Piše: Elma Hodžić
Foto: Dado Veron
Grupa Konvoj iza sebe ima mnogo pređenih kilometara. Više od tri decenije rada, pet studijskih albuma, brojne koncerte i nastupe. Konvoj djeluje i na polju teatra, rade sa mladima u pokušaju da im približe kreativne procese nastajanja muzike. Konvoj vjeruje u vrijednost kolektivnog muziciranja i stvaranja umjetnosti spajanjem različitih senzibiliteta. O prošlim, sadašnjim i budućim aktivnostima grupe razgovarali smo sa Hamdijom Salihbegovićem i Nedžadom Merdžanovićem.
Muzika kao simbioza različitosti
Kako je sve počelo? Kako je tekao proces spajanja različitih muzičkih senzibiliteta – i da li je to uopšte moguće?
Salihbegović: Na prvo pitanje obično odgovaram kako smo se kao dječaci okupili oko muzike, i da je sve krenulo iz KUD-a na Kovačima. Ovaj put ću o tome iz drugog ugla. Nedavno sam se dopisavao s Muamerom Ðozom, basistom i jednim od osnivača Konvoja. Šalje mi song jazz fusion benda “Return to Forever”, koji nas vraća u dane adolescencije. Pored sve dostupne muzike, imali smo sreću da stasavamo uz takve velikane kao što su Chick Corea, Al Di Meola, Stanley Clarke…
Rođak našeg prvog bubnjara, Mirza Krupalija, nas je “hranio” tom sofisticiranom muzikom, što je u mnogočemu uticalo na nas. I tako, kaže meni Đozo kako smo imali sreće pa nismo zaglavili na nekoj stranputici, s obzirom na to da smo odrasli u sredini iz koje, ako se imalo izdvajaš, fasuješ barem degenek. Tako je nas četiri-pet dječaka, ganjala rulja od tridesetak pubertetlija s pendrecima, lancima, čudima – a mi im bježali preko krovova. Na kraju smo ih prskali vodom iz šlaufa da se odbranimo, a sve to jer smo počeli svirati i imali nešto što nije bilo isključivo ulica. Taj naš prvi otpor nam je determinisao put kojim smo krenuli. Imali smo svoj mali svijet za koji smo izgarali, a u velikom se dokazivali. Pobjeđivali smo na festivalima, sticali iskustva kroz mnogobrojne žive nastupe.
U to vrijeme, s druge strane Miljacke, Nećko je imao bend “Radovi na putu”. On nam se pridružuje 1993. godine i započinjemo naše putovanje koje još uvijek traje.
Drugo pitanje je bilo o spajanju različitih muzičkih pravaca. Za nas je taj proces tekao prirodno, jednostavno smo spajali i koristili ono što se akumuliralo u nama. Jedini problem koji nam je donijela ta širina muzičkog ukusa jeste da neki nisu bili sigurni u koju žanrovsku ladicu da nas strpaju.
Šta je za vas muzika?
Salihbegović: Pada mi na pamet nekoliko asocijacija. Sredstvo izražavanja, avantura, strast, utočište, meditacija… Pomoću muzike, tj. pjesama “oslikavam” ono što vidim, čujem, proživljavam, itd. Najdraže situacije su mi kada izađe nešto iz mene, a to nisam očekivao. Recimo, kada me muzika odvede u nekom svježem pravcu, ili me pisanje stihova odvede negdje kuda muzika sugeriše. Sve u svemu, muzika je put do sreće, što bi rekao pokojni Minja Subota. Njoj se mogu požaliti, s njom se radovati, osjećati ispunjeno, a uz sve to, dijeliti je s drugima.
Rat i art? Kako je (i da li je) rat promijenio vaše tonove?
Merdžanović: Rat je u nama ostavio neizbrisiv trag i sastavni je dio svake note i slova. Svjedočili smo u tom periodu da je, pored odbrane grada i države, art bio od krucijalne važnosti za moral građana koji su branili opstanak i gole živote. Rat je u svojoj okrutnosti drastično pojačana doza života gdje, s jedne strane, vidiš ogoljenu bestijalnost ljudskog roda, a opet, s druge strane, ljudsko dostojanstvo, empatiju, želju za opstankom, kulturom… Naš početak javnog djelovanja se veže za kultnu emisiju na BHTV – Rat Art, gdje nas je ugostila prerano preminula Segmedina Srna, kada nam je pružena prilika da pokažemo da je i u ratu moguće stvarati dobre i pozitivne stvari. I na kraju, rat nije promijenio naš muzički izražaj, koliko je indirektno diktirao tematiku s kojom smo se branili i borili protiv brutalne svakodnevice.
Foto: Dado Veron
Ljubav prema muzici kao kohezivni faktor
Šta je to specifično za Konvoj? Šta je održalo bend u životu sve ove godine?
Salihbegović: Teško je o tome govoriti iz naše perspekive. Nerijetko nam kažu: “E, ova vam je pjesma baš konvojevska.” Mi donekle možemo pretpostaviti na šta misle, ostalo je u glavama slušalaca. Važno je da imamo neku svoju prepoznatljivost, bez obzira na to koliko tragali za nečim što će nas nadahnuti. Ta prepoznatljivost se manifestuje kroz autorski i individualni potpis. Pjesme većinom komponujemo na gitarama, što je osnova našeg zvuka, ali nije nam strano eksperimentisanje ni s klavijaturama, samplovima… Naše pjesme su fragmenti naših života, iskustava, reakcije, vizije. Mislim da ljudi u njima prepoznaju iskrenost. Za opstajanje benda potrebna je volja, istrajnost, kolegijalnost i međusobno uvažavanje. Naravno, ljubav prema muzici je presudna. Ja bih mogao svirati i uživati u muzici samo za sebe. No, upravo ta želja da se kaže ono što nosimo u sebi, glavni je motiv zbog kojeg to radimo javno.
Koji su izazovi djelovanja na polju muzike?
Merdžanović: Kroz naš rad prepoznaje se jedna nota koja je, na neki način, postala naš zaštitni znak – a to je raznovrsnost i širina spektra muzičkog djelovanja. S jedne strane, ta činjenica nam predstavlja i otežavajuću okolnost, jer je teško pomiriti apetite koji su evidentno nezasiti i željni novih avantura. Samim tim, mnogo teže je “upakovati” različite žanrove u jednu cjelinu, u našem slučaju u album. No, s druge strane, to nam biva kao pogonsko gorivo, jer nas nanovo inspiriše u potrazi za novim istraživanjima, muzičkim rješenjima i, generalno, slobodi stvaranja. Sve dok postoji ta vrsta izazova, i najmanja iskra će zasigurno postati vatra, koja će se naposlijetku teško ugasiti.
Foto: Dado Veron
Muzika u savremenom društvu
Kakva je pozicija muzičara/umjetnika u savremenom bosanskohercegovačkom društvu?
Merdžanović: Moje je mišljenje da se današnji muzičar/umjetnik nalazi u veoma nezavidnom položaju. Uostalom, i kroz istoriju svjedočimo da nisu baš uvijek svima cvjetale ruže. S jedne strane, nalaze se oni “k nozi”, koji uz kralja žive lagodno, te s vremena na vrijeme nešto, po narudžbi, i urade, a opet, s druge strane, individualci su ti koji principe ne prodaju ni po koju cijenu, iako se to direktno odražava na njihovu egzistenciju i postojanje. Uvijek ću rado biti na strani ovih drugih, koji hrabro odgovaraju na izazove i ne dopuštaju diskvalifikaciju pameti i zdravog razuma. Najveći usud ovog vremena je kako mladima otvoriti vrata da pokažu šta znaju, a znaju mnogo toga, samo im se ne daje dovoljno prilika. Ljudi koji u političkoj sferi kreiraju kulturu našeg grada i države, moraju shvatiti da nije dovoljno samo ispaljivati pamflete, nego konkretno na djelu pokazati da im je stalo do mladosti, što će kao rezultat, siguran sam, imati progres na svim poljima.
Na čemu trenutno radi Konvoj?
Merdžanović: Mi smo nakon veoma uspješne prošle godine, u kojoj smo slavili 25 godina javnog djelovanja, prionuli na stvaranje novih pjesama, a već ima i određenih poziva za ljetne koncerte, pa se tako spremamo i za te izazove. U bendu vlada odlična atosfera, spremna za nove podvige, a pored Hame i mene, tu su Muamer Đozo (bas gitara), Bojan Crnogorac (bubnjevi) i, friško pristigli član za klavijaturama, Tarik Imamović. Prvi korak u ovoj godini će biti snimanje video-spota za novi single koji se zove Balkan dert. Okupili smo izvanrednu ekipu, jer smo mišljenja da ova pjesma, koju interno zovemo pjesma-album, zaslužuje najbolji tretman, i da se mora do kraja ispoštovati i najmanji detalj. Sigurni smo da će naša publika prepoznati vrijednost pjesme, jer je svevremenska. Govori o generacijama koje su stasavale u ratnom i poratnom vremenu i koje, unatoč svemu, ne gube nadu, ostaju ovdje, rade, stvaraju, podižu porodice, ostavljajući pozitivan pečat u domenu svog ličnog djelovanja.
Što biste izdvojili iz historije benda kao najdražu priču/anegdotu?
Salihbegović: Naše putovanje u Barcelonu na “Primer Festival Pop Rock de Barcelona”, 1996. godine, bilo je i priča, i anegdota za sebe. Momci koji su do jučer bili u rovovima, bude se u hotelu s pet zvjezdica. Upoznajemo David Byrnea iz Talking Headsa, sviramo na ogromnom stageu sa svim pogodnostima koje imaju velike zvijezde, što ćemo sigurno pamtiti do kraja života. Smiješnih anegdota nije falilo kao, recimo, kada je naš tonac Željko Škarić Pancho, nakon popijene tri čaše vina, zvao piće avionu.
Foto: Željko Škarić Pancho
Konvoj budućnosti
Koji su budući projekti – ili pravci u kojima biste voljeli djelovati?
Merdžanović: Javnosti je poznato da naše djelovanje nije fiksirano samo za rad u bendu. Do sada smo uradili oko 30 teatarskih predstava za djecu i odrasle, sa muzičkim rješenjima i autorskim pjesmama. Također, radimo svakodnevno u našem muzičkom studiju Antika gdje ugostimo manje ili više poznate autore, izvođače i bendove, te im, na neki način, pomognemo da realizuju svoje zamisli i projekte. Treći segment našeg stvaranja i djelovanja jeste rad s djecom, kroz hor i pop-rock školu gitare “Suncokreti”. Do sada smo s njima snimili dva albuma, izdali slikovnicu sa pjesama i notnim zapisima, a producirali smo i tri velika koncerta na Dan planete Zemlje. Ne mogu a da ne spomenem i album “Svjedok” koji smo, zajedno sa doajenom našeg glumišta Mikijem Trifunovim, kreirali zajedničkim snagama, snimili i uživo izvodili širom bivše zajedničke države. Vjerujem da će naša potraga za novim izazovima ostati na kursu koji smo davno zacrtali, jer na samom kraju, stvaranje i kreativnost nas drže iznad vode gdje možemo da udišemo čist i nekontaminiran zrak.
