neke likovne specifične elemente u svojim dizajnima. Tog utjecaja sam i sama postala svjesna tek u kasnim dvadesetim. A to je u svijetu vrlo egzotična estetika. Kombinacija temperamentnih kultura i estetika koje su me oblikovale često za rezultat ima projekte za koje se u estetskom smislu na prvu ne može detektovati precizno odakle su „došli“, jer se upravo na njima vidi spoj na prvi pogled nespojivih likovnih elemenata. Ja sam dijete osamdesetih, koje je, sticajem životnih okolnosti, u februaru, kada mi je bilo četiri godine, slavilo karneval iz Rio de Janeira na Madeiri i spavalo na dvije spojene fotelje u ribljim restoranima uz Fado sa šest godina u Portu.
Nisam umjetnik koji poštuje kratice do reakcija publike, to je lako, šokirati možeš uvijek, mene taj princip ne zanima. Ne volim senzacije bez pokrića.
U tehničkom i funkcionalnom smislu vrlo je jasno šta svaki portofolio treba sadržavati da bi bio relevantan na tržištu. U estetskom smislu tu postoji jako puno drugačijih i posebnih varijacija i verzija o istoj temi. Subjektivno je to šta koji stil izaziva u posmatraču, konzumentu, ti elementi koji uzbuđuju, oslobađaju, diraju, to su „niše“ koje mene zanimaju dok promišljam o nekom prostoru. Neki ljudi obiđu planetu, ali nisu vidjeli ništa, neki se nisu pomjerili iz ulice u kojoj su odrasli i po stare dane žele da im neko kreira prostor po „njihovoj mjeri“… To je zadatak dizajnera, ne kreirati samo jasan i funkcionalan dizajn, nego dizajn koji raduje, usrećuje, uzbuđuje i uljepšava svakodnevnicu. Jedinstven dizajn je dizajn koji ne ignoriše čovjeka. Onaj dizajn koji ignoriše čovjeka osuđen je na to da bude ignorisan s druge strane.
Ono što bih izdvojila kao jedinstvenost u svom portfoliju jeste to da nakon svih ovih godina u struci ne posjedujem portfolio.
Šta je odredilo Vašu strast za dizajnom? U kojem trenutku ste shvatili da je to put kojim želite ići?
Želja za kreacijom je potreba koju pamtim od najranijeg djetinjstva. Kako je riječ o emotivnoj, duševnoj i intelektualnoj potrebi, smatram da se za nju teško može odlučiti. Ona je prisutna ili nije. Sve ostalo je napor i laž. Nisam nikada imala alternativna interesovanja. Nekada je nedostatak alternativnih interesovanja problem, naročito u odrastanju, pa i u tom procesu „samokreiranja“ ako ste svjesni vlastitih nedostataka. Roditelji su se do posljednjeg trena nadali pravu ili ekonomiji. Kad sam upitana za alternativu, ponudila sam arheologiju… Brže-bolje su svi rekli: „samo dizajn!“‘ Tokom studija spoznala sam da moja kreativna promišljanja funkcionišu u prostoru, u 3D oblikovanju, među ljudima, i za njih.
Kako biste opisali svoj stil? Imate li neku vrstu „potpisa“ koji identifikuje Vaš projekat?
Stilovi su periodi podložni promjenama, prožimaju se s različitim sociokulturnim segmentima, nagovještavaju, ukazuju i pokazuju periferno ono što se dešava iza „kulisa“. Neki su atraktivniji od drugih. Tako isto i faze kroz koje dizajner prolazi u procesima kreiranja. Ali uvijek ima neki fundament koji razlikuje dizajnere jedne od drugih. Sklonosti, interesovanja, pristup. Mislim da dizajner koji je istinski vjeran svom ukusu rijetko može pogriješiti. To što je unutra, vidi se na gotovoj kreaciji. Moj stil je stil u kojem pravim prostore koji pričaju priče o ljudima koji u njima borave, s makar jednim kontroverznim detaljem u samom prostoru, s promišljanjima o prošlosti i nadom u lijepu budućnost.
Svi umjetnici trebaju inspiraciju za svoj rad, a dizajneri enterijera su također umjetnici. Dakle, šta ili ko Vas istinski inspiriše?
Inspirišu me drugačiji prostori, ljudi, priče, gradovi, muzika… Lijepe emocije i blage i pitome naravi kod ljudi. Lijepo ophođenje, samodisciplinovana njegovana životna okruženja. Kontroverzni temperamenti s uporištem za svoje postupke. I devijacije. Veoma mi je važno da mi protok misli o mnoštvu detalja koji čine enterijer potpun ne remeti suvišna retorika. To onda nije kontekst koji prihvatam upravo zato što me ništa više tu ne inspiriše.
Ako pratite savremene trendove, na koji način to radite?
Pratim trendove, dešavanja u struci, novitete, neselektivno i svakodnevno. Uzimam od informacija kojima imam pristup ono što za mene funkcioniše u datom trenutku. Ono što ne funkcioniše, pohrani se negdje, valjda, pa možda bude korisno u nekom drugom kontekstu. Mlađim kolegama, u nekim prilikama kad sam u ulozi predavača, uvijek savjetujem da puno čitaju, jer će tako selektirati neophodne informacije lakše i brže… Dizajn nije struka koja trpi pauze u radu na sebi.
Koji je bio Vaš najteži projekat kad govorimo o unutrašnjem dizajnu?
Puno ljudi to ne zna, ali u BiH nema specijalizirane edukacije za posao kojim se bavim. Na Arhitektonskom fakultetu dizajn enterijera se tretira na jedan način, na Likovnoj akademiji na drugi način, u oba slučaja na tržište, ukoliko se odlučite baviti ovim poslom ovako kako ga ja danas radim, izlazite potpuno nespremni. Lijepo je što je Asocijacija arhitekata BiH pokrenula projekat specijalističke edukacije za dizajnere enterijera. To mi je drago zbog struke i toga što je to naravno „‘rupa“ koju sam već spomenula, a drago mi je i što sam uvrštena u taj program kao najmlađi predavač i jedina produkt dizajnerica pored Amira Vuka Zeca i drugih arhitekata…
Najzahtjevniji projekti koje sam prihvatala bili su projekti na kojima se dizajn enterijera u praktičnom smislu nije nikada ni desio. To su bili projekti adaptacije objekata u građevinskom smislu. Rano ustajanje, čvrsta obuća na nogama, betoni, armature, instalacije, začepljene cijevi… Tada, kao i svaki put dotad kada osjetim da bih se mogla „uljuljati“ u zonu komfora, ja se bacim „grlom u jagode“. Voljeti svoj posao uvijek je ključ uspjeha… Šta Vi najviše volite u svom poslu? Volim što učestvujem u radosnim „epizodama“ u ljudskim životima na kreativan način. Ljudi planiraju vjenčanje, pa useljenje, preseljenje u veći i bolji stan, kuću, otvaranje neke djelatnosti koja im treba donijeti viši standard življenja, poboljšanje postojećih uslova stanovanja… I ja sam dio toga, to je poseban osjećaj. Volim kada učestvujem u procesima koji kao rezultat imaju ljepša i udobnija životna okruženja. Smatram da je bitno kakvi su nam svakodnevni prizori, oni podsvjesno utječu na nas. Uspjeh je kada za sobom ostavite prostor u boljem stanju nego što ste ga zatekli.
Imate li omiljeni projekat ili omiljenu priču o nekom od Vaših projekata?
Imam dosta omiljenih projekata i priča vezano za posao kojim se bavim. Iza sebe imam nekoliko hiljada realizovanih kvadrata uređenih enterijera i jako sam sretna što mi se dešavaju projekti koje sam još u ranim dvadesetim vizualizirala i maštala o tome da dobijem priliku da neke od motiva koji su me godinama fascinirali implementiram na jedan kontekstualan način u određene enterijere.
Većina ljudi osjeća ono što mu je lijepo, u šta mu je milo gledati, isto tako jako mali broj ljudi to zna artikulisati. Svaki put kada intuitivno prepoznam i realizujem takve misli budem zadovoljna… Nisu to emocije koje vas drže danima, to je par minuta vrijednih emocija, i onda nastavite raditi dalje. Ali mi bude značajno kada mi zajednički prijatelji kažu da u restoranu koji sam ja dizajnirala Braco Dimitrijević kada dođe u Sarajevo najradije boravi.
Koliko je važna savršena „hemija“ između Vas i klijenta kako biste postigli dobar rezultat?
Mnogi uspješni projekti enterijera rezultat su odnosa baziranog na uzajamnom povjerenju, poštovanju i diplomatičnosti u sklapanju pomičnih elemenata enterijera u finalni produkt. Dobar dizajner je dobar slušalac. Međutim, „hemija“ tog tipa samo je jedan od faktora koji određuju ishod projekta. O enterijeru mislim kao o samostalnom umjetničkom projektu/djelu, gdje svaki segment igra važnu ulogu u kreiranju cjelokupne atmosfere prostora. Više informacija o tome šta je nekome lijepo, oku ugodno, udobno, funkcionalno saznam pričajući sa svojim klijentima o drugim temama. Tako nastaju prostori koji se vole godinama.
Kako kombinujete umjetnost i funkcionalnost?
Često je pitanje da li je funkcionalnost ispred dizajna, ili obrnuto. U dizajnu enterijera, rekla bih, jedno bez drugog ne funkcioniše. Jednom sam izlagala stolicu koju sam dizajnirala na IMM Cologneu, jednom od najznačajnijih događaja u industriji namještaja na svijetu.
Stolica sama po sebi je vrlo često opisana kao početak i kraj produkt dizajna i dizajna enterijera. S dobrom stolicom i dobrom rasvjetom od bunkera napravite koncertnu dvoranu.
Moje misli u početku kreiranja tog objekta otišle su u istom smjeru kao i svaki put do tada, kada nisam imala pretjerano uske okvire koji su me ograničavali u stvaranju. A to je kontekst funkcionalne skulpture. Stolica po definiciji može biti bilo koja površina na kojoj se sjedi. Kako se sjedi, koliko dugo, ko na njoj sjedi, i je li to samo stolica ili je još nešto? To su pitanja koja su me oduvijek više zanimala od toga da po inerciji napravim objekat sa četiri drvene noge. Podršku da taj pristup njegujem, bez obzira na to što je manje popularan i riskantan, još davno sam dobila od svojih fakultetskih mentora profesora Stjepana Roša i profesorica Ognjenke Finci i Sande Popovac.
Ako biste u Sarajevu mogli birati prostor koji biste dizajnirali, to bi bio?
U „komercijalnom“ smislu, ja sam u ovom gradu na svakoj frekventnijoj lokaciji uradila makar jedan enterijer objekta. Za mladog dizajnera je to više nego dovoljno. Međutim, ako bih mogla birati, a ne mogu, voljela bih da u mom gradu postoji pravična, inteligentna i stručno uporišna gradnja, te obnova onoga što se runi. Ja bih se odrekla svih svojih narednih projekata ako bi to značilo da će se postojeći popraviti. Voljela bih biti, u nekom „utopističkom“ smislu dio toga.
Kako vidite budućnost dizajna?
Budućnost dizajna usko je povezana s tehnološkim razvojima i novitetima. Te dvije grane će jedna drugu oblikovati samo još intenzivnije nego što je to bio slučaj prije. U pozitivnom smislu produkt dizajn s novim materijalima i tehnologijama otvara kreativne univerzume upotrebnih predmeta o kojima nismo ni mislili prije dvadeset godina.
