U redu internacionalno prepoznatljivih profesionalaca, majstora i umjetnika fotografije, svojom stvaralačkom poetikom, jezikom i stilom moderne fotografije, Almin Zrno zauzima visoko mjesto. Osim niske sjajnih i zapamćenih samostalnih izložbi, učešća u međunarodnim projektima i prezentacijama, o njegovom radu, umjetničkom rukopisu, stalnom traganju i otkrivanju snažno govore i svjedoče i njegove autorske monografije. Prva je „Vijećnica“, svojevrsni spomenik jednom od ključnih simbola Sarajeva, također simbolu stradanja i nicanja iz pepela. Druga monografija, „Apologija Erosa“, nakon Ljubljane, predstavljena je i u Sarajevu, promocijom u Galeriji ULUPUBiH-a.

Piše: Duška Amidžič
Foto: Almin Zrno

Razgovarati s Alminom Zrnom je posebno zadovoljstvo jer je pred vama osoba koja oko sebe širi mirnu i pozitivnu energiju, osoba koja i spoljašnošću i načinom na koji se obraća sagovorniku odiše kulturom i dostojanstvom čovjeka i umjetnika.

Izjavili ste da kultura u Sarajevu živi bez obzira na sve, ako prihvatimo stajalište da je kultura neodvojiva od društva, a umjetnost nerijetko kritika društva. Šta ste time željeli reći?

Etimologija pojma kultura otkriva nam njezino pravo značenje. Korijen pojma leži u latinskom glagolu colere koji označava njegovanje, rekao bih oplemenjivanje čovjekovog karaktera i humaniteta. Njegovanje kulture je, dakle, obaveza prema samom sebi. Ona igra ključnu ulogu u opstanku čovjeka. Pored slobode, dakako, kao apsolutnog imperativa. Pitanje slobode je pitanje ljudske ličnosti, svijesti i morala. Već duže vrijeme se pitam da li globalizacija koju živimo i kojoj svjedočimo briše kulturu i umjetnost kao posljednja uporišta čovjekova duha, odnosno njegove slobode. Čini se da nam koncept globalnog društva nameće neke nove, za moj pojam potpuno iskrivljene vrijednosti, te drugačiji koncept slobode i kulturnih potreba. Odjek dešavanja na globalnom nivou neminovno odjekuje i u Bosni i Hercegovini. Odnos države prema kulturi i umjetnosti potvrđuje tezu da je kultura našim vlastodršcima gotovo nepotrebna, trivijalna i sekundarna. Kao vid ličnog protesta, otpora i pružanja kontrasta toj nesuvisloj postavci stvari, umjetnice i umjetnici u Bosni i Hercegovini svojim stvaralaštvom pokušavaju uvesti društvo u jednu novu, ljepšu stvarnost. Na taj način obogaćuju svijet koji ih okružuje. Stvaranje te nove, ljepše stvarnosti za mene predstavlja neprestani izazov. Vjerujem da kultura i umjetnost posjeduju moć radikalnog suprotstavljanja novom poretku globalizacije, sverastućim izmima, fobijama, predrasudama i, na koncu, mržnjama. Kultura i umjetnost nisu cilj, već sredstvo borbe za humanije, pravičnije, moralnije i ljepše društvo.

Period izolacije je, nadamo se, iza nas. Koliko Vam je umjetnost pomogla da prebrodite taj neočekivani i neprijatni dio naših života?

Umjetnost nas uči empatiji. Sve ove godine svog umjetničkog stvaralaštva trudim se poslati poruku da umjetnost ne mora nužno imati svrhu. Ona nam nudi sposobnost simuliranja stvarnosti, putovanja u svijet imaginacije i emocije, pa je vrlo moguće da je ona sama po sebi svrha. Engleski filozof Roger Scruton je rekao da ljepota umjetničkog djela donosi utjehu u tuzi i potvrdu u radosti. Djela klasične muzike su za mene bila lijek. Umjetnost riječi skrivena u književnim draguljima bila je bijeg od stvarnosti. Fotografija je bila i ostala moja utjeha. Bio sam zaražen stagnacijom, suočen s mnogim pitanjima i izazovima, te pokušajima predviđanja onoga što tek slijedi. Izolacija kao forma nije nužno loša stvar jer se iz samoće i tišine nerijetko rađaju najglasnija djela. Ipak, izolacija ovog tipa bila je prisilna, nametnuta i neophodna, a umjetnost ne mari za prisilu i ograničenja. Možda su pojedini ljudi u ovoj situaciji spoznali značaj umjetnosti, te koliko bi svijet bio bezličan, sumoran i siv da ona ne postoji.

„Umjetnost u izlogu“ je projekt koji Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti BiH (ULUPUBiH) realizuje već godinu dana. Nedavno ste u sklopu tog projekta promovirali i svoju drugu autorsku monografiju „Apologija Erosa“.

Projekt ULUPUBiH-a i Galerije ULUPUBiH-a „Umjetnost u izlogu“, započet 2019. godine, ima za cilj promociju umjetnica i umjetnika, članica i članova Udruženja koji svojim izložbama, radionicama, predavanjima i samim prisustvom približavaju svim ljubiteljicama i ljubiteljima umjetnosti savremena umjetnička ostvarenja kroz izlog Galerije, kao svojevrstan prozor u svijet umjetnosti. U sklopu ovog projekta upriličena je sarajevska promocija moje druge autorske monografije Apologija Erosa. Vjerujem da sam ponudio svoju apologiju Erosa kao protutežu besmislu svijeta kojim smo danas okruženi. Radovi unutar te monografije nisu tu da nagnaju društvo da zaboravi na trenutnu situaciju, već da pruže jedan drugačiji pogled na čovjeka, njegovu tjelesnost i hrabrost da istu pokaže, priliku da se ogoli kroz svoju snagu, da slavi slobodu i ljubav, a istovremeno pokaže svoju krhkost.

Kroz određenu gestu i pozu ljudskog tijela sugerirao sam emotivna stanja šaljući poruku o življenju utopije, istovremeno strahujući od distopije. Očevici smo sverastuće teze da su umjetnost i kultura nepotreban trošak u bosanskohercegovačkom društvu. Institucionalna pomoć umjetnosti, posebice samostalnim umjetnicama i umjetnicama, nerijetko izostaje. Uporedo s tim svjedočimo i činjenici da takav nepošten i omalovažavajući odnos društva prema umjetnosti nikad nije zaustavio stvaraoce u želji i težnji da svojim kreativnim izrazom obogate društvo i unesu život u sumornu i tegobnu svakodnevicu. Zato sam iznimno sretan što su građanke i građani Sarajeva prepoznali značaj ovog projekta i iskazali podršku umjetnosti u ovim teškim vremenima. Možda je to u ovom trenutku najveći čin podrške i patriotizma, te istinski izraz poštovanja.

Gola figura tradicija je zapadne umjetnosti, vjekovima korištena za izražavanje ideala muške i ženske ljepote. Akt fotografije su za Vas poseban izazov?

Kao svojevrsna studija nagog ljudskog tijela, akt fotografija predstavlja kontrast portretnoj fotografiji. Dok u portretima oživljavamo duh i karakter čovjeka pred objektivom, akt fotografijom veličamo sav sklad, ljepotu i uzvišenost ljudskog tijela kroz definiranu kompoziciju sjena i kontura. Biti nag je stvar autentičnosti i autonomnosti. Ne bih rekao da je akt fotografija za mene izazov, već vid angažovane umjetnosti. Izazov je utoliko što živim i stvaram u društvu kojem je nametnut, ili koje je nametnulo, potpuno poremećen sistem vrijednosti. U takvom društvu, paradoksalno, akt postaje nemoralna ilustracija tijela, dok vulgarizacija kojoj gotovo svakodnevno svjedočimo predstavlja prihvaćenu normu. Akt je star koliko i sama umjetnost, dok devijacije našeg društva datiraju tek od završetka posljednjeg rata. Dakle, akt fotografija je moj odgovor na vulgarizaciju i primitivizaciju bosanskohercegovačkog, ali i globalnog društva. Ona nije isključivo akt tijela, već i akt duše, akt svijesti i uma. Nagost u mojim fotografijama nije svedena na banalizaciju ili puko prikazivanje intimnih dijelova tijela. Ljudsko tijelo je bogato u simetriji, proporciji i ritmu, pa se trudim kroz objektiv glorificirati svu ljepotu, snagu, moć i emociju jednog ljudskog bića. Kroz tijelo prikazujem vječitu borbu između animalnog i ljudskog, sukobljenost tradicije i modernog vremena, subverzivnost putem koje se obračunavam s konzervatizmom. U svom radu se odmičem od konkretnog − osobnosti modela − i primičem apstraktnom − snazi pokreta, putenosti i senzualnosti. Upravo iz tog razloga nijedan moj akt ne prikazuje lice modela. Vjerujem da moji radovi govore o mom stanju uma i duha, dok percepcija istih govori o onome ko ih posmatra.

Vaša prva monografija je „Vijećnica“…

Od završetka opsade Sarajeva, ranjena Vijećnica je ugostila mnoge umjetnike koji su u njoj nalazili inspiraciju za stvaranje, sanjanje i promišljanje o boljem i sadržajnijem sutra, opominjući i razmišljajući o tome šta nosi vrijeme koje dolazi i svjedočeći o vremenu koje je prošlo. Imao sam čast, ali i veliku odgovornost, da fotodokumentiram izložbe tri jedinstvena umjetnika i da ih otrgnem od zaborava i prolaznosti. Bile su to izložbe talijanskog umjetnika Jannisa Kounellisa, hrvatskog velikana Ede Murtića i našeg, a svjetskog, Brace Dimitrijevića. Ove izložbe bile su od neprocjenjive važnosti za likovnu scenu poslijeratnog Sarajeva i njegovu duhovnu obnovu. Neponovljiv je doživljaj kako je Vijećnica, simbol stradanja, otvorila svoja njedra i prigrlila ovu trojicu umjetnika, te kako su oni odgovorili na prostor tada razrušene Vijećnice. Fotografije nastanka ovih izložbi satkane se u mojoj prvoj autorskoj monografiji Vijećnica koja nije tek suhoparno predstavljanje mojih radova, već jedna zatvorena cjelina − stvaralaštvo koje govori o minulim godinama i simbolu Sarajeva, snazi umjetnosti i njezinom ljekovitom svojstvu. Spomenute izložbe sam doživio emotivno i lično, pa mi je bilo nezamislivo da takvi kulturni događaji ostanu nezabilježeni, neobjavljeni, sakriveni od sadašnjih i budućih generacija. Moja Vijećnica je svjedok tome kako je Vijećnica, kao simbol urbicida i kulturocida, preživjela.

Također, ona je omaž ovim velikim umjetnicima. Bio je to prvi put da jedan fotograf dokumentuje kompletan proces nastanka djela savremene umjetnosti. U slučaju izložbe „Vrata Sarajeva“ velikog Jannisa Kounellisa, koju je umjetnik postavljao punih mjesec dana, ispratio sam svaki segment postavke, od unosa materijala, gradnje njegovih dvanaest radova unutar oštećenih obrisa heksagonalnih kupola unutar Vijećnice, pa do samog završetka. Nakon finaliziranja postavke, vidjevši moje fotografije tog procesa, odao mi je veliko priznanje rekavši da je to najljepši zapis njegovog rada.

Sarađivali ste sa mnogim poznatim osobama iz svijeta umjetnosti. Da li je ta saradnja dvosmjerna ulica, odnosno prihvaćaju li i podržavaju li umjetnici jedni druge?

U biti, svaka saradnja između dva umjetnika podrazumijeva opće dobro kao nužnost i najveći postulat i za jednog i za drugog. Prije svega, doživljavam sebe kao energetsko biće koje izuzetno intuitivno reaguje na ljude i svijet koji me okružuje. Sve svoje saradnje zasnivam na razmjeni energije, emocije i znanja, jer je to jedina istinska blagodat za svakog kreativnog stvaraoca. Sarađujem s kreativcima iz svih sfera umjetnosti: teatra, muzike, filma… U toj razmjeni ideja uvijek pokušavam shvatiti njihovo promišljanje, odakle crpe inspiraciju, a onda tu viziju kompariram sa svojom. U konačnici, dvije vizije moraju postati jedno. Odbijam saradnju s ljudima koji me doživljavaju kao pukog izvršioca njihove zamisli. Da bih radio, da bih stvarao i bio slobodan u svom umjetničkom izričaju, potrebno mi je puno razumijevanje.

Kako biste opisali svoj fotografski stil?

Krenimo od incepcije, odnosno od mog vlastitog poimanja fotografskog svijeta. Kao đak foto-kino kluba CEDUS, moji prvi koraci bazirali su se na life fotografiji. Fascinirao me, primjerice, fotografski svijet Henri-Cartiera Bressona, koji je bio majstor iskrene fotografije i „odlučujućeg trenutka“, kako ga je zvao, u kojem bi zaledio kadar u savršenom vremenskom treptaju. Bio je to kontrast isključivo dokumentarnoj fotografiji koja je kroz historiju ove zemlje bila najrasprostranjeniji vid izražaja. U toku rata, kada je na ove prostore stigao World Press Photo, bilo je sasvim prirodno i potrebno da zaživi ratna fotografija. Vrlo je slabo, ili gotovo nikako, fotografija u Bosni i Hercegovini bila prisutna kao vid umjetnosti. Čak i za vrijeme bivše Jugoslavije nerijetko su nas velike, značajne fotografske izložbe zaobilazile. Tokom i poslije rata u Bosni i Hercegovini prisutnost stranih fotoreportera, koji su pratili ratna i poslijeratna dešavanja u ovoj regiji, znatno je obilježila i definisala domaću fotografsku scenu. Mnogo kolega je napustilo državu, ali oni koji su ostali bili su posvećeni isključivo ratnoj fotografiji. Gledajući svoje starije kolege koje su u ratnim i poslijeratnim godinama radili za svjetske agencije, nisam nalazio satisfakciju u tom vidu fotografije. Bio mi je nedovoljan i nedorečen. Fotografija se činila kao puki dodatak tekstu, sredstvo izvještavanja. Kroz rad u medijima, posebice medijima u Bosni i Hercegovini, dodatno sam spoznao da mi takav vid fotografije ne donosi ispunjenje. U meni je neprestano titrao i vibrirao osjećaj za nečim drugačijim, značajnijim i smislenijim. Tragao sam za drugim pogledom na fotografiju, za drugačijom poetikom i estetikom. Kroz fotografske časopise, a kasnije i kroz razvoj interneta, upoznao sam se sa radovima Herba Ritza, Petera Lindbergha, Helmuta Newtona, Richarda Avedona, Davida Baileya… Tada sam krenuo na putovanje ka otkrivanju slojevitosti i multidimenzionalnosti fotografije. To putovanje traje do danas.

Zauzima li fotografija u kulturi i umjetnosti našeg društva mjesto koje joj pripada?

Naravno da ne. Umjetnost je svakako pod velikim znakom upitnika u ovoj državi, a kamoli fotografija kao relativno mlada grana umjetnosti. Da bi fotografija zauzimala značajno mjesto u ovom društvu, društvo prvo mora razumjeti značaj fotografije.

Imali ste izložbe u prestižnim galerijama van naše zemlje. S obzirom na to da često putujete, kako biste uporedili status kulture u našoj zemlji u odnosu na status kulture u razvijenijim zemljama Evrope?

Nonsens je to upoređivati. Sama činjenica da u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, nemamo nijednu značajniju fotografsku galeriju koja bi mogla ugostiti velika svjetska imena fotografije govori sve. I to nije slučaj samo danas, već smo tome svjedoci kroz historiju. Ipak, kako sam po svojoj prirodi utopista, zanesen idejom života po mjeri čovjeka, vjerujem u poboljšanje našeg društva. Oslobođeni predrasuda, primitivizma i inih strahova, pogledat ćemo kad-tad sebi u lice i kao kolektiv priznati da možemo i moramo biti bolji.