Piše: Tamara Zablocki
Foto: Dženat Dreković
Vuk Rodić najradije piše o onome što najbolje poznaje. O vlastitom životu. O životnim počecima, idiličnom djetinjstvu provedenom na selu. O studentskim danima u Kotoru i Dalmaciji kad je slobodi prišao najbliže što joj se može prići. O liječenju na psihijatrijskoj klinici, koje je učinilo da zanijemi. I na kraju, o vlastitoj pjesničkoj sadašnjosti u kojoj pravo na pristojan život imaju samo privilegovani. “A šta to meni može biti interesantnije od vlastitog života”, veli Rodić u jednoj od svojih neimenovanih pjesama okupljenih u zbirci naziva Gutač nula, koju je objavila izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice. Ipak, budući da je riječ o vrsnom pjesniku, Vuk Rodić pišući o vlastitom mikrokosmosu daje glas i svim onim nevidljivima, izbrisanima, zanemarenima, “luđacima” i “ubogim pjesnicima” čija nam neugledna vanjština i nevelika kupovna moć kvare sliku blještave kapitalističke stvarnosti.
Ovim romanom u stihovima, kako novu Rodićevu knjigu vidi njen urednik Marko Tomaš, autor se vraća decenijama u prošlost, u sjećanje prizivajući djetinjstvo, dječije igre piljaka i klikera, tinejdžerska ispitivanja granica i mladost označenu studiranjem na Pomorskom fakultetu u Kotoru, briškulom i šjorama na teracama. “Gutač nula je moj Amarcord, zato pišem o lijepom sjećanju iz djetinjstva, igranju klikera, igri koju već dvije ili tri decenije ne viđam. Jer, historija civilizacije počinje igrom djeteta. Tri godine provedene na Pomorskom fakultetu najljepši su dani mog života. Nažalost, tu sam ljepotu iskihao, ali najvećim dijelom sam sam kriv za to, ne tražim krivca u drugima”, priča nam Vuk, čiji je životni brodolom uslijedio nakon zemljotresa koji je 1979. razorio obalu Crne Gore i natjerao ga da zaboravi na san o karijeri pomorca. Odlučio je prekinuti studij, napustiti Kotor i, kako piše u jednoj od pjesama, zakoračiti u mrak.
Psihički poremećaj ravan je smrti
Period hospitalizacije i psihijatrijskog liječenja na Koševu zaista mu je donio mrak, mrak kakav samo dehumanizacija tako svojstvena psihijatrijskim ustanovama može donijeti. “Onog trenutka kad uđeš na vrata psihijatrijske klinike i kažeš psihijatru dobar dan, on već traži šta je bolesno u tim riječima, a priori je spreman da te kazni nekom terapijom. Dobro se sjećam trenutka kad sam svom psihijatru, koga sam poštovao i koga sam se bojao jer su mi uspjeli utjerati strah u kosti, donio svoju prvu knjigu poezije Vremeplov kao znak pažnje i poštovanja. Uzeo je knjigu i istog trenutka mi do neba podigao terapiju. Ostala mi je velika nepoznanica šta je tom čovjeku bilo sporno u činjenici da sam objavio knjigu, koja je čak jako dobro primljena u javnosti tog vremena, knjigu s kojom sam ušao u svijet poezije, zašto mu je taj čin poklanjanja knjige bio dokaz moje bolesti.
A radilo se o klinici na Koševu, koja je light i koja je u odnosu na druge klinike hotel Sheraton jer ondje imaš pravo na šetnju i odlazak kući preko vikenda. Do hospitalizacije nisam ni slutio šta je psihijatrijska klinika i šta se tamo dešava, kakva su sve zlostavljanja moguća, dok se medicinsko osoblje pretvara da ništa ne primjećuje i zabavlja se pasijansom. Nagledao sam se slika potpunog rasula i anarhije, užasa, pakla. I sam sam se kao dijete u igri smijao i rugao ‘luđacima’, ali sam na klinici vrlo brzo shvatio da imati organski psihički poremećaj jeste ravno smrti. Čitav sistem je osmišljen tako da vas sklanjaju iz društva u izolaciju jer smetate onima koji funkcionišu, koji su dobro prilagođeni, rade i imaju porodicu. Psihijatrijske bolnice imaju pokriće od svih instanci društva da vas potom na perfidan način naprave potpuno nefunkcionalnim. Tvoje je samo da misliš kad ti je vrijeme za terapiju, prestaješ biti funkcionalan u bilo kojem segmentu života, a zbog etikete ‘luđaka’ izgubiš i ono malo prijatelja što si imao.
Ja svoju priču ne krijem i zato sam doživio da me vrijeđaju i prestaju se družiti sa mnom. Tako je postupio čak i moj prijatelj ljekar, pedijatar koji je specijalizovao pedijatriju u Parizu, zna šta je medicina i položio je Hipokratovu zakletvu. Čak te i u porodici posmatraju kroz prizmu psihotične epizode i možda će ti u afektu reći da si luđak. To je kod nas nažalost tako, dok se u uređenim društvima odlazak psihijatru danas smatra privilegijom bogatih ili se čak podrazumijeva. Ja danas normalno funkcionišem, svjestan sam svojih riječi i postupaka, ne želim zlo ni sebi ni drugima i nemam nikakav problem. Ali društvo ima problem sa mnom, jer šta je psihijatar nego zakon, šta je klinika na Koševu nego depandansa Centralnog zatvora. U ambulanti ondje sjedi policajac s pištoljem.”
Liječenje je ostavilo posljedice koje je, polako i strpljivo, samo poezija mogla da izliječi. Punih dvadeset godina nakon što mu je Izdavačka kuća Svjetlost objavila knjigu Vremeplov Vuk Rodić je ispisao pravi pjesnički dragulj, koji ne treba suditi prema koricama jer ih on gotovo i nema. Riječ je o izgledom maloj, ali kvalitetom velikoj knjizi Sfumato, koju je Buybook objavio 2007. “Uvjerio sam se u iscjeliteljsku moć poezije. Nakon tri mjeseca provedena na psihijatriji izgubio sam dar da komuniciram, da sročim suvislu rečenicu. Kad sam došao kući nakon ležanja u bolnici, nisam znao govoriti, zaplitao sam jezikom. Poezija mi je vratila taj dar govora, dala mi je sve što sada imam. U pisanju zato vidim smisao. Kreativni čin za mene je smisao, bez obzira na to da li se radi o muzici, slikarstvu, poeziji, nevažno.”
San o honoraru od kojeg bi se mogle kupiti cipele
Sfumato i danas smatra svojim kreativnim vrhuncem, premda mu je Buybook godinu dana kasnije objavio i proznu zbirku Glissando. Međutim, to što postoje izdavačke kuće koje vam objavljuju knjige i što te knjige imaju kvalitet i svoje čitaoce ne treba naivno shvatiti kao garanciju da će vam stvarnost postati svjetlija. Iskustvo zarađivanja honorara koji omogućavaju da od književnosti živite, umjesto da se njome bavite tek kao hobijem preživljavajući kako znate i umijete, poznaju samo rijetki. Rodić nam svojom poezijom predočava svakodnevicu onih drugih koji tu, oko nas, stoje na rubu siromaštva.
“Čitava je armija ubogih ljudi koji su na socijalnoj ljestvici doživjeli sunovrat, to je vrlo očigledno, ali je nevidljivo od elite, koje se ja grozim, kao i od njihovog blještavila i šuplje priče o putovanjima na koja su išli. Odrastao sam u prosječnoj jugoslovenskoj porodici, rekao bih da sam u ono vrijeme pripadao srednjoj klasi i živio solidno. Bio je to sladunjav period, više himera nego realnost. S vremenske distance jasno mi je da se radilo o vojnoj diktaturi i policijskoj državi, međutim, bilo je tu mnoštvo lijepih stvari u kojima si mogao uživati. Jedino je bilo važno da se ne okreneš protiv vladajuće ideologije, da ne budeš ‘filozof’, i mogao si lijepo živjeti. Danas postoje bogati i siromašni i ja jesam na dnu ljestvice. Bio bih sretan kad bih od honorara za knjigu mogao kupiti cipele. I inače je status pjesnika i književnika ništavan, oni su bačeni pod noge toliko da imam dojam da se trebam izvinjavati što sam objavio knjigu. A ja, bilo šta da radim, ne pravdam se i ne izvinjavam. I da sam kapetan duge plovidbe, tako bih postupao. Objaviti knjigu je svečan čin, za mene je to praznik.”
Ovdje mudrovanje ne prolazi
Neuobičajeno za današnje vrijeme, Vukova djela nastaju na pisaćoj mašini. “Pišem na staroj pisaćoj mašini Olivetti, koja je pravi muzejski eksponat, a koju sam dobio na poklon od kćerke jednog profesora. Pisanje na toj mašini dozvoljava igranje tipkama i nadahnjuje me da pišem dalje i u trenucima kad želim odustati. Sve što sam dosad napisao napisao sam u transu koji podrazumijeva da nakon dvije napisane riječi ne znam unaprijed koja je treća. Vrlo malo vremena posvećujem glancanju i redigovanju, tako da poslije ta pjesma završi ili u rukopisu ili u kanti za smeće.” Piše i na odbačenom papiru, sasvim nenamjerno poštujući zakonitost doba u kojem se recikliranjem nastoji smanjiti količina otpada koju je čovječanstvo iznjedrilo.
Poeziju je, piše Rodić unutar korica Gutača nula, učio od klasika, a ne od dosadnih profesora književnosti. Bili su to Ezra Pound, Czesław Miłosz, čitav niz poljskih i ruskih pjesnika, potvrđuje, ali se kao njegov jedini potencijalni uzor izdvaja njemački ekspresionistički pjesnik Gottfried Benn, na čiju se Mrtvačnicu referira i u svojoj novoj zbirci. “Benn plijeni ubitačnošću i jednostavnošću”, naglašava. U prozi se drži crnog humora i harmsovskog apsurda, te je njegov Glissando zbirka upravo takvih priča. Tek što je Gutač nula izašao iz štampe, Vuk Rodić privodi kraju rad na svojoj novoj proznoj knjizi temeljenoj na specifičnom humoru svojstvenom Bosni i Hercegovini. “Ovdje mudrovanje ne prolazi, a ljudi gaje humor i cinizam, često rigidan i brutalan. Imam dojam da sami sebe ismijavaju. To je tema moje nove knjige proze koju završavam, naziva Brodolom, jer sam ja nesuđeni pomorac.”
