Biblioteka Nova osjećajnost Izdavačke kuće „Vrijeme“ iz Zenice bogatija je za još jednu zbirku vrhunske poezije, „Srčane saturnalije“ Bjanke Alajbegović, čije smo pjesme i eseje mogli čitati u Odjeku, Novom izrazu, Sarajevskim sveskama, Zeničkim sveskama, Stranama, Boni, a ljubiteljice i ljubitelji poezije sjetit će se i njene poetske zbirke „Između dvoje“, objavljene 2005. u izdanju Naklade „Zoro“. U „Srčanim saturnalijama“ Alajbegović, prvenstveno posvećena čitateljica koja jednakim žarom crpi iz književnosti, filozofije, mitologije, antropologije i psihologije, eruditski progovara o ženskoj genealogiji, ljubavima koje živimo i poslije kojih nam valja preživjeti, te književnosti i sestrinstvima koja nas izgrađuju i podupiru kroz život.
Piše: Tamara Zablocki
Foto: Sara Ristić
Počet ću od naslova zbirke. Zašto „Srčane saturnalije“, osim što je objaviti zbirku poezije ovdje i sada uopšte praznik sam po sebi? Iskoristit ću priliku pa uglaviti i potpitanje o petnaestogodišnjem nastajanju knjige, iako znam da ti svi već idemo na živce s njim, ali šta su čekale ove pjesme – za koje je jasno da su nastajale dugo i s velikom pažnjom – do sad i zahvaljujući čemu su konačno ukoričene?
Dugo sam čekala da mi se dogodi taj naslov. Radni su bili: „Snatrenja s Wolandom“, „Srastanja s odsutnostima“, „Više nego jedna“. U jednom trenutku sam shvatila da se zapravo sve vrti oko srca, da je prisutno kao motiv u skoro svakoj pjesmi. A saturnalije, kao svetkovina prekomjerja, ne sjećam se tačno otkud su mi došle, vjerovatno sam u tom trenutku čitala o tome, mislim da se radilo o Frazerovoj „Zlatnoj grani“. I tako se odjednom samo objavilo: „Srčane saturnalije“. Zbirka jeste izašla nakon velike pauze, ali, iskreno, ne znam zašto je to toliko bitno, ne znam koji gospodarski entitet nam propisuje da se objavi knjiga jednom godišnje, ili u tri, pet godina…
U svakom slučaju, na to pitanje nije jednostavno odgovoriti, ali dobro, zašto ne. Prvo, nedostajalo mi je samopouzdanja, drugo, gubim smisao previše puta dnevno, a mukotrpno ga vraćam, i posljedica svega toga je da većinu pjesama koje napišem izbrišem. Pjesme u „Saturnalijama“ su preživjele, i to najprije zahvaljujući podršci i ohrabrivanjima mojih drugarica. Ostalo je išlo korak po korak.
Književnice i književne kritičarke mogu računati samo jedne na druge
Pitanje objavljivanja je bitno upravo jer ima veze s podrškom, a i uslovima. Koliko su u tom smislu, u kontekstu produkcije poezije u BiH, važni poduhvati poput edicije Nova osjećajnost, naročito uzevši u obzir da obuhvaća i nekoliko izvrsnih savremenih pjesnikinja, još skrajnutijih među ionako skrajnutim pjesnicima? Kakve su danas općenito na prostoru BiH i regije mogućnosti objavljivanja poezije, koja izdavačima ne donosi profit, i naročito, kakve su prilike za pjesnikinje i književnice uopšte? Na čiju podršku možete računati?
Da, važno je napominjati tu tvrdoglavost Izdavačke kuće „Vrijeme“ iz Zenice koja se ogleda u neodustajanju od objavljivanja dvije-tri pjesničke zbirke godišnje u okviru Nove osjećajnosti. Nadam se da će u tome istrajati, jer to je jedno od posljednjih utočišta za poeziju ovdje. Kako si i sama rekla, poezija je ionako uvijek na mjestu koje je skrajnuto, možda je tako oduvijek i bilo, ali vjerujem da bi i izdavači imali više volje da je objavljuju kada bi je ljudi čitali. A možda i čitaju više nego što mislimo, ali s interneta. Ne znam kakve su mogućnosti drugdje u regiji, ali čini mi se da je već u Hrvatskoj puno bolje, u Srbiji ima jako mnogo izdavača i samim tim je sigurno bolje. Pjesnikinje, književnice, književne kritičarke i teoretičarke mogu računati samo na same sebe i jedne na druge. Takvo je moje iskustvo. Udružujemo se, ohrabrujemo međusobno, osmišljavamo događanja, pravimo jedna za drugu mjesta…
Jedna od tematskih cjelina zbirke je ženskost i ženska tjelesnost, te ću nju ispostaviti prvu jer se tako rijetko događa da svjedočimo pojavnostima ženske biologije u književnosti. Je li progovaranje o ženskoj tjelesnosti, menstruaciji i starenju koje sluti tu tako rijetko izgovaranu riječ, menopauzu, te potenciranje važnosti ženskog razgovora o tim temama, svojevrstan otpor? U čemu vidiš važnost ove književne teme?
Jeste otpor, zasigurno. Zašto žena ne bi pisala o svemu što je muči, o bilo kojem aspektu svoje vlastitosti? Zar nije istina da dobijamo menstruaciju i koliko poteškoća nam to prouzrokuje? Zašto da se to ignoriše? Mislim da smo mi sve upale u klopku u smislu da šutimo o svojim „boljkama“, savladavamo svakodnevnice kao da one ne postoje… I onda nam počinju „padati sistemi“, dešavaju se bolesti (sjetimo se samo pošasti prethodnog desetljeća, anoreksije i bulimije), raznorazni psihofiziološki poremećaji… Neće sigurno eksploatatorski poredak koji vlada svijetom misliti o ženskom zdravlju, moramo mi same. Meni se jako dopada parola pripadnica mlađe feminističke generacije koja glasi: Mogu da neću. Možemo da nećemo (koliko god možemo) sve ono što nam bespovratno otima energiju, zdravlje, pamet…
Tematizuješ i nasilje nad ženama u svim njegovim oblicima, od „dobronamjernih uputa“ da skratimo jezik, e ne bismo li bile cijenjene kao dobre žene kad umremo, do femicida kroz historiju, fizičkog nasilja koje nosimo u kolektivnoj memoriji. Je li bez osvrta na nasilje uopšte moguće progovarati o ženskom iskustvu?
Mislim da sigurno nije. I vjerujem da sve mi u svojoj genetici nosimo sva tlačenja i lišavanja koja su podnosile naše pretkinje, naše prethodnice, i mitske i biološke. Tu je i problem konkretno nazvan transgeneracijska trauma, a o kojem se tek počinje govoriti. Kao da je u žensko tkivo upisana sva krivnja ovog svijeta. Sve žensko iskustvo, genealogija, vri od krvi i nepravednosti. Evo, ne znam prođe li dan a da ne čujemo da je neku ženu ubio njen nasilni partner. Kome je to normalno, i zašto? Zašto se u školi ne uči i ne govori o nenasilju, o tome da nije normalno iskaljivati svoje nezadovoljstvo i bijes na ženu, dijete, slabijega? Sva ta ubistva, silovanja djevojčica, kao da postaje sve gore, i ja se sada, evo, pitam kako žena može biti uopće nasmijana.
Okvir zbirke je, ipak, ljubav, ili ono što poslije nje ostaje, poslije ljubavi koja se osramotila „što je /tako duboko vjerovala/ da je drugačija“. Šta danas, u svijetu u kojem je „sramota“ izgovoriti tugu, o čemu također pišeš, predstavlja ispisivanje ljubavne poezije, pa makar bilo i sa začinom ironije, koji vješto dodaješ?
Ljubav je, mislim, kao i smisao, svugdje i nigdje. Nju se neprestano iznova gubi i pronalazi i u odnosima s nama bliskim osobama, i u malim stvarima svakodnevice, u knjigama, u čitanju… Ljubav u ovoj zbirci, u smislu odnosa između dvoje, jeste osramoćena, jer smo, zahvaljujući našem mentalitetu, sebični, nepovjerljivi, frustrirani i duboko traumatizirani. Napisala sam zato u jednoj pjesmi da je ta tuga neizgovoriva. Jedan Cioranov lament me opsjeda godinama, a glasi otprilike: Tako sam nesretan što živim u vrijeme kada biti očajan znači osramotiti se. Mislim da je neophodno vratiti dostojanstvo očajanju. Možda bi se onda otvorila vrata nadi da možemo biti bolji, suosjećajniji. Možda nekoga uspije dodirnuti neka moja pjesma, možda se u njoj ogleda i shvati. Evo ovako izgleda pjesnička nada i zato nam se ljudi, koji imaju pametnija posla od čitanja poezije, smiju. Pa ipak.
Uz ljubav i iskustvo bivanja ženom, tematska cjelina zbirke je i čitalačko iskustvo, te ispisuješ i posvete pjesnicima i pjesnikinjama koji su te oblikovali, Branku Miljkoviću, Sylviji Plath i Paulu Celanu, a kroz čitavu knjigu svjedočimo tvom bogatom čitalačkom stažu, koji se proteže preko mitologije, psihologije, antropologije, filozofije. Za šta ti je poslužio dijalog s prethodnicima i prethodnicama? I zašto je nužno najprije znati čitati da bi se znalo pisati?
Da, ja sam zaista prvenstveno strastvena čitateljica, i ako bih mogla pristati na neku identifikaciju za cijeli život bila bi to čitateljica. Sve radnje osim čitanja čine me, u većoj ili manjoj mjeri, nesretnom. I te pjesme za njih troje su također ljubavne pjesme. Poezija omogućava „nemoguće“ susrete, supotpise, supostojanja. Kad je riječ o dijalogu s prethodnicama, želim spomenuti jako koristan i zanimljiv koncept argentinske teologinje Marcelle Althaus Reid koji se zove simbolička kolokacija. Ona podrazumijeva da se mi možemo razumijevati i referirati se na žene iz različitih generacija i različitih kultura (bile to naše nane, bake, praroditeljke, proročica Kasandra, Nastasja Filipovna, Sylvia Plath), naprosto tako što ćemo se staviti u njihovu obuću, u njihove svakodnevne uloge, koračati s njima. Tako možemo bolje razumijevati i njih, a samim tim i same sebe. A pitanje na koje stalno iznova tražim odgovor je upravo: Kako smo to što jesmo?
U svom čuvenom eseju „Žene, ko smo mi?“ bavila si se problemom izostanka ženskog glasa, a da se zaista radi o problemu potvrđuju i rezultati nedavnih analiza zastupljenosti kolumnistkinja i kritičarki u našem kulturnom prostoru, kojih je uvijek manje od muškaraca, a i kad ih ima nerado iznose svoje lične stavove. Zašto je ženama i danas, kada su naizgled mogućnosti jednake za sve, teško progovoriti? Šta im sve staje na putu? I šta bi danas, možemo se ograničiti na naš kulturni prostor, a i ne moramo, bila sredstva borbe „revolucionarki iz neurotičnih razloga“? U čemu leže strategije otpora, šta nam je činiti?
Filozof kojeg jako volim, Jean Luc Nancy, koristi metaforu „napraviti mjesta“. Teško je napraviti mjesta za drugoga kad mi imamo potrebu da dominiramo, budemo na mjestu gospodara, naročito ako smo muškarci. (Desi se ponekad da se poneko mjesto za ženu i oslobodi, tačnije, „posudi“, pa se ubrzo nastavi po starom poznatom bratskom ugovoru.) Nancy također napominje i da uskoro naprosto neće moći biti svijeta ako se ne naučimo praviti mjesta jedni za druge. Ja ću ostaviti čitaocima da o tome razmišljaju, jer mislim da, za početak, trebamo misliti o onome što nismo naučili i na šta nismo navikli. Tačnije, pitati se zašto se, i kad znamo da je nešto pogrešno, tako ponašamo? Ženama stoji na putu toliko toga: biologija, genealogija, patrijarhat/kirijarhat (srastao s kapitalizmom) koji ih izrabljuje, frustrirana muškost koja im oduzima živote, njihove sopstvene traume koje im svakodnevno sputavaju i tijelo i glas. U tom tekstu koji spominješ pisala sam o glasu. Ja nisam sigurna da sam svoj još uvijek zaista oslobodila, ali kako kaže još jedna značajna filozofska krilatica – nama preostaje samo ići dalje. I citirat ću opet fenomenalnu Rosi Braidotti, kao i na početku eseja koji si pomenula: Ne agonizirajmo, organizirajmo se! A strategije otpora moraju se stalno iznova promišljati. Izvjesno je da smo se počele udruživati, nešto zajedno raditi, biti jedna drugoj glas. Lejla Kalamujić osmislila je sjajan projekat „Sjećanje slobode“ – razgovore o autoricama koje su mijenjale svjetske književne tokove. Tu su i „Tri plus tri sestre“, razgovori u kojima se predstavljaju sestre književnice iz regije… Najvažnije je zajedno koračati.
