Piše: Danijela Golijanin
Odavno nisam ništa napisala za svoju dušu i na ponudu drugarica iz Urban magazina razmišljala sam na koju temu bih mogla pisati.
Kako sam ovih dana imala češće nego obično kontakte sa advokatima, hodanja po sudovima, jer mi je u život opet banuo bivši, bivši koji je tu titulu dobio nakon što sam odbila ideju da preko noći idemo, u stvari, doveo me pred sam svršen čin, da idemo živjeti, nakon preživljenog rata u BiH, u Kambodžu i da za komšije imamo Crvene Kmere i koji mi, kao vid huje, na sve načine više od deset godina nastoji zagorčati život, zanemarićemo njegovu agresivnu stranu i egotripove, od ostavljenog kredita (sada već plaćenog) do troškova za zajednički život, na šta mi je advokat rekao “Ti, jaranice, jedina u kantonu, ma bona u BiH, plaćaš alimentaciju za frajere” – uvidjela sam, ne porast, nego epidemiju razvoda. Više histeričnih žena od uvrijeđenih muškaraca na jednom mjestu, kao što je Općinski sud, nećete sresti.
S obzirom na to da sam odrasla u porodici u kojoj je bezuslovna ljubav uvijek bila na prvom mjestu, nisam odgajana da budem mudra i sa digitronom u rukama, iako radim od kad znam za sebe, tako sam se našla u situaciji da mi se advokati smiju, prosto ne vjerujući da plaćam troškove života bivšem dečku, koji me natjerao da u glavi zaplivam leđno, u rikverc, ali kome sam odlučila, na sve njegovo zlo koje mi radi, kada mi je najteže, kada sam ostala sama, bez oba roditelja u godini i po dana, da se suprotstavim, kao svakom zlu, u sebi i oko sebe & da u tome istrajem.
Na pitanje advokata imamo li djecu, jesmo li bili u braku, zaruke i slično, zamislila sam se i u dopisu prema istom, kao i sudiji, napisala sam da mi nije čak ni prsten kupio. Mislim, taj prsten je za mene uvijek nekako bio uslov, jedan jedini, da se odlučim za to famozno DA, da se ON pojavi i iznenadi me, ali kako nikad nijedan nije, možda zato danas nosim od nakita naušnice, kao vid mog otpora prema svim tim neromantičnim, površnim likovima, sada već mogu reći račundžijama, pored kojih sam uglavnom sama gledala u nebo, nadajući se da ću jednog dana s njima poletjeti, baš kao što je moj tata uzeo mamu za ruku i odveo ja na avion u zemlju tulipana, s prstenom na ruci. Naš svaki dan je u stvari bio nadahnuta stvarnost, a ne realnost.
Zato, svoja očekivanja obilato pospite vanilin šećerom, da vam kasnije bude lakše kada ih s gorčinom gutate. Kažu da su posljednje riječi velike Marije Antoanette bile “Izvinite, gospodine” i da su bile upućene dželatu kome je slučajno stala na nogu dok je hodala ka giljotini. Biti vaspitan, pomiren, a u isto vrijeme ljubavan i srčan, za mene je uvijek bilo i jeste važno, ali realno, giljotina je uvijek korak ispred, mada se i dalje vodim onom u odnosu sa ljudima – ljubavi nikako, ako te steže.
Iskreno, potonem tu i tamo, duboko u sebi provjerim da li je na broju sve ono što me boli, u međuvremenu mi se desio i užas, ali i ljepota, zbog koje nikada nisam prestala da nekoga držim za ili pod ruku. Može i bez prstena, više mi nije važno, jer volim o svom trošku.
