Piše: Kristina Ljevak
Foto: Edvin Kalić
U nizu uspješnih godina prethodna je bez sumnje jedna od onih koju Amira Medunjanin ima razloga dugo pamtiti.
Završetak godine obilježili su objavljivanje novog albuma Damar, kojisu publika i kritika bezrezervno prigrlile, te početak velike međunarodne turneje, od Amerike preko Tajvana pa do Kanade, gdje će je početkom godine put odvesti.
Datum sarajevskog koncerta još uvijek ne može precizirati, ali najavljuje da će biti potpuni drugačiji te da ne može iščekati da se s publikom druži do neka doba. Peca Popović nazvao ju je sultanijom sevdaha.
Mi sa zadovoljstvom još jednu Urban godinu počinjemo s Amirom Medunjanin u naslovnoj priči.
Iza Vas je važna i velika turneja. Kakve impresije nosite s muzičkog putovanja koje Vam je obilježilo kraj 2016. godine i kakve su reakcije na različitim geografskim dužinama, od Amerike preko Tajvana, na novi album Damar?
Da, bilo je zaista intenzivno i lijepo. Tokom godine sam upoznala mnogo dobrih ljudi, stekla nova prijateljstva i obnovila neka stara. Baš sam još uvijek pod utiscima i nije mi lako da se vratim u normalan tok života. Na Tajvanu mi je bilo veoma interesantno. Ta mini turneja je za mene bila otkrovenje. Ipak je u Aziji totalno drugačiji način života i voljela bih ponovo otići, i to čim prije. Sjevernoamerička turneja je bila opet nešto sasvim drugo. I stvarno je premašila sva očekivanja. Ipak mi je prvi put u životu da sam kročila na taj kontinent i oduševljena sam prijemom kod publike i kritike. Nekako se sve poklopilo, od perfektne organizacije turneje, za koju je bila odgovorna koncertna agencija Peer Music 97, do kvalitetne promocije, koju je pripremila medijska kuća Rock Paper Scissors. I baš dok sam bila u SAD-u objavljen je i Damar, tako da smo imali priliku promovirati i nove pjesme. Iako je album izašao prije nešto više od mjesec dana, objavljeno je dosta recenzija i drago mi je da je kritika pozitivno ocijenila naš rad. A reakcije stižu iz cijelog svijeta i do sada su dobre. Uostalom, vidjet ćemo se uskoro na živim nastupima, pošto nastavljamo s promocijom albuma odmah u februaru, kad slijedi nastavak sjevernoameričke turneje, i to u Torontu, Ottawi, Windsoru i Washingtonu. Potom se vraćamo u regiju, a nakon toga slijede koncerti po Evropi.
Vrhunski produkcijski uslovi, provjereni tim saradnika i dvije autorske pjesme u najkraćem su činjenice koje prate novi album. Kako biste ga Vi opisali, kako je tekao sam proces, koliko uživate u razmjeni kreativne energije s ljudima kojima vjerujete i koji godinama opravdavaju povjerenje?
Da, bilo je nevjerojatno lijepo i opušteno. Ovog puta pjesme su snimljene u Velikoj Britaniji, u predivnom studiju, s predivnim ljudima. I sigurno je to puno utjecalo na sve nas. I zaista smo sve snimili s lakoćom i u vrlo kratkom vremenskom periodu. Više je meni trebalo prostora pošto sam se ovog puta usudila producirati album i baš je bilo puno posla. Ali, kada imate savršene uvjete za rad i kada ste u društvu vrhunskih muzičara, sve je lako. Znate, već puno godina sarađujem s Bojanom Zulfikarpašićem i baš nam je bio merak zajedno raditi. S tim da je Bojan, pored snimanja klavira i udaraljki, zajedno sa mnom producirao album. Boško Jović i Ante Gelo savršeno su odsvirali gitare, a Zvonimir Šestak kontrabas. I da, to su umjetnici s kojima dugo sarađujem, i ta saradnja se nastavlja.
Na kraju godine bio je i veliki beogradski koncert u Sava centru. Od beogradskih prijatelja znam koliko Vas publika tamo obožava i koliko s radošću iščekuje koncerte. I sami ste spominjali koliko je Sava centar zastrašujuće veliki prostor. Pretpostavljam da prija spoznaja uspješnog osvajanja.
A da, jeste stvarno veliki prostor. Nikako da se otarasim treme kada izlazim na binu Centra Sava. I bilo nam je opet lijepo. Toliko istomišljenika na jednom mjestu, toliko ljudi koji dijele ljubav prema muzici. Nevjerojatna energija na jednom mjestu. Ali, da se vratim na Vaše pitanje. Ono što mi najviše prija od svega jeste nastavak druženja nakon oficijelnog dijela koncerta. Prilika kada mogu razgovarati s ljudima i podijeliti svoja razmišljanja o nama samima i našoj muzičkoj baštini. I ona neobavezna priča je za mene super iskustvo. Lijepo je i sresti ljude koje poznajem samo putem društvenih mreža, pa taj live susret bude uvijek poseban.
U okviru decembarskih koncertnih aktivnosti smjestili su se Zagreb i Lisinski. U Hrvatskoj ste, čini mi se, također kao kod kuće. Kako je protekao ovaj nastup uz Vašu ekipu i Zagrebačke soliste?
A i to je bila jedna posebna priča. Imala sam čast da nam se na koncertu u Lisinskom pridruže i Zagrebački solisti. Neopisiv događaj za mene i vjerujem ostatak benda na pozornici. Moramo zahvaliti Anti Geli što je uložio puno truda u raspisivanje aranžmana. Kompletan koncert je prošao, a meni se čini kao da sam sve sanjala. I još na kraju, kada je sve završilo, bila sam spremna ponovo izaći na scenu i sve ponoviti. I stvarno moramo sve ovo ponoviti, jer je, barem meni, zvučalo predivno.
„Sevdah je ono kad zapjeva Amira“ napisao je Aleksandar Dragaš, dodajući da ste neprikosnovena kraljica sevdaha uz čiju pjesmu duša i srce ne mogu stati jecati. Pretpostavljam da ste itekako svjesni iskustva koje Vaš glas publici omogućuje, ali me zanima da li i formalna potvrda ovakve vrste prija.
Znam iz vlastitog iskustva kako se ja u određenom trenutku osjećam kada slušam neku pjesmu koja mi srce otvori i slomi mi dušu. Ako mogu u nekom određenom trenutku prenijeti i djelić toga na slušatelje, onda mislim da je to najveći uspjeh koji može jedan izvođač ostvariti za života. Mnogo interpretatora u prošlosti s ovih prostora posjedovalo je snagu i ljepotu u glasu da prenese slušateljima poruke protkane u narodnim pjesmama i da te poruke ostanu i postanu jako važne u životu čovjeka, i nekada su presudni faktor u odabiru životnog puta.
Peca Popović je rekao kako je duh sevdaha zahvaljujući Vama došao u 21. vijek. Koliko smo, po Vašoj procjeni, bili uskraćeni zbog toga što tokom vlastitog odrastanja nismo imali dovoljno spoznaja o vrijednosti muzike koju baštinimo i o potencijalima koje interpretacija sevdaha nudi, što zahvaljujući Vama tek sada mnogi otkrivaju?
Ma posve drugo je vrijeme. Ipak je 21. stoljeće. Društvo ima neke druge prioritete i neke druge ciljeve. Puno je tu vanjskih faktora koji utječu na slobodno vrijeme čovjeka i uglavnom se sve svodi na trčanje za golom egzistencijom. Ali, bez obzira na sve, mi smo posebni ljudi. Dođe vrijeme kada dođemo tobe, i onda damo svoj maksimum, maltene izgorimo u želji da nadoknadimo propušteno i da ispunimo dušu.
Kad smo kod Pece Popovića, dopada li Vam se njegova tvrdnjada ste sultanija sevdaha?
Da, to je rečeno prilikom promocije albuma Damar u Beogradu i mislim da sam bila izuzetno privilegirana što mi je Petar Peca Popović ukazao čast i obratio se novinarima na press konferenciji. I ne znam da li sam to zaslužila. Mislim da su pjesme i muzika bitnije od interpretatora u ovoj priči.
Život je tako udesio da ova pitanja nastaju u Americi, gdje ste nedavno imali uspješnu turneju. Iz američke perspektive mnogo bolje se sagledaju domaće prilike, pa u skladu s tim razmišljam o Vašoj odluci o napuštanju „dobrog i sigurnog posla“, što je u našoj kulturi imperativ, i odlazak u nešto što je, opet, u domaćim okvirima neizvjesnost.
Da, kad ste kod toga, baš u Americi sam vidjela da ljudi stalno počinju ispočetka bez obzira na godine. To je sasvim normalno, čak i u nekim slučajevima poželjno.
Da li sve što je uslijedilo, sjajna muzička karijera i publika koja Vas obožava, doživljavate kao neku vrstu „nagrade univerzuma“ zbog lične hrabrosti i spremnosti na iskorak van konvencija?
Istina je da nisam baš bila poslušno dijete. I ne volim ograde niti neka ograničenja. Ali, u mom slučaju, srce je bilo presudan faktor. Jednostavno se to desi u životu i tu postoji samo jedan put. I stvarno nije važno kakav će ishod svega toga biti. I apsolutno mi nije ni nakraj pameti bilo kakva nagrada. Bitno je ne bježati od samog sebe.
Iz ove američke perspektive razmišljam o onome što bismo još uvijek mogli popraviti u domovini, o snazi i volji koje nam izostaju kako bismo napravili pomake. Da li Vas nekada okolnosti u BiH deprimiraju i da li ste ikada razmišljali o odlasku?
Kažete snaga i volja. Ja živim u Bosni i Hercegovini cijeli svoj život. Nisam makla iz Sarajeva, osim što sam radila godinu dana u Splitu. I još uvijek sam tu. I da, najlakše je otići kada vidite da naizgled nema perspektive. Ali, i ako odete, svuda možete očekivati slične probleme. I nije samo u BiH deprimirajuće, i nije samo u BiH problem naći posao dostojan čovjeka. Moramo se više okrenuti sebi i razmišljati svojom glavom. Dok god nam sudbinu neko drugi kroji, ostat ćemo kratkih rukava. Ima ovdje i snage i volje, u to sam se uvjerila nebrojeno puta, samo je pitanje lične hrabrosti i malo poticaja društva. To je sve što Vam treba. Iako, nekima ni to nije bilo potrebno da se izdignu iz sivila. A danas je Planeta jedno malo selo i zaista nije važno gdje živiš, jer si za nekoliko sati na drugom kraju svijeta. I da živim na Tajvanu, naprimjer, eto me avionom u Sarajevo za 10 sati, kolikomi obično treba i kada idem autom od Sarajeva do Zagrebau zimskom periodu.
U jednom intervjuu ste rekli da uvijek kad se vratite kući, neko od komšija sjedi uz „fildžan viška“. Uprkos svjetskom uspjehu, koncertima na mjestima gdje uistinu samo najveći muzički velikani nastupaju, ostavljate utisak osobe koja se van scene ponaša upravo kao mlada žena iz komšiluka. Je li osnovni preduslov za takav stav jaka ličnost i svijest o tome da nijedan formalni uspjeh ne smije uticati na promjenu ponašanja i odnos prema ljudima?
Ma ne znam šta se u životu može promijeniti da utječe na mene. Rekla sam milion puta da nisam iz tog filma i da je „formalni uspjeh“ ništa drugo nego mazanje očiju. A već sam govorila šta za mene znači uspjeh. A jest tačno, nema ništa bolje nego otići na kafu s prijateljima ili komšilukom, barem mi u Bosni znamo šta to znači.
Vi ste bez sumnje jedna od najboljih predstavnica kulturne baštine van bosanskohercegovačkih granica. Činjenica je da ne živimo u zemlji u kojoj se kontinuirano posvećuje pažnja kulturnoj baštini i sve je na naporima i uspjesima posvećenih entuzijasta. Vidite li način na koji se postojeća praksa može promijeniti?
Dosta sam govorila o ovoj temi prethodnih godina. Postoje vrlo jednostavni mehanizmi koji ništa ne koštaju da učinimo puno na promociji naše države. Samo treba malo volje i truda i da se svi uključe u promoviranje vrijednosti koje naša država ima. A ima ih dosta. I naravno da je lakše kada je podrška državnih institucija prisutna. S druge strane, imamo pametnu novu generaciju, koja ima potencijal i za koju moramo učiniti sve da tu i ostane. Pozitivna priča o nama, odnosno to kako nas drugi vide i doživljavaju, mislim da je od velikog značaja za prosperitet ove države i za sve njene građane.
Bojan Zulfikarpašić, Merima Ključo, Boško Jović, Dino Šaran, sada i Damir Imamović samo su neki od sjajnih ljudi koji dijele isto geografsko porijeklo s kojima ste sarađivali. Koliko su osim individualnog uspjeha važni prepoznavanje sa sličnima i rezultati koji iz takvih susreta nastaju, poput onih koje bismo mogli okarakterisati slučajnim, kakav je bio susret s Merimom Ključo?
Pa pretpostavljam da se neke stvari ili događaji mogu isplanirati i da se mogu koliko-toliko ostvariti. Dok se neki, koliko god nastojali da ih pripremite i planirate, jednostavno ne dogode i sve ode u drugom smjeru. Tako je i s muzikom. A ja sam za potpunu slobodu i improvizacije. Puno mi je lakše raditi na takav način. Imala sam sreću što sam upoznala prvenstveno sjajne ljude koji su ujedno i vrhunski muzičari. Sami početak je vezan za Dinu Šarana, i tu priču sam puno puta ispričala. I baš nekako je sve otada i krenulo. Imala sam potom priliku sarađivati s pojedinim muzičarima iz MSR-a na svom prvom albumu, i nakon toga je slijedio album Zumra. Kasnije sam upoznala Bojana Zulfikarpašića u Sarajevu, baš u vrijeme kada sam se u potpunosti posvetila muzici. I sve što se događalo poslije je, rekla bih, normalan tok događanja. A što se tiče Vašeg pitanja, naravno da se ovdje radi o istomišljenicima, o osobama koje imaju slične poglede, i njihov muzički izraz je direktno ili indirektno proizašao iz tradicije ili je inspirisan tradicijom, a opet se radi o umjetnicima iz različitih muzičkih žanrova. I da, kada sve to spojite, dobijete jednu lijepu saradnju iz koje može nastati mnogo toga. I ja ne odustajem od tog pravca.
Uvijek kažete kako je sevdah Vaša prva i posljednja ljubav. Je li teško opisati šta je ono najvažnije što Vam je sevdah pružio?
Možda je to najlakše opisati samo jednom riječju. Sloboda!
Najavili ste za početak godine sarajevski koncert. Imate li tačan datum i možete li nam otkriti dio planova?
Nažalost, tačan datum nemam. Moram uklopiti sve druge koncertne aktivnosti, tako da ćemo naknadno objaviti datum. Ali da će se desiti, to je apsolutno sigurno. I bit će drukčije od prošlog nastupa, i ne mogu dočekati da predstavim Sarajlijama i svoje saradnike i nove pjesme i da se opet družimo do neka doba.
