Zašto je mala pažnja na našim govornim područjima posvećena jednom od najvažnijih mislilaca 20. vijeka? Njegova komparativna filozofija i psihologija, priče, predavanja, brojni radovi, intervjui, TV serije, utjecaj koji je ostvario na mnogobrojne naratore u književnosti i na filmu, te kapitalno djelo u četiri toma “The Masks of God”, a povrh svega tumačenja i komparacije svjetskih mitoloških obrazaca sa savremenim teorijama Junga, Freuda, Nitzchea, Schopenhauera, tumačenja Joyca, Eliota, Huxleya, a i približavnja orijentalne misli zapadnom čovjeku, potpun su i kompletan uvid u ljudsku narav i tumačenje svijeta koji nas okružuje, koji je kod nas na neki način izostao.
Prijevod njegove popularne knjige „The Hero with a Thousand Faces („Junak s tisuću lica”), hvale je vrijedan pokušaj transplantacije američke narativne misli sa kraja 20. vijeka, no iako veoma poetičan, pretjerano je arhaičan u dočaravanju žive autorove riječi. U nadi da će se uskoro pojaviti hrabar izdavač sa sabranim djelima ovog velikog komparativiste, dajemo mali doprinos predstavljanju njegovog životnog djela.
Generalista u eri specijalista
Joseph Campbell rođen je u New Yorku 1904. godine, a umro je 1987. godine. Životni vijek proveo je svjedočeći promjeni svijeta tokom oba svjetska rata i napretku tehnologije, od pojave automobila i pisaće mašine do putovanja na Mjesec i mnogo brže razmjene informacija. Služeći se analognim metodama istraživanja kakve su putovanje brodom do Evrope i orijentalnih zemalja, te razmjena akademskih iskustava kroz živi kontakt, Campbell je proučavao ne samo legende, mitove i priče starosjedilaca, već je u njima vidio ljudsku prirodu i način na koji nam one mogu pomoći. Najpoznatiji je po svojim djelima iz oblasti koja tada nije bila ustanovljena kao profitabilna, pragmatična ili respektabina humanistička grana. Svoje radove stvarao je dok je bio profesor na Sarah Lawrence Collegeu, gdje je proveo četrdeset godina, a u njegovu čast tu je osnovan odsjek za proučavanje komparativne mitologije.
Campbell je za sebe tvrdio da je komparativista i generalista u eri specijalista. Opirao se podjelama, koje streme usavršavanju uskih grana nauke, tako da rađaju stručnjake koji ne vide ništa dalje od onoga za šta su obučeni. U ovakvom naučnom poretku potreban je neko ko će korigovati i savjetovati specijaliste o onome što oni ne znaju ili su zaboravili iz nekih drugih opštih polja znanja. Takvim razmišljanjem obiluje Campbellova poetika. Svoja naučna istraživanja, zahvaljujući sjajnom daru pripovijedanja i izvanrednim analitičkim sposobnostima, a prije svega ogromnom znanju o pričama iz cijelog svijeta, doveo je akademsku misao do nivoa poetskog, pa je tako u njegovim radovima moguće bolje razumjeti Junga kroz njegove osvrte na James Joyca ili T.S. Eliota, kao i shvatiti razvoj Kantove misli, Schopenhauerov prijelaz iz racionalnog u voljno do Nitzcheovog razmišljanja o istovjetnosti prirode dobra i zla, koje je suprostavljeno semitskom načinu razmišljanja, a koje nam odlazi od zoroastrizma.
Ovakve hrabre i predivne komparacije Campbell donosi vješto i precizno, bez potrebe za nekim ogromnim predzanjem iz psihologije, filozofije ili književnosti. Vještina komparativnog i holističkog pristupa svijetu, jednaka je i njegovoj sposobnosti da na prezican i jasan način objasni veoma komplikovane pojmove iz religije i filozofije.
Šta je mitologija?
Joseph Campbell je često odgovarao na pitanje o tome šta je mit. Zanimljivo je da nikada nije dao isti odgovor ili neku unificiranu definiciju mitologije, osim u svojim posljednjim intervjuima kada je govorio da je nakon toliko istraživanja koje je proveo, priča koje je skupio, čuo, pročitao, ubijeđen da je mitologija jedna za cijeli svijet. Njegova djela reflektuju ideju da su svi ljudi povezani na neki način, ista ta konekcija je simbolički odraz našla u mitovima.
Mitovi su svete priče, kako ih je definisao naš akademik Tvrtko Kulenović, na tragu Elijadinih učenja o mitovima kao načinu da se povežemo sa religijskim iskustvom i mjestom odakle smo došli. Mitovi su ono što je uvijek, svugdje i u šta svi vjeruju, tako je govorio Levi Stross kroz viđenje mitologije kao apstraktnih tvorevina, a ne simbola. Hilman tvrdi da je mitologija zapravo psihologija i obratno, te da su mitovi služili kao samospoznaja dravnim narodima. Radman tvrdi da su mitovi načini kontrole ljudskog straha i da njima upravljaju vjerske i poličko-ekonomske vođe.
Karen Armstrong dijeli mitologiju na pet perioda: mitologija lovca, mitologija ratara, rane civilizacije, aksijalno doba (od axis mundi – pokretač svijeta, odnosi se na velika klasična djela: Upanišade, Tao Te Jing, učenja Bude, Platona, Aristotela, i drugo), postaksijalno doba i zapadni preobražaj, u kome prelazak iz jedne faze života u drugu ne vode drevni rituali, niti religijski koncepti, već umjetnost, koja preuzima funkciju inspiracije individue kroz životne faze preobražaja. Frazer je smatrao da su mitovi način da se magijom utiče na psihologiju, a da im je cilj da se kontroliše vanjski svijet. Slično mitove vidi Sigmund Freud, a razlika između neuroze i religije, je za njega u tome što je religija javna.
Oba ova posljednja tumačenja na mitove gledaju kao na nešto negativno što je potrebno prevazići ili uništiti. Campbell, naprotiv, gleda na mitove kao na začuđujuće šarolik svijet (pozitivno i negativno, kao ni dobro i zlo nisu kategorije koje treba tumačiti u mitovima) koji nam je na dohvat ruke danas kroz umjetnost, te da u modernom svijetu nauke, naša potreba za iskustvom mita sa šamana ili čarobnjaka prelazi u ruke stvaralaca umjetničkih djela poput građevina, romana, muzike i filmova.
Campbell prije svega voli mit i u njemu vidi nešto bazično ljudsko i predivno, što se danas najviše reflektuje kroz umjetnost koja je bliska toku naših misli. Film kao vizuelni posrednik između misaonog procesa i emocija čovjeka u kome se naracija daje jezikom pokretnih slika, odličan je teren za cvjetanje mitoloških svjetova. George Lucas bio je pod velikim uticajem Campbellovih radova, tako da je Star Wars direktno odraz Campbellovih analiza putovanja junaka, koji daje pragmatičan prikaz ličnog razvoja onoga koji se usudi poći na put samospoznaje. Heroji nisu herojski samo u pričama.
Heroj može biti bilo ko, ukoliko prati simbolične poruke na svom putovanju kroz život, u kome nam mitološki obrasci služe da bi nas transformisali, a našem putovanju dali sigurnu destinaciju i smisao. Međutim, Campbell je mnogo puta ponavljao da život nema smisla, te da je uzaludna potraga za ovim pojmom, zato što dolazi iz svijeta riječi. Postoje simboličke poruke i iskustva, no sama potraga za smislom je besmislena. (Nastaviće se.)
