Piše: Elma Hodžić
Ako je logika kosmičkog poretka takva da je sve oko nas podložno promjenama, onda i umjetnost podliježe kosmičkim metamorfozama. Memento mori. Međutim, fizika kaže da u zatvorenom sistemu jedan oblik energije može prelaziti u druge oblike, a da se pri tome energija niti stvara niti poništava. Kako umjetničko djelo prelazi iz jednog oblika u drugi? Koji procesi i trenuci određuju tokove promjene? Kako se jedno umjetničko djelo otme od trenutka u kojem je stvoreno i postane naslijeđe?
O predstavi “Ay, Carmela” se pisalo, govorilo, čulo u raznim dijelovima Evrope. Nazivaju je “emotivnom hronikom sjećanja na Španski građanski rat”. Kroz više od dvije decenije izvođenja, Carmela i Paulino su stvorili novu publiku, promovirali pozitivne društvene vrijednosti i napravili od predstave “Ay, Carmela” naslijeđe. Bila je najveličanstveniji događaj organiziran na spomen-parku Vraca u poslijeratnom Sarajevu. U pandemiji je djelovala ljekovito – iako online izdanja osiromaše autentičnost predstave, uspjela je “Ay, Carmela” da prenese poruke antifašizma i podsjeti koliko je smiješna i tragična sudbina malog čovjeka u režimu koji oduzima slobodu – baš onda kada je trebalo. Tema predstave, pokušaj dvoje umjetnika da stvaranjem zaustave neminovnu smrt, simbolički se prepliće sa različitim historijskim referencama, propituje, otvara prostor za dijalog – i upravo zbog toga zaslužuje da postane muzejska postavka.
Između muzeja i teatra kao komunikacijske forme je mnogo sličnosti i razlika. Prva razlika je vrijeme: teatar je “tu i sada”, a muzejski sadržaji su dostupni u radnom vremenu muzeja da se (re)kreiraju u svakom posjetitelju, u skladu sa njegovim iskustvom, interesima i vremenom. Da pojednostavimo, teatar nema dugme za pauzu, ubrzavanje i usporavanje vremena, dok muzej ima. S druge strane, muzejska ekspozicija se približava teatarskim formama: kostimografiji, scenografiji, svjetlosnim i zvučnim efektima. Predstava “Ay, Carmela” je pronašla svoj novi život u vidu stalne postavke Historijskog muzeja BiH (nekadašnjeg Muzeja revolucije BiH): mjesta gdje se čuvaju male, a velike priče o tome kako je individualna gesta najmoćnije oružje u borbi protiv fašizma. Pored priče o predstavi, publika će imati priliku da vidi građu Historijskog muzeja BiH koja tematizira Španski građanski rat i učešće bosanskohercegovačkih građana u Internacionalnim brigadama.
Iza zavjese je “Ay, Carmela” priča o jednom glumačkom tandemu, zajedničkom rastu i stvaranju: Dragan Jovičić i Selma Alispahić. Povodom dvadesete godišnjice igranja predstave “Ay, Carmela” Dragan Jovičić je izjavio: „Ja sam jedan od rijetkih glumaca na ovim prostorima koji je imao sreću da za partnericu ima Selmu Alispahić. Dvadeset godina naše posvećenosti igranju predstave „Ay, Carmela“ je pola mog profesionalnog života. Takva privilegija se pruža samo jednom u životu. Dakle, neponovljivo iskustvo, u kome su se stvarni i pozorišni život predstave toliko isprepleli da ja više ne znam šta je istina. Znam samo da je to istinska ljubav, istinski život, istinski teatar. Kroz ovih 20 godina predstava je rodila samu sebe i sada već ima svoj zaseban život. Živimo, dakle, dva života koja su stvarna jer su oba neodvojivi dio nas“. Njihovo međusobno poštovanje i uvažavanje, strast prema stvaranju i djelovanju mogu biti neiscpran izvor inspiracije u borbi protiv svih oblika fašizma. Memento vivere.
Iako potpuno nespremna i nesposobna da ocijenim glumačku igru, uvijek sam uživala kada se na sceni pojavi Dragan Jovičić. Jednu noć tokom slučajnog susreta na stepenicama poslije predstave, htjela sam mu reći koliko sam oduševljena njegovom dikcijom, replikama, kretanjem na sceni. Bila sam sremežljiva i ne izgovorih tu rečenicu. Ali evo, mogu sada: Dragane, bili ste izvanredni! A sada, riječ prepuštam onima koji su uživali u predstavi dovoljno velikoj da postane naslijeđe: glumcima i publici.
Ay, Carmela” je bila jedna mala teatarska revolucija, a sa ovogodišnjim obilježavanjem Dana pobjede nad fašizmom “Ay, Carmela” predvodi još jednu revoluciju – kao prva predstava u historiji bosanskohercegovačkog teatra koja postaje dio stalne postavke jednog muzeja. Kada smo prije nekoliko dana postavljali izložbu kroz ovaj prostor je u rasponu od nekoliko sati prošlo najmanje pedesetero djece koji su išli da uče o prošlosti prolazeći kroz atmosferu predstave, što je sjajna prilika da se mladim generacijama skrene pažnja da teatar postoji, da teatar nešto znači i šta jedna predstava može uraditi na afirmaciji ideje antifašizma.
Put i život predstave “Ay, Carmela” bili su sigurno jedan od najljepših teatarskih života u historiji Bosne i Hercegovine, ali i šire, i sigurno jedan od najsvijetlijih primjera kako jedan teatarski čin može nositi istovremeno i umjetničko i društveno značenje zbog antifašističke poruke koju nosi. Upravo taj kontekst doveo je “Ay, Carmelu” u Historijski muzej i to baš u otvoreni depo koji čuva uspomene na slavnu antifašističku prošlost naše zemlje. Svakog 9. Maja na Dan pobjede nad fašizmom – 21 godinu zaredom – igrali smo predstavu “Ay, Carmela”. Pred “Ay, Carmelom” bilo je još mnogo planova i snova koji su iznenada, šokantno i nepravedno prekinuti 6. novembra 2020. godine – odlaskom jednog od najvećih, dragog kolege i prijatelja, Dragana Jovičića. Ova predstava ostaće zabilježena u historiji bh. teatra i zbog toga što u njoj nikada nije postojalo JA, postojalli smo samo MI. Mi smo 21 godinu, igrajući “Ay, Carmelu”, slavili teatar i slavili život. Smrt fašizmu! Sloboda narodu!
Selma Alispahić, Carmela
Govoriti o “Ay, Carmeli” kao teatarskom događaju mislim da nema potrebe – njena dugovječnost i broj igranja dovoljno govori o tome. Za mene lično, Carmela je bila životna prekretnica, jer sam nakon gledanja te predstave odlučio da se stvarno želim baviti pozorištem i da želim da mi to bude poziv. Do tada sam imao argumente i za i protiv, ali nakon te večeri, nije vise bilo upitnika. Nedugo nakon završenog studija, dobio sam priliku igrati u predstavi koja mi toliko znači. To je za mene bilo posebno iskustvo koje mi ne pada na pamet da opisujem jer mislim da nije moguće. Svaka sekunda koju sam proveo na sceni sa Selmom i Draganom je bila blago. I sve ono oko same predstave je bilo toliko lijepo da samo mogu reći da sam sretan, i zahvalan, što sam imao priliku biti dio “Ay, Carmele”.
Predstave više nema. Ono što postoji su sjećanja na predstavu. Hiljade ljudi su je gledali, i siguran sam da je većina njih nosi u srcu i sa radošću je se sjeća. Siguran sam da većina onih koji su je gledali ponekad, tako slučajno, zapjeva par stihova pjesme “Ay, Carmela” koja zatvara samu predstavu. Postoji sjećanje na predstavu, ali sjećanje se briše. Činjenica da će se predstava ovjekovječiti muzejskom postavkom je esencijalna da se predstava ne zaboravi. Sretan sam što ću se uvijek moći vratiti u svijet Carmele i Paulina, pa makar to bilo i van pozorišta, van predstave. Antifašistička ideja ove predstave mora da živi. I živi u svima onima koji je nose u srcu. Divno je to što ćemo svi mi imati mali oltar koji ćemo moći posjetiti kada nam bude nedostajalo antifašizma, smijeha, suza, ljubavi. Jer osim toga ništa, u suštini, nije ni važno. Ili kako kaže Carmela: Još nas samo ljubav čuva.
Jasenko Pašić, Gustavet
O predstavi koja je više od toga
Neki događaji se jednostavno izdižu iznad konteksta u kojem su nastali i to im potecijanlno osigurava mjesto u istoriji neke zemlje. A kad neka predstava preraste okvir geografskog, etničkog ili bilo kojeg drugog označavanja, onda ona postaje vlasništvo svih ljudi. “Ay, Carmela” je upravo takva predstava. Moramo reći da je izašla iz vremena kad je predstava napravljena, ali i da je to vrijeme prerasla. Postala je dio kulturnog nasljeđa svih ljudi koji su je gledali. Selma i Dragan su stvorili magiju za koju je potrebno neobično mnogo detalja da se poklopi i stvori tako savršenu cjelinu. Predstava više ne podliježe teatarskim kritikama, ili mišljenjima, ona izlazi iz tih okvira i postaje, kao i pjesma koja se pjeva u predstavi, nešto više.
Pjesma “Ay, Carmela” je za vrijeme Španjolskog građanskog rata imala više verzija koje su republikanci pjevali. Ali, originalna verzija ove narodne pjesme je nastala 1807. za vrijeme rata za nezavisnost. Jedna ista melodija može nositi ljude više od 200 godina. Tako će biti i sa stihovima koje Selma pjeva na kraju predstave:
ne mogu nam bombe ništa
ni oluja niti kiša
gdje se ova pjesma čuje
ay Carmela
tamo srce pobjeđuje
ay Carmela
Aleš Kurt, direktor SARTR-a
Pratim predstavu “Ay, Carmela” od njene premijere do izvedbe na Vracama i u SARTR-u povodom dvadesete godišnjice od prvog izvođenja. Za mene i moju suprugu Eminu, to je jedna od najznačajnijih predstava u ovoj oblasti, borbe protiv fašizma. Nažalost, nakon preranog odlaska na neko bolje mjesto našeg Dragana, završio se jedan od značajnih događaja koji je obilježio period borbe protiv fašizma u Kamernom teatru 55 i SARTR-u. I danas nam njih dvoje nedostaju.
Bakir Nakaš
Gledao sam Ay barem dva-tri puta puta. U samom početku to se nije smjelo propustiti. Priznajem, često sam bez karte išao i na druge predstave, tako i na Carmelu. Ay, tu energiju koju su imali, tu emociju koju su širili, to crvenilo koje je lepršalo sa scene kroz publiku, a publika na nogama, pjesma opija, mami, uzdiže, a tako jasna. Gdje se ova pjesma čuje, tamo srce pobjeđuje! Bio sam drugi put mnogo godina poslije i na nekoj godišnjici, ali ko će brojati godine i pamtiti brojeve. S respektom prema godišnjici i sa strahom, ovaj put s pozivnicom. Jebeš karte. Mi smo protiv ugnjetača i njihovih pomagača. Sa strahom da se sjećanje ne raspe, jer ono od prvog gledanja trajalo je, svijetlilo je. Ali uludu bojazan, ipak, to su Selma i Dragan, ponovilo se moćno. Godine su prolazile, možda publici. Akterima, tekstu i predstavi, nisu. Očuvana je mladost, ojačala snaga glume. Ay, ekspresija tu je do daske, na daskama koje život znače. A opet, treće gledanje, brojim ga, da ne kažem posljednje, bilo je na Vracama, u bližem nam vremenu, na rasutom spomeniku, na kojem otpadaju slova antifašista, na kojem se u mikrofon borilo protiv antifašizma, valjda greškom. Na istom mjestu na Vracama održan je i recital, mirisali su borovi, mala scena, publika za poželit’. Raif, Nijaz, Bogi, Jovo, Nakaš, Bojan, Zubčević… Odlutah u vremenu. A vraćam se na onaj koncert, ko zna koja je to godina bila, znaće neko. Negdje upola, baš se Ay Carmela horski zapjevala – ne mogu nam bombe ništa, ni oluja niti kiša… Baš tad kiša krenu, k'o naručena, na nas sručena. Kap pa kap, pa ho-ruk, pljusak ruknu. Nad scenom bila je neka cerada, hor se malo skupi, program se ne prekida – Tijana, super si. Publika se rasu, okolo pod borove, pod kese iz džepova, pod nadstrešnice kojih zidine i nemaju. I kišobrani su od male pomoći. Znao sam, ako se dignem sa stolice, da se na mokru neću moći vratiti, a stajati ne mogu duže. Sjedio sam tvrdoglavo. Sve više praznih stolica okolo, svi negdje okolo ušuškani. Ostala ispunjena samo jedna, bukvalno jedna, što je lako za izbrojati, za koju sam ostao zalijepljen do samog kraja. Buran i trajan, aplauz na kraju svjedočio je da je publika još tu. Neću reći Ay… Bio sam mokar u cijelosti, more kiše, ništa ni od one suhe krpe na dnu. Silazim u grad, dok sjedalo auta puni kišnica koja se cijedi iz farmerki. I hor i Selma i Dragan, pune uši, pjevam na sav glas – što da ne, niko ne može čuti. Ay, Carmela, ne može nam niko ništa. A u gradu suhe ulice, ni kapi. Baš tako.
Slaviša Mašić
U teatarskom životu jedne predstave kakva jeste, kakva je bila, neponovljiva, a nebrojeno igrana i ponavljana „Ay, Carmela“, gledao sam je, predstavi se vraćao i volio je kao željeno uznesenje teatra i njegove umjetnosti. Istinskom glumačkom strašću igrana, ljudski proživljena i življena, tu na domaku gledališta, u srcu Sarajeva, Bosne i Hercegovine: Tuzle, Bihaća, Srebrenice, Trebinja i dvadesetak gradova, inostranstva: Zagreb, Ljubljana, Beograd, Podgorica, Skoplje, Firenza, Štokholm, Prag, London, Beč… Puno dalekih pozorišta, centara i mjesta.
Kao bistri i glasni izvor pozorišnih istina, traganja, radosti i boli, „Ay, Carmela“ je ljudski pošteni, umjetnički hrabri čin i krik života. Samo njeno sarajevsko rađanje, njen dugi život, često kretanje, moćno postojanje, potvrda su i magije i stvarnosti pozorišnog čina. Jednako, i više, veličanstva Glumice i Glumca. Upravo takva „Ay, Carmela“, u teatarskom iskustvu bosanskohercegovačkih pozorišta, postala je i mjera visokih vrijednosti pozorišnog stvaralaštva i čina. Onog od koga se uči, a teatarske profesionalce, mlade glumice i glumce, inspiriše da budu iskreniji, da budu posvećeniji, bolji i ubjedljiviji na daskama koje i njihov život znače.
Halid Kuburović
„Ay, Carmela“ je priča o smrti glumca, o nepristajanju na poraz i na licemjerstvo; priča o teatru koji se pretvara u najmoćnije oružje. Ne znam, nisam više siguran, postoji li razlika između pozorišne i one smrti koju zovemo pravom, ali sam sve uvjereniji da između ljubavi, one na sceni i one izvan nje – nema razlike. Selma i Dragan su dokaz. Te davne godine napravili su oni, u stvari, dvije predstave, jednu koju smo gledali i drugu, ovu koja je u našem sjećanju. Razlike u te dvije predstave, blizanke, čini teatar magičnim i sakralnim mjestom. Svaki prostor u kojem su igrali „Ay, Carmelu“, od konobe, pa preko teatarskih scena, sve do spomenika palim borcima protiv fašizma, učinili su – svetim. Radostan sam da sam mogao biti svjedokom rođenja, življenja i sjećanja. Danas sam više no ikad siguran, dolaziće nama Dragan, baš poput njegove Carmele, iznova i iznova, iz noći u noć. Nije bogohulno, nadam se, ako kažem, i zahvalim mu se, što sve nas je pretvorio u Paulina, u onog što na sceni, i kraj nje, čeka i vidi svoje umrle i svoje voljene.
Almir Imširević
“Ay, Carmelu” sam gledala na premijeri, bila sam studentica druge godine na scenskoj akademiji. Nemoguće je biti neintiman kada mislim i pišem o ovoj predstavi, obzirom da je to jedna od predstava koja je postavila temelje mom teatarskom odrastanju. Zvuči kao floskula, ali nisu to bilo kakvi temelji, to su gigantski, armirani temelji, koji su od tada, pa do sada, održali moju neizlječivu inficiranost teatrom. “Ay, Carmela” nas je u tom poslijeratnom Sarajevu sve otpuhala snagom i plemenitošću antiratnih poruka koje je prenosila. Mi smo se tada razumjeli, gledali smo smrt na sceni da bi se slavila ideja života i slobode. “Ay, Carmela” će dobiti novi život u Historijskom muzeju BiH! I ja samo mogu biti zahvalna što sam bila svjedok nevjerovatnog puta i života ove predstave.
Rea Jugo
