Piše: Majda Turkić
Promišljanja Pierrea Bourdieua devedesetih godina kritički su analizirala utjecaj televizije, programskih emisija i njenih sadržaja na mišljenje i emocije masa. U svojim raspravama O televiziji Bourdieu ide toliko daleko da voditelje emisija, dnevnika i diskusija u ironičnom tonu naziva savjetodavcima ili portparolima “tipičnog malograđanskog morala”, koji koriste medije kao alat komunikacije, djelujući i oblikujući gledateljeve misli onako kako oni smatraju da treba da se misli i diskutirajući o onome što oni smatraju problemima društva. Po Bourdieuu, pojam heteronomije se javlja u trenucima kada samoprozvani stručnjaci uzimaju za pravo da sude o naučnim disciplinama ili daju mišljenje o onome u čemu se smatraju stručnjacima, a što zapravo nisu. Televizija i mediji im pružaju dimenziju javnog prostora, te ih na neki način podstiču da suvereno iznose svoje mišljenje i sude o onome za što nisu meritorni. Takav medijski prostor i ono što se u njemu kreira može da ugrozi decenijama građenu kolektivnu racionalnost. Unutar tog prostora, autonomna polja nauke i naučne istine postaju suprostavljena intuitivnim osjećajima, određenju smisla, strasti i privida. Problem, međutim, nije samo u samoprozvanim stručnjacima, nego i u novinarima koji iskazivanjem svojih vrijednosti i viđenja, a uz najbolje namjere, postaju glasnogovornici javnog mnijenja.
U kritičkoj teoriji Marine Gržinić, ekran je u svojoj kratkoj povijesti mijenjao materijale, dimenzije, funkciju i položaj u odnosu na tijelo, odnosno premjestio se bliže našem tijelu. Premještanje se odigravalo od udaljene projekcije kino platna do približenog televizijskog ekrana; još bližeg računarskog monitora do ekrana mobitela, virtualnih naočala i satova. Ovim premještanjem, virtualna slika ili virtualna stvarnost se premjestila na najbližu moguću distancu od našeg tijela i oka. Tako smo postali samo primatelji informacija, bez dovoljno međuprostora da informacije procesuiramo ili racionalno poimamo. Bez jasnog kritičkog osvrta i promišljanja, informacije se samo konzumiraju, ili kako Jean Baudrillard zaključuje, gledatelji se transformiraju u pasivne primatelje informacija. Po njemu, danas živimo u svijetu nasilnih informacija u kojima dominira potpuna vidljivost i vizualnost slika i spektakla. Slike postaju realnost i činjenice, a sa ciljem pobuđenja emocija.
Analiziranjem odnosa između emocija, tjelesnih osjeta i spoznaja, nameće se pitanje da li su emocije pobuđene spoznajama ili tjelesnim osjetima. Ako su emocije osjet tjelesne promjene, onda one ne uključuju misaoni poces. Nasuprot ovog gledišta, emocije koje su proizvod spoznajnog procesa uključuju prosudbe da je nešto dobro ili loše, bez relevantne istinitosti tih prosudbi. Jedan od primjera na koji način nas kulturna povijest, sjećanje, unaprijed kreirana stigma ili predrasuda lišavaju prosudbe, jeste prvi susret djeteta i divlje životinje. Dijete nikada ranije nije vidjelo divlju životinju, i ona ga nije ranije povrijedila, ali je, ipak, strah podstakao dijete da pobjegne. Pitanje koje se postavlja jeste da li je strah koji ne ovisi o prošlim iskustvima dovoljan da dijete pobjegne, ili je zapravo unaprijed kreirana misao o divljoj životinji kao opasnoj i nepredvidljivoj – prezentiranoj u popularnoj kulturi i medijima – dovoljna da pojedinac osjeti emocije straha ili opasnosti koje su ga podstakle na bijeg. U ovom primjeru naziru se elementi društvenih emocija, tj. emocija koje dolaze izvana prema unutra. Naime, jedan od prvih sociologa koji je obradio teoriju društvenosti emocija bio je Emile Durkheim, koji je definirao emocije kao nametanje izvanjskog pojedinačnom subjektu. Fundamentalna postavka ove teorije se dalje može aplicirati na teoriju “psihologije masa” gdje emocije “masa” postaju integralnim dijelom individue, tj. njegove ili njene emocije i suosjećajnosti.
Foto: Tijana Kafadar
Vratimo se na teoriju Marine Gržinić i Baudrillarda – mediji su savremeni alati koji kreiraju stvarnost i određene slike koje ne moraju nužno biti istinite. Informacije koje nam se približavaju ne ostavljaju nam dovoljno vremena za analizu, pri čemu se javlja manjak ili potpuno odsustvo kritičke misli. Razvoj društvenih mreža, komunikacija na ovim platformama, te slobodno artikuliranje stavova i prosudbi, predstavljaju puko buđenje emocija, umjesto kritičkog promišljanja. Možemo li i to smatrati jednim od razloga zašto nam ne uspijevaju velike promjene, i zašto je uvijek evidentna stagnacija i raspravljanje o ličnim i skupnim dojmovima i mišljenjima? Čini se da ne postoje istinske promjene, jer se cilj svodi na recikliranje ili repetitivne radnje, čime nam i misli postaju jednodimenzionalne, bez stvarnih pomaka. Zloupotrijebljena psihologija masa u medijima očituje se u recikliranim medijskim naslovima. Hiperrealnost je postala arena u kojoj biramo strane, izražavamo stavove i mišljenja u odnosu na ono drugo, prezentirano kao negativno. Na taj način, naš intelektualni i vjerovatno stvarni emocionalni razvoj stagnira, te se vraćamo primordijalnim auto i društveno destruktivnim emocijama. Informacije koje primamo kontinuirano, tokom radnog vremena, u pauzama, u javnom prijevozu, baru ili restoranu su opetovani skandalozni podnaslovi koji pozivaju na kolektivne emocije i nimalo promišljanja.
Logičan spas ili pokušaj umanjenja štete koju nam nanose mediji u produkciji kolektivnih emocija plasiranjem neprovjerenih vijesti, skandaloznim, srcepararajućim naslovima i ciljanim idiomima, vjerovatno jeste kritičko razmišljanje i učenje kako se distancirati od kolektivnih emocija. Ovdje treba napraviti razliku između snage medija u kreiraju emocija i promjena kod prezentiranja istinitih, provjerenih i stvarnih činjenica. Snaga medija predstavlja jednu od najjačih pokretačkih sila koja je izvor pozitivnih promjena u društvu, zbog čega je izuzetno važno da svaka informacija bude kritički kreirana i kritički prezentirana, a ne zloupotrijebljena, jer krajnji ishod može biti nemogućnost raspoznavanja istinite od iskrivljene činjenice, prave ili plasirane informacije po učenju Ezopove basne o Dječaku i vuku.
Tako, u praksi, konverzija psihologije masa na kritičko-individualno promišljanje treba krenuti od samih medija kao i načina prezentiranja, udaljavajući se od emocionalne stimulacije, a fokusiranjem na racionalizaciju i objektivizaciju činjenica.
