U prostorijama Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine 27. aprila 2017. otvorena je izložba fotografija Milomira Kovačevića Strašnog. Izložbu naziva „Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“ publika će moći pogledati tokom cijelog maja, zaključno s 3. junom ove godine.
„Kao fotograf, u ratnom i poratnom Sarajevu susretao sam se sa sarajevskim piscima, pjesnicima, urednicima, izdavačima, kritičarima, prevodiocima i svim drugim dragim ljudima od pera. Ovo, naravno, važi, možda i više, za ženski rod: pjesnikinje, spisateljice, urednice, izdavačice, kritičarke, prevoditeljice i sve druge drage žene od pera…“
Priča vezana za ovu izložbu ide ovako: svako izabere jednu od mojih fotografija, onu koja mu/joj je najinteresantnija i najinspirativnija, a potom o toj fotografiji napiše priču/pjesmu/esej ili šta god želi, u kojoj god formi želi, ali da tekst koji priloži u vezi s fotografijom ne pređe dužinu jedne kucane strane. To je obično bio početak konverzacije i kontakta s većinom žena i muškaraca, dragih ljudi kojima se Milomir Kovačević Strašni obraćao s pozivom za učešće u projektu. Rezultat je monumentalna izložba zahvaljujući kojoj sa sarajevskim muškarcima i ženama evocira vrijeme od prije 20 godina, „teška vremena i drage ljude u njima“. Ova izložba, kao i cjelokupan nesvakidašnji minuli rad bili su povod za još jedan strašni Urban susret.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Haris Čalkić
„Bio je lijep i sunčan dan“ kao 2. maja 1992, kada smo se 25 godina poslije našli u studiju kolege Harisa Čalkića kako bismo napravili jednu strašnu naslovnicu za Urban magazin.
S Milomirom Kovačevićem sve je uvijek puno simbolike. A on sam odavno je postao amblem jednog grada koji nije pregazilo samo ono što nije stiglo. Grad, ne Strašnog. On se junački drži. Odolijeva vremenu i svim njegovim diktatima. Pripada ljudima pri čijem spominjanju imena, kako Miljenko Jergović kaže, osjetite djetinju potrebu da kažete: „On mi je prijatelj“.
Generacijska razlika uticala je na to da se nismo mogli upisati u predratnu zajedničku knjigu druženja.
Ali nastojimo nadoknaditi sve od njegove prve poslijeratne izložbe „Sarajevo u srcu Pariza“ do danas.
Vjerovatno ne postoji sagovornik s kojim sam uradila više intervjua ili o kome sam više pisala nego što je to Mile Strašni. A kad postoji lakoća, onda je u svemu, kao u ljubavi, svaki put kao prvi.
Ovoga puta povod je bila velika izložba u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine pod nazivom „Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“. Ova izložba ujedno je i prva na čijem otvaranju u Sarajevu nisam bila.
Na pitanje kakva je, upućeno čovjeku kojem najviše vjerujem, odgovor je bio: „Sjajna i potresna.“ Ko poznaje Sašu Bukvića, o čijem komentaru je riječ, znaće da takve ne izgovara olako.
Ovogodišnjeg drugog maja, nakon studija uputili smo se ka Titovoj, došli do ćoška Kulovićeve, gdje se tog nesretnog maja na početku rata zatekao i Strašni. Na putu do tamo sreli smo još neke ljude s kojima je bio „u opštem haosu“, kako opisuje.
„Došli smo do Svjetlosti i nije se moglo dalje, bilo je blokirano, počeli smo se vraćati prema Titovoj. Na Zemu je pala prva granata. S jedne strane Topa i njegovi specijalci, s druge strani novinari. Ja nešto slikam. Nakon toga je bio napad na poštu. Mnogi ljudi su ostali u gradu da spavaju jer nisu mogli stići do svojih kuća. To je u suštini prvi žestoki dan, a možda je bio i najgori u ukupnom iskustvu. Poslije smo se navikli, pa je to bilo mnogo jednostavnije“, kaže naš jednostavni sagovornik čije fotografije iz rata u Sarajevu mogu poslužiti kao udžbenički primjer etičnosti.
Na više mjesta s razlogom je navedeno kako on nije ratni fotograf već fotograf u ratu i čovjek koji vlastite usluge nije ustupio stranim agencijama i svima onima koji su opsadu vidjeli kao lični safari.
„Ne zavisi to od samog snimanja toliko. Kad padne granata, nemaš previše mogućnosti da biraš šta ćeš slikati. Ali imaš kasnije, prilikom selekcije, šta ćeš objaviti i na koji način. Nekada, u tom haosu, mahinalno ‘okineš’ ono što ne bi inače, ali generalno je do odabira kao i samog pristupa, koji je dio etike. Uz činjenicu da je važno kako ljude tretiraš i fotografišeš“, kaže Strašni, čije su fotografije nastajale za tadašnje Dane i kasnije za vječnost, a ne za primjenu široke potrošnje. Cijeneći, prema vlastitom priznanju, mnogo više ono što je ovdje već u inostranstvu.
Intuitivno po vlastitim aršinima i principima
„Uvijek sam tako razmišljao, cijeneći više ono što je ovdje u odnosu na ono što je vani. U rat sam uletio naivno, bez ikakvog ratnog iskustva. Tako sam i fotografije snimao, ne rukovodeći se klišeima ratnih fotografa i agencijskim zahtjevima već više intuitivno, onako kako sam ja mislio da treba. Po svojim aršinima i principima.”
Gledati smrt izbliza, sjeća se Strašni, postala je svakodnevica, skoro normalno, što iskustvo čini još većom katastrofom. „Ne reaguješ na to, nekada nemaš ni vremena da reaguješ. Samo furaš dalje. Nema tu neke velike filozofije. Bježiš i nastojiš da ne nastradaš.“
Nakon prošlogodišnje izložbe „Djeca u ratu“ bilo je gotovo nemoguće povjerovati da za godinu dana Milomir Kovačević može realizovati postavku većeg obima i skoro jednakog intenziteta kao što je slučaj s aktuelnom. Priprema i tekstovi koji prate fotografije nastajali su posljednje tri godine. Put u još jedan segment lične prošlosti bio mu je zanimljiv jer je uvijek s piscima rado drugovao.
„I prije rata. I u ratu. S Brigom, Ivanom, Markom, Sidrana sam viđao, Karimom, kolegama novinarima s kojima sam često sjedio u Klubu novinara. S Miljenkom, Semezdinom, Feridom, koju znam hiljadu godina, Mirom Petrovićem, Almom Lazarevskom, i da ne nabrajam dalje, nekoga ću zaboraviti.
Uvijek sam bio tu, ne sa svima blizak, ali sa svima sam se viđao. Često su pisali o mojim izložbama ili sam ja radio ilustracije za njihove tekstove u Danima, Licima i književnim revijama. Uvijek smo se nekako nadopunjavali. I slično disali.
Radeći izložbu u jednom momentu sam shvatio da bi bilo mnogo bolje, dublje i intimnije ako bi se povezale fotke i tekstovi. Moje fotke su ratne samo u tom segmentu koji je vezan za vrijeme snimanja, ali više pokazuju da sam ja o fotografiji učio iz filmova. Tako su kadrirane, ta estetika odudara od onoga što je ratna fotografija. Ljudi danas često pitaju kako sam mogao tako, da li mi je ruka drhtala. Nijedna fotka nije izrezana, sve su napravljene u punom formatu.
Jednostavno mi je u nekom momentu ‘došlo’ da napravim izložbu na kojoj će biti predstavljeno ono što će pisci pisati o tim fotografijama.
Prva ideja je bila da to bude u Zvonu. Krenulo je pomalo i počelo se skupljati. Kad je prešlo 50 tekstova, više se Zvono nije moglo planirati. Malo-pomalo došli smo skoro do 150. Tačnije, 140 pisaca i 150 fotografija.
Dosta sam ja čitao, tražio, raspitivao se… Imao sam sreću da su manje-više svi pristali, da su bili oduševljeni i stvarno htjeli sarađivati. Nekada se na tekstove čekalo malo kraće, nekada duže, ali to su čisto tehničke stvari. Nisam želio nikoga požurivati. Nastojao sam da se opuste i fino napišu, da bude iskreno.
Želja mi je bila da to bude čisto sarajevska priča, bez ikakvih političkih konotacija, ružnih riječi… A to je nabolje s ljudima koji znaju pisati.
E, sad oni mene inspirišu svojim pričama, pa ja dodam svoju seriju fotografija. Njihovi su tekstovi na bijelom i onda ide moja još jedna serija fotografija s crnim ramovima, koji dočaravaju kako sam doživio njihove tekstove i cijelo to vrijeme nastanka izložbe.
Bitno mi je to zbog ovog grada. O nekim stvarima se možda prije ove izložbe nije puno pričalo. Nastala je neka sjajna simbioza koja je jako moćna i ovo je možda jedan od najozbiljnijih projekata sarajevskih o tom periodu, s najpoštenijim pristupom. Bez ikakvih loših namjera. Ko god to pročita, tekstovi mu ne mogu proizvesti mržnju, niti ti tekstovi izazivaju bilo kakve druge konotacije. Jednostavno je riječ o fino napisanom i oslikanom životnom iskustvu“, objašnjava Strašni opisujući proces te dodaje kako su za sada reakcije odlične, kako ljudi zaista na izložbi provedu vrijeme i čitaju te kako osjeti da emocije koje je želio prenijeti do posjetilaca i dopiru.
„Bude i suza. Ljudi su sretni što postoji i ovakav dokument, koji ne podrazumijeva samo brojeve i pamflete već iskustvo koje je mnogo precizno oslikano. Nije fikcija, nije film, već stvarnost koju je svako na svoj način proživio i opisao.“
Nedavno je Senad Avdić pisao o tome kako je u ratu neki stranac pred Predragom Fincijem primijetio kako su „Sarajlije malo prolupale u ratu“. Poslije Senad dodaje kako je i najbolja potvrda ludila činjenica da je u ratu Finci pokrenuo časopis „Why!?“ za teoriju kulture dijaloga, filozofije, estetike. U sličnim okvirima djelovao je i Strašni, vjerujući s razlogom da je autorstvo jedino što imamo i što nam niko ne može oduzeti.
Meni rat još uvijek nije prestao
„Ostaneš bez igdje ičega i ostane ti ono što jesi. Radio sam fotografije i izložbe koje možda nikada ne bih radio. Sve su bile jako moćne. Koncerti su bili najbolji u ratu. Knjige poezije su bile odlične. Bili smo očišćeni od svega. Šta ti ostaje van onoga što je tvoje zanimanje, bilo da je riječ o fotografiji, likovnoj umjetnosti ili poeziji?
Sidran i Dubravko Brigić su pisali poeziju, Karim Zaimović je radio stripove, pravili su se Dani, organizovali su se koncerti. Ako si to što jesi, postoji ljudska potreba da se tim i u ratu baviš. Danas jeste specifična situacija, ali to nije razlog da se ne radi. Meni je možda moja situacija tri puta gora, ali ja i dalje radim. Meni rat još uvijek nije prestao (smijeh), ali ja izložbe radim. Ne znam ni šta me čeka u Parizu. Tako je bilo u ratu. Ljudi su imali potrebu nastaviti ono što su prije rata. Možda je i do inata, koji podrazumijeva da možeš ukinuti sve, ali ne ono što ja jesam. Bio je to duhovni otpor ne samo granatama već cijeloj toj situaciji. Sve je golo i ostaješ s onim što jesi, što je tvoje i što ti niko ne može promijeniti. Ima nešto u tim najtežim situacijama, u kojima jednostavno ostaneš čist.
Danas smo opterećeniji s hiljadu nekih stvari u odnosu na to vrijeme kad nismo imali ništa.
Struje i vode svakako nije bilo, tek ponekad se imalo nešto pojesti. Šta je drugo ostalo već djelovati unutar vlastitih autorskih oblasti nakon prvobitnog šoka na početku“, objašnjava vrijeme u kojem se djelovalo unutar mogućnosti, kakve god da su bile. Danas smo spremniji vidjeti poteškoće u kojima ćemo tražiti izgovore. Aktuelna izložba Strašnog rezultat je isključivo njegovih napora. Da se producirala bilo gdje u svijetu gdje vladaju pravila, koštala bi hiljade eura. Ali u njegovom prepoznatljivom duhu, ni povodom toga se ne žali previše.
Uvijek na svojoj strani
„Bilo bi bolje da je drugačije, ali naučili smo raditi s onim što imamo a ne s onim što nam treba, naravno da bi bilo dobro da uz ovo ide ozbiljna knjiga, monografija… Svakako ja nisam ovdje i nemam kontakta s onima koji odlučuju. Ali, šta sad“, kaže i ne komentariše da bi u slučaju da je estetski ili ideološki bliže onima koji odlučuju i mostovi, uprkos daljini, bili čvršći.
„Sve ima svoju cijenu. Sloboda mi je najvažnija. Da mogu raditi kako ja hoću. A zapravo sam uvijek tako i radio.
I u Parizu, i prije njega. Nisu sjajna vremena. Trenutno se moram malo primiriti, ali nastavljam raditi svoje projekte, oni su moj način života, sa i bez izložbe. Ne merem se mijenjati pod stare dane (smijeh).
Ne bih pravio kompromise i do sada ih nisam ni pravio. Neću sigurno ni od sada. Ima ta neka moja linija kojom idem. Ima toga što uradim i nikome ne pokažem. Ne moram ni pokazati.“
Ne sjeća se tačno s koliko je negativa izašao iz Sarajeva jer ih svakako nije sve mogao ponijeti. Dosta toga je i stradalo. Po najjednostavnijoj računici, ako je po danu koristio jedan film od 30 snimaka, onda je to na kraju bilo preko 30 hiljada snimaka. Cijela guta, kako kroz smijeh kaže.
Na sličan način se sjeća i prvog susreta s Parizom, koji je vodio preko tri sedmice boravka u Zagrebu, gdje se „obikao“. Prvih pariških dana se i ne sjeća kristalno. Tek hotelčića u kojem je boravio nekoliko dana, a potom i sobička od sedam kvadrata. „A meni i tu dobro. Odmah sam u sedam kvadrata napravio laboratoriju i radio fotke.“
Sarajevo sa Strašnim u Parizu
Zbog vlastitog umjetničkog prisustva u rodnom gradu ponekad nemamo utisak da i ne živi u Sarajevu. Kada sa Strašnim idete ulicom, ta šetnja potraje. Rijetko ko prođe a da ne stane i ne pozdravi ga. Zbog toga smo bez problema mogli stajati nasred ulice i snimati fotografije za Urban. Jedno je sa Strašnim ometati saobraćaj, drugačije bi bilo s fashion blogerkom, na primjer.
Pitam ga da li mu takvi susreti, koji otežavaju hod Ferhadijom i Titovom, u Parizu nedostaju.
„To ja isto imam i u Parizu. Imam svoj kvart, znam sve ljude, prodavnice, kafane… U Sarajevo dođem relativno često. A imam sve ljude na fotografijama (smijeh).
Danas savremena tehnologija olakšava komunikaciju i otprilike sam u toku sa svim što se dešava.“
Na njegovim pariškim ciklusima nalazi se isto što i na sarajevskim, „moji ljudi s kojima živim, najčešće moja kafanica i noćni Pariz, koji radim već 20 godina. Pa pariška groblja, pa predmeti koje su Sarajlije ponijele iz grada u ratu. Ima dosta toga, dosta se snimalo, ne stižem sve ni pokazati.“
Osim kvalitete, specifične atmosfere i emocija, fotografije Strašnog, odnosno njegove izložbe odlikuju kontinuitet i dosljednost. Ono što nam itekako nedostaje i zbog čega vjerovatno ljudi s radošću njegovim izložbama ususret idu. O izborima koji ne podrazumijevaju linije manjeg otpora odgovara opet onako kako Strašni jedino može i želi.
„Zavisi koliko si spreman i koju žrtvu da podneseš. Naravno da jeste teško, ali neko voli otići na plažu, na more, pa na skijanje, pa fino se oblačiti, a neko voli držati kontinuitet (smijeh).“
Na pitanje šta će sljedeće izlagati u Zvonu odgovara da ćemo se dogovoriti. Zvono je uz Umjetničku galeriju, gdje su njegove velike postavke, najčešća sarajevska adresa Strašnog. Sa i mimo izložbi. Mora se, kaže, prvo malo presabrati u Parizu, zbog troškova koje je podrazumijevala aktuelna postavka Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf.
„Čekaj dok se malo saberem, da vidim hoću li smjeti putovati ili ne. Da vidim da li ću uopšte moći do Pariza.“ (smijeh)
Na moju optimističku pretpostavku da bi se možda retroaktivno mogli nadoknaditi troškovi izložbe odgovara kako nije ni novac za Šestoaprilsku nagradu dobio. „Mislim da sam jedini koji nije dobio lovu“, kaže pred put u Pariz tokom još jednog boravka u Sarajevu, koji je iskoristio i za fotografisanje onih koji su u ratu bili na njegovim fotografijama. Djece posebno. Djece koja to više nisu.
„Najvažnije mi je da vidim da su živi i zdravi i da su svi izrasli u čestite ljude. Uprkos vremenu u kojem su živjeli. Nemaju mržnje. Trude se da nešto naprave od svog života. Fotografišem i odrasle, ali se najviše obradujem kad sretnem malu raju.“
Ostavila sam ga s jednim od predstavnika „male raje“, sad već akademskim slikarom, Jesenkom Gavrićem, koji je dio ciklusa „Djeca u ratu“. Iako je naveče odlazio u Pariz, nije propustio nijednu priliku da uradi koliko može. Jedini, neponovljivi Strašni.
