Ponavljamo kolumnu našeg dopisnika, Arhiviste Džedajskog vijeća, koja donosi javnosti manje poznate dokumente iz bujne historije naših naroda i narodnosti, spašavajući od zaborava drevne priče, dokumente i dnevnike, doprinoseći pomirenju nas sa nama samima.
Piše: Saša Madacki
Ilustracija: Aleksandra Nina Knežević
U našem svakodnevnom govoru Nailova mater je sveprisutna. Kaže se: pričaj ti to Nailovoj materi, pjevaj Nailovoj materi, žali se Nailovoj materi, zabij ga Nailovoj materi, možeš ti to Nailovoj materi, pošalji žalbu na nailova.mater@gmail.com, obrati se Nailovoj materi, to ti Nailovoj ludoj materi, prosipaj to Nailovoj materi, tumačite to Nailovoj materi, trollajte Nailovoj materi. Nekako odaje dojam bliskosti, svi joj se obraćaju, a nema povratne komunikacije. Nailova mater šuti. Nikad nisam čuo da je Nailova mater odgovorila i na jedan poziv na svoje uključivanje u problem lokalne zajednice koji se razmatra u datom odsudnom trenutku.
Kao pravi istraživač polupoznatog, naoružao sam se literaturom, lopatom, četkicom i kompasom i krenuo u potragu za demijurgom našeg doba: Nailovom materom. Prvo sam nazvao onog malog kuštravog Krešu Mišaka s HRT-a, recimo, 4, koji iza pola noći raspreda o neobičnim i neobjašnjivim fenomenima u alternativnoj znanosti i svijetu. Kao neki vrli pitac pitao sam ga ko je ta, da prostiš, Nailova mater. Prosto sam vjerovao da čovjek njegove erudicije mora nešto znati o u razgovoru sveprisutnoj (omniprezentnoj), a materijalno nevidljivoj la mere de Nail. Naravno, Krešo nikad čuo. Nazvah i Semira u Visoko. Nema je ni u piramidi. Dakle, u se i u svoje kljuse. Moj drug Stef me je naučio da prvo moram razviti dobar teorijski okvir, pa onda na teren. Hajd’! Otvorim jedan od njegovih radova, rekoh, čisto da dobijem kakav-takav teorijski okvir (koji moraš imat’), i zapadne mi za oko jedna njegova rečenica koja kaže: Naravno, u svemu ovome presudan značaj ima sama napetost između “Balkana” i “Evrope”; otud neću pokušavati da izlučim nekakvo “pravo” značenje ovih koncepata. Kad može Stef, mogu i ja. E vala, neću ni pokušavat’ da izlučim išta. Prosto ću pokušat’ da nađem Nailovu mater, pokušam je zgurat’ u neku napetost i neki koncept. Čitam dalje. Kaže Stef: Njihova moć (koncepata valjda, šta li) je počivala upravo u njihovoj neuhvatljivosti, u nemogućnosti da ih preciziramo u bogatom univerzumu značenja koja su evocirali. E, kec na jedan’est. Bravo, Stef! Neuhvatljivost. To je ono što mi treba da mi urednica ne vrati tekst. Elem, imam teorijski početak, šta god da napišem, Nailova mater je neuhvatljiva, i nikom ništa. Odnosno, meni nešto. Pored antropologije, trebalo mi je nešto ohrabrujuće iz epistemologije, pa sam se uhvatio knjige. U impresivnom djelu iz teorijske arheologije nađem genijalni (meni prijeko potreban) citat gospon Flanneryja, koji kaže: Svijet od nas ne traži epistemologiju. Ljudi žele da čuju šta su to Olduvai Gordž, Stounhendž i Maču Pikču… Sine, ako nekom treba filozofija, sigurno će, da bi je dobio, otići filozofima, a ne arheolozima. Jupi! Pametnom dosta. Riješili smo se knjiga. Ostaju lopata, četkica i kompas. Ku’ ću, šta ću, majko moja? Pošto niko neće epistemologiju, moram ustanovit’ ko je Nailova mater. Prihvatim se lopate. I krenem kopat’ po forumima. Eeeee, to je već nešto. Ovdje sve vrvi od Nailove matere. Prosto da ne povjeruješ. Forumaši prizivaju Nailovu mater u svim mogućim kontekstima, zaista ostavljajući dojam da je riječ o demijurgu. Ne demijurgu kao Tvorcu, nego demijurgu kao majstoru koji obavlja usluge narodu. Evo, iskopah. Hajmo sada četkica lagano…
U prvom slučaju Nailova mater se pojavljuje kao arbitar u dodjeli nagrade. Kaže CyberBosanka: Vrlo rijetko se desi da se bilo gdje na svijetu dodjeljuju neke nagrade a da ja budem zadovoljna izborom. Nemam pojma zašto je to tako, valjda mi ćoškast ukus. I zato mi je još prije mjesec dana palo na pamet da napišem ovaj post u kojem ću ovako virtuelno lično “dodijeliti” nagrade po svom ćejfu iz raznih oblasti. Kome se ne sviđa izbor i pobjednici nek’ se žali Nailovoj materi (za koju nemam pojma ni ko je, ni šta je, ni zašto se ovo ovako kaže). Vrlo otvoreno, sa smislom za demokratsku diskusiju i parlamentarizam.
U drugom slučaju, Nailova mater iz domene nagrađivanja neosjetno prelazi u domen fudbala, s posebnim osvrtom na U ovoj rubrici naš dopisnik, Arhivist Džedajskog vijeća donosi javnosti manje poznate dokumente iz bujne historije naših naroda i narodnosti spašavajući od zaborava drevne priče, dokumente i dnevnike doprinoseći pomirenju nas sa nama samima. transfere igrača, te golmanske vještine.
Neki Djale tvrdi: Ma nije lako ni ovim igračima, kojekakvi menadžeri im obećavaju kule i gradove, k'o fol samo nek su im čisti papiri a kad treba potpisati nigdje ni menadžera ni para. Eno Kerlu Grci ispalili za par plata, može se sad žaliti “Nailovoj materi”, klub ispao iz lige. A da je uzeo neku lovu i nij[e]… Ovo stavljanje Nailove matere u navodnike mi divno signalizira da je Nailova mater možda firma koja zastupa oštećene igrače u procesu transfera. Da li je ona fizičko ili pravno lice? Dilema.
U istom duhu se Darko7Raulista prisjeća: Ma međede jedan, naumpalo mi ono kad je Irho rek'o ne more ga Ibra zabit’ ni Nailovoj materi. Nailova mater je možda golman (golwoman)?
U trećem slučaju, Nailova mater se pojavljuje kao slušateljica loše izvedene skladbe. Savo i Cviko su zapitani: Ne znam šta imate čuti od nazovi pjevača koji još uvijek šššušška kad priča i pjeva. Najbolje je nemojte ići pa nek’ pjeva Nailovoj materi. Da li je Nailova mater osuđena da sama sjedi u praznoj dvorani dok neko loše pjeva? Zašto bi ona išla tamo gdje niko ne treba da ide? Da li je ona zarobljena u patrijarhalnoj matrici ili je jedina odvažna i hrabra da ide tamo gdje niko ne ide? Ili ide jer je zaboli [organ] ko šta misli?
U četvrtom slučaju, Jasmin kaže: Sve sam ti objasnio jednom jedinom rečenicom. Ne samo da smo vas mi “razvaljivali” bez obzira na Miloševićev veto na uvoz oružja kojeg su četnici imali u izobilju, već su vas razvaljivali i Hrvati u susjednoj Hrvatskoj. O tome da se tamo vodio fašistički a ne oslobodilački rat pričaj Nailovoj materi a ne meni, jer ni Hrvatska nije tražila hrvatske teritorije u susjednoj Srbiji. Nailova mater se ovdje pojavljuje u ulozi istražiteljice ili čak povjesničarke. Ili možda gluhe žene kojoj možeš pričat’ šta ho’š? Ili tolerantne žene koja čeka sud vremena? Ili ne možeš pričat’ čak ni njoj?
U petom slučaju plakanje. Naricanje. Kaže Semir88: moja najveća slabost su ženske suze… nikako ne mogu da ih podnesem… izgubim se kad vidim ženske suze… na neki način me bole. Odgovara mu prijatelj forumlija Fedja_ze: Vala nek’ ona plače Nailovoj materi. Vrlo osjećajno i nadasve suptilan odgovor podrške prijatelju u stanju emotivne nestabilnosti. Nailova mater kao sakupljačica bola (Weltschmerz)?
U šestom slučaju, debljina. Ana_te kaže: Ostalo mi je 10 kg da skinem, i da imam tijelo kao prije trudnoće. ništa mi ne smeta osim stomaka. a ove debele mogu da pričaju “Nailovoj materi” kako su zadovoljne tjelom i da siluju ljudima oči pojavljujući se u onakvim izdanjima. Nailova mater kao preparat za regulisanje viška kilograma? Nailova mater kao slušačica patnji debelih (opet Weltschmerz)?
Sedmi slučaj. Evropa, borba protiv terorizma i postkolonijalni kontinuitet. Kaže Đizlija: …a Holland fino kaže ovo je rat. Osman mu odgovara: Nek on to priča Nailovoj materi. Francuska je uvijek u ratu. Đizli: I Bush je tako vazio za 11.09.
Ostao mi još kompas. Krenem u obilazak muzeja ne bih li našao kakav trag u ostacima materijalne kulture. Uđem u zagrijani Zemaljski muzej, a kad ono u galeriji bjelogorične šume, u malom pasažu prema crnogorici, stoji veliko ulje na platnu. Gustim potezima kista oslikani kako na minderu sjede Nailova mater, Bush i Holland. Ispred mangale pjeva Pjevač. Kahvu prinosi debela komšinica. Kod nogu Nailove matere u suzama se guši Semirov’ca. Iznad mindera slika Ibre kako pimpla loptu. A Jasmin pokušava Bushu da skrene pažnju na Dejton. Kakvo uprizorenje. Elem, izađoh u šoku kako mi je sve vrijeme bilo pred nosom ono za čim sam tragao. A tragao sam za izgubljenim vremenom. I stvarno, kad god otvorimo veliku i bitnu temu, vrlo brzo skliznemo u generalizaciju i napravimo vic. Valjda nas je više strah dublje se zakopat’ u bunar svojih misli, nego kad shvatimo da idemo tamo gdje bismo trebali, a zapravo ne želimo, pa odvratimo pažnju sugovorniku prizivajući Deus ex machina, na bosanskom – Nailovu mater. Teško se suočavamo. Sami sa sobom. A uvijek dobro dođe Nailova mater. Kao izgovor da završimo suočavanje.
