Aida Šarac Berbić, historičarka umjetnosti: Plavi artizam

Razgovarala: Elma Hodžić

Aida Šarac Berbić radi u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine i autorica je muzejskog programa “Plavi artizam”, koji je namijenjen osobama s poteškoćama u razvoju. Aida kroz život ide slijedeći svoju autentičnost. Iako voli zvanje historičarke umjetnosti i posao muzejske pedagogice kojim se bavi, ona njeguje i druge strasti koje su usko vezane za umjetnost, ali i boravak u prirodi. Tako Aida slobodno vrijeme provodi na planini sakupljajući gljive ili na očevom pčelinjaku. Ona umjetnička strana ispoljila se kroz prvu ljubav – slikarstvo, ali i izvođenje sevdalinke i pisanje poezije. Oni koji poznaju Aidu rekli bi da je ona nasmijana i pozitivna osoba, te istrajna u onome što naumi.

Šta je Plavi artizam? Kako se razvio program, kome je namijenjen?

„Plavi artizam“ je program neformalno obrazovnog karaktera koji se realizuje u muzeju umjetnosti za osobe s teškoćama u razvoju uz pomoć originalnih eksponata. Metodologija programa je razvijena kako bi zadovoljila informacijske, fizičke, senzorne, obrazovne i socijalne potrebe djece, mladih i odraslih s različitim oblicima teškoća u razvoju (Down sindrom, spektar autizma i intelektualne teškoće). Program je prvi put izveden za djecu iz spektra autizma 2018/2019. godine u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, kao istraživački dio moje interdisciplinarne magistarske teze pod nazivom „Društvena odgovornost muzeja umjetnosti: rad s djecom s teškoćama u razvoju u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine“. Nakon duže pauze, uslovljene manjkom finansijske podrške i pandemijom Corona virusa, drugi ciklus programa sam realizovala u UGBIH za mlade osobe s teškoćama u razvoju iz udruženja „Oaza“ u periodu od septembra 2022. do kraja januara 2023. godine.

Koji su izazovi muzejske edukacije u Bosni i Hercegovini?

U Bosni i Hercegovini su ‘80-ih godina proteklog vijeka Zemaljski muzej BiH i tadašnji Muzej Revolucije imali zasebne obrazovne/pedagoške odjele u okviru kojih su muzejski stručnjaci/pedagozi radili sa publikom. Danas, s obzirom na specifičan poslijeratni pravni i ekonomski status državnih muzeja u Bosni i Hercegovini, osnovnu prepreku za postojanje i razvoj muzejske edukacije predstavlja manjak finansijskih sredstava. Drugi izazov je nemogućnost ili manjak volje muzeja na našem tlu da pokrenu procese demokratizacije svog rada i praksi. Tendencije ka većoj društvenoj relevantnosti muzeja postoje u zemljama Zapadnog svijeta od ‘70-ih godina prošlog vijeka. Desetljeća raspolućenosti muzeja između zbirke i društva (tj. publike), kulminirala su novom definicijom koju je svijet dobio prošle godine na 26. Generalnom sastanku Internacionalnog Vijeća muzeja (ICOM). Nova definicija pozicionira muzej prvenstveno u službu društva. Muzej i dalje istražuje, prikuplja, čuva i izlaže zbirku, ali ta zbirka i njeno značenje moraju biti pristupačni i razumljivi širim slojevima društva. Nova definicija prepoznaje muzej kao instituciju cjeloživotnog neformalnog učenja koje se zasniva na iskustvu. Smatram da bi muzeji u BiH svojim društveno relevantnim i angažovanim praksama mogli pokazati bosanskohercegovačkom društvu da su muzeji, njihove zbirke, ali i stručnjaci koji u njima rade, itekako potrebni i korisni u savremenom kontekstu života.

Kako ste se profesionalno usavršavali?

Studiji muzejske pedagogije postoje na rijetkim univerzitetima u svijetu (najbliži nama je u Leichesteru, Velika Britanija). Razlog tome je što je muzejska pedagogija još uvijek mlada muzeološka disciplina u nastajanju. Da bi bio u mogućnosti da pokrene procese usvajanja znanja u muzejskom kontekstu, muzejski stručnjak koji radi sa publikom treba imati različite kompetencije i znanja. Na prvom mjestu, to je stručno znanje o vrsti zbirke koju muzej čuva, zatim pedagoško-psihološke kompetencije, ali i znanja iz muzeologije. Ako izostane ijedna od ovih kompetencija, postoji opasnost da osoba koja radi sa publikom postane ‘predavač’ pukih činjenica o muzejskim eksponatima ili neko ko zapada u zamku svoje stručnosti zatvarajući na taj način zbirku i njena značenja u jednu vrstu elitizma. Od početka svog formalnog školovanja duboko u sebi sam znala čime želim da se bavim. Srednjoškolskim obrazovanjem sam se osposobila za slikarskog tehničara, što mi danas daje mogućnost da sa grupama učesnika izvodim različite oblike kreativno-manuelnog rada u muzeju umjetnosti. Studij historije umjetnosti (nastavničkog smjera) na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dao mi je znanja o sveukupnom vizuelno-estetskom stvaralaštvu ljudskog čovječanstva uz metode podučavanja o njima kroz grupu pedagoško-psiholoških predmeta. Strast za umjetnošću i ljubav prema čovjeku, vodile su me i kroz četverogodišnje iskustvo volonterke u muzeju u kojem danas radim, gdje sam u praksi sa publikom mogla testirati sve ono o čemu sam slušala na fakultetu kao studentica. Naravno, tu su i mnogobrojni internacionalni seminari i konferencije na kojima sam naučila mnogo o radu sa publikom u muzeju, pa i o inkluzivnim praksama koje se provode u ostatku svijeta.

Radionica Monohromne slike u okviru izložbe Fragmenti izgubljenog vremena

Izazovi rada sa muzejskom publikom

Šta podrazumijeva rad s djecom? Zašto je važno razvijati edukativne programe u muzejima? Šta je to što edukacija u muzeju omogućava publici?

Rad sa djecom u muzeju podrazumijeva uspostavljanje i razvoj interakcije između originalnog muzejskog eksponata i posmatrača tj. djeteta putem vođene diskusije. Pored aktivne diskusije o originalnim eksponatima u muzeju, neizostavne su i aktivnosti koje uključuju multisenzorna iskustva muzejske posjete, kao što su različite taktilne vježbe, igre u kojima se koristi tijelo ili glas, te kreativno-manuelni rad sa umjetničkim materijalima.

Muzej koji funkcioniše na osnovu savremenih muzeoloških principa, koji je društveno relevantan i vidljiv u javnosti, ulagat će napore u kreiranje različitih programa i dodatnih aktivnosti kojima će se truditi da zadovolji različite potrebe društvenih skupina koje egzistiraju u okruženju muzeja. Postojanjem ovih aktivnosti za različite grupe (npr. školski uzrast djece, porodice, osobe treće životne dobi ili osobe s nekim oblikom invaliditeta) muzej uključuje društvenu zajednicu u svoj rad čime se zapravo pokreću procesi demokratizacije institucije. Na ovaj način, muzej čini zbirku i njena značenja dostupnijima širem krugu publike, čime vrši dio svoje društvene odgovornosti. Obrazovnim programima muzej će zadobiti i novu publiku koja iz nekog razloga ranije nije imala pristup muzeju ili njegovi sadržaji nisu bili relevantni sa životnim iskustvom tih društvenih grupa.

Dodatnim obrazovnim programima i aktivnostima, muzej posjetiteljima omogućava priliku za cjeloživotno neformalno učenje koje se zasniva na iskustvu. Ako se prisjetimo da je osnov učenja u muzeju zbirka sa visokovrijednim originalnim eksponatima, proces usvajanja znanja i nadgradnje će se sprovoditi mnogo lakše nego putem čitanja dugih, zamornih tekstova stručnog karaktera o tim istim ekponatima. Kada su u pitanju ciljevi učenja u muzeju, muzeji umjetnosti se izdvajaju od drugih tipova muzeja zbog primarno estetske vrijednosti zbirki koje čuvaju. S obzirom na karakter zbirke muzeja umjetnosti, kroz vođene diskusije o eksponatima dolazi do širenja vokabulara, razvoja kritičkog razmišljanja, mogućnosti transfera znanja na druge oblasti i stvaranja estetskog iskustva kod posmatrača.

Kako je izgledao rad u okviru Plavog artizma: koje su najvažnije lekcije? Koji su rezultati programa?

U inicijalnom dijelu programa bila sam gošća Udruženja za podršku osobama s intelektualnim teškoćama „Oaza“ za čije članove sam i realizovala „Plavi artizam“. Na ovim susretima sam imala priliku upoznati mlade članove i dati im vremena da oni upoznaju mene, te im predložiti da učestvuju u našem programu u muzeju. Nakon što sam okupila grupu zainteresiranih, podijelila sam upitnike koje su popunili njihovi roditelji/staratelji. Uz pomoć rezultata ovih upitnika mogla sam steći uvid u njihove individualne fizičke, senzorne, obrazovne, socijalne i govorno – jezičke potrebe, na osnovu čega sam prilagodila interpretacijske strategije muzeja i muzejsko okruženje.

Deset mladih sa različitim oblicima teškoća u razvoju (približne razine funkcionalnosti) svake sedmice su učestvovali u aktivnostima programa u okviru različitih izložbi muzeja. Metodologija programa sastoji se od vježbi disanja u pokretu, vođene diskusije o selektovanim umjetničkim djelima, taktilnim vježbama i kreativno-manuelnog rada. Vježbama disanja u pokretu otvarali smo i zatvarali svaku sedmičnu radionicu što je programu dalo određeni ritualni karakter i osjećaj predvidljivosti koji je nekada potreban pojedincima iz ove populacije kako bi se emotivno samoregulirali. Cilj ovih vježbi je i da snize potencijalnu anksioznost kod učesnika, da umanje potrebu za pojačanim kretanjem u nastavku, te da ih pripreme za naporniji kognitivni rad koji slijedi. Zatim bih pristupila vođenoj diskusiji o odabranim umjetničkim djelima na određenu temu. Taktilne vježbe, shodno temi koja se obrađuje (ljudsko i životinjsko tijelo, mrtva priroda, grad…) izvodila sam na originalnim skulpturama u metalu, drvetu i kamenu ili na realnim predmetima iz svakodnevnog života. Najduži dio trajanja radionice obuhvata kreativno-manuelni rad sa umjetničkim materijalima koji za cilj ima omogućiti različita senzorna iskustva, povezati učesnike dodatno sa temom koju smo obrađivali, te im omogućiti da ispolje svoj stav ili emocije putem likovnog jezika.

Radionica Svijet boje II; Stalna postavka u Galeriji entuzijazma

Realizacijom „Plavog artizma“ željela sam mladima s teškoćama u razvoju pružiti nove mogućnosti za socijalnu inkluziju, raditi na razvoju njihovih vještina socijalizacije i komunikacije, te omogućiti veću informacijsku pristupačnost značenja zbirke UGBIH za ovu populaciju. Rezultati kontinuirane provedbe aktivnosti sa istim učesnicima vidljivi su u njihovom odnosu prema muzeju; oni su osvojili prostor Galerije kao prostor svoje slobode, stekli nova poznanstva, proširili vidike i osnažili svoje samopouzdanje. Pedagoška premisa na kojoj se zasniva „Plavi artizam“ je potencijal zbirke umjetnosti da posreduje u dubljoj spoznaji svijeta koji okružuje osobe s teškoćama u razvoju, njihovih emocija i emocija drugih ljudi. Kruna petomjesečnog programa je i izložba umjetničkih radova učesnika. Na izložbi „Plavi artizam“, koja je u Umjetničkoj galeriji BiH otvorena 1. februara 2023. godine, mogli su se vidjeti izrazi čiste likovnosti u tehnikama suhog pastela, kolaža, glini, kombinovanim tehnikama, akrilu na platnu itd. S obzirom na to da su učesnici programa mladi u kasnim dvadesetim godinama i da im sistem u našoj državi nije omogućio finansijsku neovisnost, odlučila sam izložbu učiniti prodajnom., tako da su svi zainteresirani do 15. februara imali priliku za sebe odabrati neko od djela učesnika „Plavog artizma“ po simboličnim cijenama. Sav prihod od prodaje djela pripada autorima i autoricama.

Kako pedagoški programi utiču na rad Umjetničke galerije BiH?

U skoro deset godina, koliko radim u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, kreirala sam programe za djecu školskog i srednjoškolskog uzrasta („Alternativna učionica“), porodice sa djecom predškolskog uzrasta („Naša priča“), osobe treće životne dobi („CogniART“) i „Plavi artizam“ za osobe s razvojnim oblicima teškoća. Sa pristupom koji je usmjeren na zadovoljavanje obrazovnih potreba različitih društvenih grupa, primjećujem da je u muzeju u nekoliko godina pred pandemiju Corona virusa došlo do diversifikacije publike. To znači da u muzej ne dolaze uvijek ista lica, tj. oni kojima je umjetnost profesija ili hobi. Sada nas puno češće organizovano posjećuju društvene grupe koje su nekada bile najmanje zastupljeni posjetitelji muzeja, kao što su osobe s teškoćama u razvoju ili školska djeca. U ovom periodu razvila sam i dosta dobar odnos sa vrtićima, osnovnim i srednjim školama na području Kantona Sarajevo, ali i šire. Ono što me najviše raduje je činjenica da je veliki broj djece odrastao uz moje programe i da se uvijek rado vraćaju u muzej sa svojim porodicama i prijateljima.

Radionica Mrtva priroda; Stalna postavka u Galeriji entuzijazma

Prednosti iskustvenog učenja

Dobili ste brojna priznanja i pohvale za aktivnosti Plavog artizma. Možete li nam reći nešto više o tome?

Nakon realizacije prvog „Plavog artizma“ 2019. godine, prijavila sam metodologiju programa na javni poziv Vijeća Evrope za prestižno priznanje „Strategija 21“. Ovo priznanje podrazumijeva da je obrazovna metodologija koja se koristi za podučavanje o kulturno-historijskom i umjetničkom naslijeđu Evrope u skladu sa savremenim pedagoškim pristupima. Program je prepoznala i Bosch Alumni mreža u okviru svoje kampanje ‘unlearning stereotypes’ gdje su predstavljene inicijative unutar kulturnih institucija uz pomoć kojih se ruše stereotipi i predrasude u društvu. Za vrijeme pandemije Corona virusa, kada je mogućnost direktnog rada sa muzejskom publikom bila svedena na minimum, za UGBIH sam razvila asistivni oblik tehnologije u vidu android aplikacije pod nazivom „ARTsee“. Ova aplikacija funkcioniše kao digitalno pomagalo koje putem animacije, zvuka i teksta interpretira muzejske eksponate za osobe s teškoćama u razvoju. U 2020. godini „ARTsee“ aplikacija je nominirana za internacionalnu godišnju SALTO nagradu u kategoriji inkluzivne digitalne transformacije.

Posljednje priznanje dolazi 2022. godine od međunarodne organizacije „Hands on!“ koja se bavi dječijim iskustvom u muzejima. Ova organizacija je prepoznala napore koje ulažem u obrazovni segment muzeja Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine i proglasila ga muzejem koji je posvećen viziji obrazovanja u 21. stoljeću.

Kakvi su Vaši planovi za buduće projekte i profesionalni razvoj?

Posjete muzejima raznih tipova trebale bi biti više zastupljene u okviru obaveznog školovanja djece i mladih iz razloga što jedino muzej može ponuditi iskustveno učenje. Zbog kompleksne političko-ekonomske situacije u našoj državi, obavezne posjete osnovnih i srednjih škola muzejima nisu predviđene kurikulumom. Nakana koju već duže vrijeme imam jeste da se škole i muzeji u BiH sistematično uvežu, jer smatram da bi od te prirodne veze koristi imali svi: muzeji, nastavnici/profesori, a najviše učenici.

Iako se ne smatram ambicioznom, vjerujem da kada bi mi se pružila prilika za doktorski studij na polju muzeologije sa užim usmjerenjem na rad sa publikom, da bih imala jako puno ideja za istraživanje. Kao i do sada, ne bih se slijepo držala teorije, već bih sve voljela isprobati i u praksi.