Hana Zrno, glumica: Budite dovoljno hrabri da slušate svoje srce

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Almin Zrno

Hana Zrno, mlada bosanskohercegovačka glumica, iza sebe ima brojne zapažene uloge! Rođena je u Sarajevu 1997. godine. Muzika je jedna od njenih prvih ljubavi u svijetu umjetnosti. Paralelno završava Osnovnu školu “Safvet-beg Bašagić” i Osnovnu muzičku školu “Mladen Pozajić”, smjer violina. Godine 2017. upisuje glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a 2021. godine upisuje magistarski na Akademiji scenskih umjetnosti, Odsjek za muzički teatar. Dobitnica je nagrade za najboljeg studenta u akademskoj godini 2020/2021. Od 2017. godine biva angažirana na projektima u Sarajevskom ratnom teatru, Pozorištu mladih, Narodnom pozorištu i Altteatru. Pored glumačkih angažmana djeluje i kroz “Mali magacin kabare”, gdje podučava glumi djecu i omladinu. Hana Zrno čvrsto vjeruje da hrabrošću možemo ostvariti sve životne uloge!

Kada ste i kako odlučili da se bavite umjetnošću?

Već od malih nogu bila sam okružena modnim časopisima, fotografijama, raznim knjigama i jazz ili klasičnom muzikom koju bi Almin, moj otac fotograf, slušao dok bi obrađivao svoje fotografije, tako da sam se s umjetnošću počela susretati već kao jako mala. Međutim, ipak me najviše interesiralo da pjevam, sviram po kuhinjskim aparatima, imaginarnim instrumentima koje bih pravila od bilo čega što nađem – ali i da priređujem “performanse” kada bi roditeljima došli prijatelji. I sjećam se da su mene te stvari jako zabavljale, ne znam kako je njima bilo. (Smijeh.)

Roditelji su mi omogućili da nekako isprobam sve za čim sam imala želju, pa sam se tako od odbojke, preko baleta, ipak pronašla u muzici, violini. Kada sam upisala prvi razred osnovne muzičke škole, tada je moj umjetnički put zapravo i počeo. Glumu sam otkrila tek nešto kasnije u životu, ali je uspjela da objedini sve moje ljubavi u jedan poziv.

Kako je izgledao proces Vašeg učenja i profesionalnog usavršavanja?

Imala sam sreću da na Akademiji budem u klasi redovnog profesora Admira Glamočaka i višeg asistenta Adnana Gore, koji su strpljivo i temeljito radili na mom obrazovanju i pomagali mi da savladavam glumačka sredstva kroz sve četiri godine studija. Sada, kada imam priliku da radim profesionalno, neizmjerno sam im zahvalna na tome što su me naučili. Kako vrijeme prolazi, stvari s kojima sam se suočavala na studiju, polako isplivavaju, ali sada imam alate pomoću kojih rješavam prepreke. Studij glume je, po svemu, jako izazovan studij jer iziskuje, prije svega, veliku ljubav, ali i odricanje i posvećenost. To su stvari koje se grade, ali ono bez čega ne može je – ljubav. A kada nešto volite, kako kažu, ništa nije teško.

Kako izgleda studij na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu?

Studij glume je, kao što sam već rekla, jako izazovan. Na prvoj godini, kada dođete, sve što poznajete ili barem ono što mislite da sa osamnaest godina znate o sebi, izmijeni se. Ja kažem, dobiješ priliku da se ponovo rodiš. Osjećaš kao da opet učiš hodati, govoriti, učiti, čitati, pisati… rastaviš se na milion komadića, koje onda u toku četiri godine, iz dana u dan, sastavljaš kao veliku puzzlu i, ako imaš malo sreće, na kraju studija postaneš mnogo bolji i plemenitiji nego što si bio. Smatram da je naša Akademija jako kvalitetan studij, što potvrđuju i moje kolege glumci, ali i drugi odsjeci jednako. Odricanje je golemo, ali rezultat je predivan.

Alat za učenje i pomjeranje granica

Koji su do sada najznačajniji projekti na kojima ste radili?

Ne bih zaista mogla izdvojiti jedan ili nekoliko projekata za koje bih mogla reći da su mi najznačajniji. Ja sam i dalje jako mlada i pokušavam skupiti što više iskustava i prilika da surađujem s raznim kolegama i rediteljima. Do sada sam imala veliku čast da surađujem s našim istaknutim rediteljicama i rediteljima poput Dine Mustafića, na predstavi „To nikad nigdje nije bilo“, zatim na predstavi „Idiot“ s rediteljicom Selmom Spahić, a imala sam priliku iskusiti i kameru u radu na filmu „Praznik rada“ u režiji Pjera Žalice. Tu je također i predstava na kojoj trenutno radim; „Alice u krevetu“, Susan Sonntag, koju režira mađarski reditelj Zoltan Balasz, a koja će svoju premijeru imati na MESS festivalu, 1. oktobra ove godine. Svaki projekat/predstava mi je donijela nešto novo i nešto lijepo. Kroz svaki projekat sam učila, napredovala, savladavala neke svoje strahove, pomjerala vlastite granice, i nadam se da će tako i ostati. Pred sebe uvijek pokušavam staviti visoke ciljeve. Svaka dječja predstava koju sam radila na mene je ostavila veliki trag, upravo zato što smatram da je teatar za male, najvažniji teatar kojeg moramo još mnogo razvijati, ali jednako tako i predstave koje sam radila za mlade ljude, posebno za tinejdžere.

Kakav je položaj mladih glumica u našem društvu?

Trenutno se intenzivno radi, mlade kolege dobivaju mnogo prilika i zbog toga sam zaista jako, jako sretna. Sada imamo priliku da bivstvujemo u dobu direktora i direktorica koji su na pozicijama u pozorištima i koji su širom otvorenih ruku dočekali mlade kolege. Također, snima se mnogo, ne znam ni tačan broj serija koje se u ovom momentu paralelno snimaju te, stoga, mislim da je danas vrijeme jako povoljno za mlade kolege.

Kako izgleda Vaš život izvan scene – kako provodite slobodno vrijeme?

Nedavno sam se i zaručila, tako da smo trenutno u slobodno vrijeme fokusirani na planiranje svadbe. Moj zaručnik i ja jako volimo da kuhamo, i često isprobavamo razne recepte, izmišljamo neke svoje slastice i uživamo da okupljamo prijatelje i porodicu kad god smo u prilici. I naravno, za mene je najbolji odmor more, i bingovanje neke kvalitetne serije.

Put do sreće

Šta biste poručili mladima koji se žele baviti umjetnošću?

Budite dovoljno hrabri da slušate svoje srce! Svaki posao je izazovan i težak, ali ako ti srce igra dok nešto radiš, znači da si na pravom putu – i zato baš ovaj citat. Mladi, kao moj brat, sad će reći „cringe“. Ali, to jeste tako. Nešto za što se žrtvuješ, vrijedno radiš i ideš prema svom cilju, ne može proći nezapaženo.

O čemu maštate? Kako vidite sebe za deset godina?

Željela bih da, i za deset godina, budem ovako sretna. I nadam se da će za deset godina, ova naša planeta biti ljepše mjesto za život, i da ćemo svi zajedno raditi na tome da razvijamo empatiju, zaista nam je nedostaje.

Veliki izazov pred kojim se nalaze mladi ljudi u našoj zemlji glasi: otići ili ostati? Šta Vi mislite o tome?

Ja sam primjer osobe koja nikada nije ni pomišljala na odlazak, ali nekoliko mojih najbližih je otišlo iz zemlje, sa sve ispravnim i potpuno opravdanim razlozima. Nedavno, 7. septembra tačnije, imali smo premijeru predstave „Balkanski kvadrat kredom“ u režiji Slavena Vidaka (Altteatra) i u predstavi smo, između ostalog, govorili i o razlozima za odlazak/ostanak. Za mene, lično, odlazak nije rješenje. Neko ko to zaista želi, ima cilj i ide ka tome, pronađe i svoj put vani. Ja, koja bih otišla odavde jedino prinudno, ne znam kako bih se snašla. Smatram da ovdje imam još stvari za reći i da se bavim profesijom koja, dokazano, ima moć da mijenja mnoge segmente i slojeve društva, ali da imamo razloga da radimo predstave poput „Balkanskog kvadrata kredom“, itekako imamo.