Piše: Elma Hodžić

Aida Gavrić je doktorirala na teoriji kosmopolitizma i pojmu svjetske književnosti kao platforme kosmopolitskih težnji, te njihovoj ulozi u ostvarenju Kantove utopijske vizije “Vječnog mira”. Čvrsto vjeruje da potreba kosmopolitizacije svijeta kao nužan sljedeći korak proizvodi potrebu nadrastanja kosmopolitizma, svjetske zajednice i identiteta građanina svijeta, te potrebu za usvajanjem nove pripadnosti; identiteta Zemljana, koji bi iznjedrio prihvaćanje planete Zemlje kao jedine neprikosnovene domovine kojoj dugujemo odanost.

Posljednjih godina radila je na teoriji diferentiteta kao zamjeni za pojam identiteta, te teoriji djelotvorne empatije. Sebe poima empatkinjom, utopistkinjom, zagovaračicom vječnog mira, filantropkinjom, antispecistkinjom i kosmopolitkinjom u stoičkom smislu, ali prije svega Zemljankom. Magistrirala je na temu modernog nomadizma i hibridnog identiteta 2010. godine i autorica je brojnih znanstvenih radova i književnih kritika o različitim temama kao što su nomadizam, nacionalizam, hibridni identitet, mizoginija, feminizam, etika u književnosti, empatija – u časopisima poput Novog Izraza, Polja, Sarajevskih sveski, Sophosa, Časopisa za književnost i kulturu “Život”… Jedan od prvih radova na temu “mješanaca” u Bosni i Hercegovini; “Mischling”, die Verkörperung der Brüderlichkeit oder der Uneinigkeit in Bosnien? („Mješanac“ kao otjelotvorenje bratstva ili nejedinstva u Bosni i Hercegovini?) objavljen je u njemačkom zborniku radova “Brüderlichkeit und Bruderzwist. Mediale Inszenierungen des Aufbaus und des Niedergang politischer Gemeinschaften in Ost-und Südosteuropa, Tanja Zimmerman (Hg.). Vandenhock&Ruprecht” 2014. godine.

Književnost kao odgovor na pojavnu stvarnost

Kako je izgledao Vaš profesionalni razvoj? Koje istraživačke teme su do sada bile prisutne u Vašem radu?

Ja ne dolazim iz svijeta filma i režije, ali dolazim iz svijeta priče, koja je u srži svakog filmskog narativa, tako da ne mogu reći da mi je ovo posve novo i nepoznato polje. Književnost je moja prva velika ljubav još otkako percipiram sebe kao osobu. Već kao šestogodišnjakinja znala sam da je moj put put pisane riječi i doista, kada je došlo vrijeme odluke, dvoumeći se između ljubavi (književnosti) i praktičnosti (prava) odlučila sam se za studij komparativne književnosti. Premda sam tamo zakoračila sa željom za slobodnim kreativnim pisanjem, nekako sam dospjela u akademsku sferu i veći dio mog profesionalnog razvoja protekao je u tom akademskom ruhu. Raspon tema kojima sam se bavila bio je prilično širok: od pitanja nomadizma, feminizma, nacionalizma, hibridnog identiteta, empatije, altruizma, etike u književnosti, pa do kosmopolitizma, antispecizma i kantovske utopističke vizije „vječnog mira“. Mogla bih reći da sam taj put u profesionalnom smislu na neki način privela kraju i zaokružila odbranivši doktorsku disertaciju u septembru ove godine. Zanimljivo je da se i ona, premda je fokus na analizi odabranih narativa svjetske književnosti kao platforme kosmopolitskih težnji u austrougarskom časopisu „Nada: pouci, zabavi i umjetnosti“, završava analizom savremenih dokumentarnih filmova i otvaranjem priče o potencijalu dokumentarne filmske forme kao polisistema kojem pripada i književnost. Da budem iskrena, došlo je i do neke vrste zasićenja pri svemu tome, žudila sam za promjenom. Njeno otjelotvorenje bio je dokumentarni filmski narativ. Rekla bih da je to moja nova velika ljubav čija era je nastupila s filmom „Bezbojni“, ali njeni korijeni datiraju od mnogo ranije, kada sam se prvi put okušala kao autorica dokumentarnih radio emisija radeći honorarno za BH Radio 1. To je, također, bilo posebno iskustvo i istinsko osvježenje, taj iskorak iz čistog teksta. Odjednom su misaoni procesi i poruke koje sam željela prenijeti poprimile i zvuk, a sa filmom „Bezbojni“ i sliku, pa čak i muziku.

Bezbojni – od ideje do realizacije

Kako je izgledao proces rada na filmu „Bezbojni“ – od ideje, preko prve klape, do montaže i postprodukcije?

Ideja za film “Bezbojni” je na izvjestan način izrodila se kao nastavak na moj prethodno pomenuti naučno-istraživački put, u sklopu kojeg je pitanje hibridnog identiteta i identiteta općenito zauzimalo važno mjesto. Razlog tome je lično iskustvo i spoznaja osviještena u ranom djetinjstvu, činjenica da sam etnički i konfesionalno nesvrstiva u društvu u kojem je taj tip kategorizacije sveodređujući za gotovo sve praktične aspekte života. Naziv “Bezbojni” preuzet je naziv teksta književnika i profesora Džemaludina Latića iz 1994. godine (objavljenog u ratnom časopisu “Ljiljan”, te u zborniku radova “Mješoviti brakovi”) u kojem se o mješovitim brakovima govori kao o “nekoj vrsti zastave pogrešno shvaćenog zajedničkog života”, “većinom propalim brakovima u kojima nastaju teški sukobi”, dok se djeca iz takvih brakova etiketiraju kao “frustrirana porijeklom“. Proces rada bio je isprva prilično zbunjujući i uzbudljiv, s obzirom da je kompletan proces stvaranja filma (do montaže i postprodukcije) bilo potrebno proći samostalno, od razvoja ideje, pronalaska sagovornika, intervjuisanja, snimanja, podešavanja zvuka, pa do pisanja scenarija, a prvi je put. Najteže mi je palo prilagođavanje filma određenoj namjeri prikladnoj minutaži, koje je nužno podrazumijevalo odbacivanje i dobrog snimljenog materijala. Bio je to posve nov i nepoznat teren, ali premda izazovan, ujedno izvanredno atraktivan i fantastičan. Rad u montaži sa montažerom Al Jazeere Balkans Admirom Lisicom bio je, također, izuzetno zanimljiv. Izrazito sam zahvalna na tom iskustvu. Toliko mi se dopao sam proces montaže i njene mogućnosti, da bih sa zadovoljstvom neko vrijeme posvetila i tom dijelu procesa nastanka filma. Generalno sam neizmjerno zahvalna Al Jazeera-i Balkans i ljudima u AJB DOC odjelu koji su mi pružili ovu nadasve nevjerovatnu prvu priliku i podršku, bez kojih sada ne bismo govorili o filmu „Bezbojni“.

Koji su izazovi rada na dokumentarnom filmu?

Za mene konkretno sve je bio izazov, kompletan proces koji sam morala proći prvi put sama. Film „Bezbojni“ snimljen je mobilnim telefonom za Smart Doc sekciju AJB DOC film festivala i stoga je priroda izazova bila zasigurno posve drugačija nego pri „klasičnom“ procesu snimanja dokumentarnog filma. Vjerujem da je posve nešto drugo raditi s timom profesionalaca; imati profesionalnu kameru, profesionalnog snimatelja, osobu za zvuk, svjetlo itd., ali o tom iskustvu ću, nadam se, tek da svjedočim. Ono što je zasigurno zajednički izazov svim dokumentaristkinjama i dokumentaristima su sagovornici; kako uvjeriti osobe da učestvuju u zahtijevnom, ponekad neugodnom i izazovnom procesu bez opipljivog interesa za njih same (osim ako istinski vjeruju u ideju filma)?! S igranim filmom je „lako“; platite glumca i on radi svoj posao. U dokumentaristici vi kao autor/ica filma morate da „obigravate“ oko svojih aktera, uvjeravate, pa čak i molite. Ponekad čak morate biti i naporni i dosadni, premda vam je neugodno. Poseban izazov je snimati djecu. Samo da bih ušla u razred da snimim nekoliko kadrova „pokrivalica“ morala sam dobiti 30 roditeljskih saglasnosti i još 30 za produženi odgoj. Dakle, 60 saglasnosti za circa jednu minutu filma.

Film „Bezbojni“ otvara izuzetno važna pitanja identitet (ličnog i kolektivnog), historije i društvenih odnosa. Da li je bilo teško pronaći sagovornike na temu?

Pronaći ne, ali pridobiti za učešće da. Prvobitna ideja je, primjerice, bila snimati tri djevojčice, međutim roditelji treće djevojčice odbili su moju molbu za njenim učešćem. Jedna od djevojčica je moja kćerka, a druga kćerka moje prijateljice, kojoj sam izuzetno zahvalna na dozvoli da snimam njenu curicu. Neki od sagovornika bili su neupitni od početka i rado su pristali na učešće, dok sam do nekih došla guglajući pisane tekstove na temu i upoznavanje i snimanje bila prinuđena svesti na jedan vikend, s obzirom da sam za isto morala otputovati na drugi kraj BiH. Činilo se da će najveći izazov biti, dakako, pridobiti sagovornika čije su se nakadašnje negativno konotirane izjave našle u srži teme filma i inspirisale ga, no to nije bio slučaj. Naprotiv. Profesor i književnik po čijem tekstu film nosi naziv je nakon mog iskrenog, istina prilično dugog i detaljnog eksplanatornog „pisma“, te prvog susreta i upoznavanja pristao na učešće u filmu.

Kakve su bile reakcije na film?

Ne mogu biti skromna. Reakcije su bile fantastične. Premijera na AJB DOC Film festivalu je prošla izvrsno. Ljudi su se smijali i plakali istovremeno. Slične reakcije su uslijedile i nakon što je film objavljen na Al Jazeera-inom youtube kanalu. Stizale su poruke i pozivi od poznatih i nepoznatih pojedinaca i mnogi su svoju emotivnu reakciju slično opisali. Naročito je zanimljivo da je i publika koju središnja tema ne pogađa direktno snažno odreagovala na film. Ubrzo je osvanula i prva objavljena filmska kritika, što mi je bilo iznimno drago, a uslijedili su i drugi osvrti, kao i pozivi za projekcije. Film je nakon premijere na AJB DOC Film festivalu u Cineplexxu prikazan u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u okviru projekta i fotografske izložbe „Priče o ljubavi“ Centra za postkonfliktna istraživanja, a za nekoliko dana odlazi na projekciju u Beograd na poziv nevladine organizacije odnosno mirovne grupe feminističko-antimilitarističke orijentacije „Žene u crnom“ iz Srbije.

Umjetnost i katarza

Može li nam – i do koje mjere – umjetnost pomoći da se bolje razumijemo ili da razgovaramo?

Itekako. Kako sam već rekla za jedan od prethodnih intervjua povodom „Bezbojnih“ moj stav prema umjetnosti je sartreovski; ona mora biti angažirana i kao takva uvijek je u službi boljeg razumijevanja svijeta i pojava, ali i međusobnog razumijevanja. Umjetnost je za Sartrea društvena funkcija, a tako i za mene. On piše o dužnosti umjetnika da čvrsto prigrli svoju epohu i ne bude ravnodušan unutar događaja svoje epohe, jer je nužno “situiran u svome vremenu” u kojem “svaka riječ ima odjeka. I svako ćutanje.” Umjetnost je samim tim po sebi “razgovorna”. Umjetnost podrazumijeva recipijenta, a recipijent je nužno sagovornik, čak i kada na djelo odgovara u sebi. Razgovori o djelu i oko djela su, također, iznimno bitni. Jedan takav vodili smo nakon projekcije u Historijskom muzeju i bio je prilično katarzičan.

Da li postoje neke teme kojima želite posvetiti pažnju u budućnosti?

Da, raznovrsne, ali svaka će imati za cilj da izazove reakciju, pobudi emociju, empatiju, ljubav, razumijevanje, sveobuhvatno jedinstvo, zajedništvo i bratimljenje i pomjeri svijet za barem jedan milimetar na bolje.