Dok oktobarsko sunce nježno obasjava baštu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, upućujemo se u fascinantan svijet Berina Tuzlića, sarajevskog multimedijalnog umjetnika čija su djela prožeta kritikom i političkim korektivom društva. Upravo u ovom prostoru, Berin je promovisao svoj novi strip album „Navučko“ i održao mini koncert sa grupom Moby Dick. U opuštenoj atmosferi razgovaramo o njegovoj nevjerovatnoj umjetničkoj odiseji koja obuhvata strip, animaciju i muziku. Osim toga, njegova umjetnost ga vodi na brojna putovanja od Brazila do Kine. Upravo će u Kini, na Svjetski dan animacije koji se obilježava svakog 29. oktobra u godini, održati svoju radionicu animiranog filma na kojoj će prvi put prisustvovati i njegova kćerka Iman, s obzirom na to da trenutno piše scenarij za njihov zajednički animirani film. Tokom našeg razgovora, Berin je podijelio svoje misli o umjetnosti, politici i tehnologiji, osvijetlivši svijet svojim jedinstvenim pogledom koji prevazilazi i samu umjetnost.

Odrastanje na Vratniku 

Čini se da je u vašem slučaju sve počelo u djetinjstvu. Kako je djetinjstvo oblikovalo vašu umjetničku viziju?

Sve do prvog razreda osnovne škole, živio sam na Vratniku, gdje je blizu mene stanovala moja tetka Zehra, koja mi je bila uzor i podrška. Ona je bila kao poglavica na Vratniku, znala je sve šta se dešava, a ja sam bio njen miljenik. Nakon toga, preselili smo se na Alipašino polje, gdje sam krenuo u osnovnu školu „Prvi maj“. Tada sam prvi put počeo da sviram bubnjeve doslovno sa strašću – u početku na jastucima dvosjeda, a kasnije na pravim bubnjevima. U četvrtom razredu osnovne škole, učestvovao sam na festivalu stripa, i iako nisam osvojio nijednu nagradu u Malim novinama su me proglasili najmlađim učesnikom. To je za mene bilo kao osvajanje Grand prix-a. U to vrijeme, urednik tih novina bio je Elvir Rustemagić, jedan od najvećih producenata za strip. Što se tiče muzike, kada sam je otkrio, zaljubio sam se u nju, kao i u bubnjeve. Zbog toga sam se gotovo našao pred isključenjem iz osnovne škole u sedmom razredu, jer sam sa svojim prijateljem često bježao sa nastave kako bismo se posvetili muzici – ja svirajući po dvosjedu, a on na akustičnoj gitari. Na sreću, moja tetka s početka priče imala je vjeru u moju strast i podržala me tako što mi je kupila bubanj, iako moji roditelji to nisu željeli, nadajući se da će me time „naučiti pameti“. (Smijeh.)

Umjetnost kao oaza

Zanimljivo je da ste svoje obrazovanje nastavili, ni manje ni više, već u Vojnoj školi ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane i tu ste, kažete, po prvi put počeli kapitalizirati umjetnost?

Moje zanimanje bilo je pomoćnik pilota na helikopteru Gazela. Da bih se upisao, morao sam zadovoljiti visoke standarde, od zdravstvenih do psihičkih i fizičkih sposobnosti. Ova pozicija nije bila dostupna svakome. Imali smo dva razrednika – jedan za vojne predmete, a drugi za civilne. Za civilne predmete brinula se jedna profesorica koja me je izuzetno podržavala. Kada bih želio izaći u grad, pravio bih ilustracije ili portrete oficira za nju, i zauzvrat bi mi dozvoljavala izlaske. Zahvaljujući toj podršci, mogao sam slobodno izlaziti kad god poželim. Također, uz sve ovo, bavio sam se i muzikom. U to vrijeme su bile popularne „Plave večeri“, gdje smo svirali i bili kao prave zvijezde. Putovali smo i obišli cijelu bivšu Jugoslaviju, što je bilo nezaboravno iskustvo.

Reklo bi se da ste rat dočekali spremni, ali ono što je najvažnije, ni tada niste odustajali od umjetnosti? Možete li podijeliti sa nama kako ste uspjeli da ostanete posvećeni umjetnosti uprkos tim teškim vremenima?

Tačno je da sam prošao kroz teška vremena tokom rata, ali umjetnost je bila moje utočište. Bio sam obučen za vojne situacije i imao sam čak i crni pojas u džudou. Razrednik iz Vojne škole mi je bio načelnik bezbjednosti Armije BiH, ali to me nije poštedjelo odlaska na najopasnije linije fronta od Teskavice, preko Stupa do Nišičke visoravni. Ipak, ni granate, ni opsada grada 1993. godine nisu me spriječili da se prijavim na prijemni ispit za Akademiju likovnih umjetnosti. Sjećam se da su ljudi bili skeptični, pitali su me zašto to radim usred rata. Na kraju nisam bio primljen na Akademiju. To me nije obeshrabrilo da idem dalje. Nakon završetka rata, preselio sam se u Hrvatsku, tačnije u Rijeku. Tamo sam vidio oglas za konkurs za crtani film “Šegrt Hlapić”, specifično za dio animacije koji se odnosi na crtanje. Prošao sam testove i postao dio tima. Učio sam mnogo od asistenta reditelja Vjekoslava Bože Radilovića. Zahvaljujući mojoj strasti i trudu, ponuđeno mi je da studiram na Akademiji likovnih umjetnosti što sam prihvatio i bio sam drugi na listi primljenih. studenata. Tu na Akademiji sam se povezao sa ljudima iz Zagrebačke škole crtanog filma, a Tahir Mujčić, koji je bio zastupnik za Alan Forda u bivšoj Jugoslaviji, odveo me je u Bolonju. Za moj diplomski rad odabrao sam inovativnu ideju. S obzirom na svoje iskustvo sviranja bubnjeva, primjetio sam da note za bubnjeve, iako izgledaju kao melodijske note, zapravo predstavljaju matematičke razlomke. Odlučio sam iskoristiti ovu vezu između muzike i matematike i stvoriti metod za izračunavanje pokreta u animaciji. Moje ideje su privukle pažnju stručnjaka iz A filma u Kopenhagenu, gdje sam započeo saradnju sa njima. Proširio sam to svoje istraživanje na temu privlačnosti animiranih filmova kod gledalaca, istražujući intenzitet privlačnosti kroz analizu tačaka animacije. To me je dovelo do diplome magistra u Kopenhagenu, a onda sam dobio priliku da nastavim sa istraživanjem na Akademiji u Tel Avivu, gdje sam na kraju doktorirao. Zanimljivo je napomenuti da se i sam Stiven Spielberg obrazovao na toj Akademiji. Sve ove prilike su me vodile naprijed u svijet animacije, a moja posvećenost umjetnosti nije oslabila ni usred ratnih nedaća, a tako i danas.

Samo ideologija će imati problem sa vještačkom inteligencijom

Strip i animacija često zahtijevaju različite vještine, kao i različit pristup tehnologijama. Kako usklađujete svoj pristup crtanju stripova i animiranja?

Smatram da je tehnologija od velike važnosti u ovom kontekstu. Kada posjedujete osnovno znanje, softveri su tu da ga unaprijede. Oni su kreirani na osnovama već postojećih principa. Lično, koristim softvere za dorade i crtanje animacija. Sada je, na primjer, moguće koristiti tablet ne samo za crtanje, već i za modeliranje. Pratim razvoj nauke i tehnologije, ali uvijek sam imao proaktivni pristup. Moje iskustvo, uključujući i period rata, doprinijelo je mom razmišljanju. Ovaj način razmišljanja me raduje jer omogućuje upotrebu tehnologije na sveobuhvatan način, razumijevajući i analogno i digitalno.

Kako vidite budućnost stripa i animacije s obzirom na tehnološke trendove?

Strip je već doživio značajnu evoluciju zahvaljujući digitalizaciji. Pojavom digitalnih stripova prilagođenih tabletima, čitalac sada može da uživa u beneficijama koje nisu dostupne u štampanim stripovima. Moguće je čitati kocku po kocku, a neki digitalni stripovi imaju interaktivne elemente; na primjer, u sceni gdje recimo Betmen bježi, čitaocu se nudi opcija da odabere da li će pobjeći lijevo ili desno, što dovodi do različitih krajeva priče. Aplikacija poput Comixology je odličan primjer ovog trenda, jer strip koji je objavljen jučer u Americi, već danas ga možeš kupiti za samo dva dolara putem ove aplikacije. Amazon je prepoznao potencijal u ovome i kupio je ovu aplikaciju za 4 milijarde dolara, što je dodatno potaklo širenje digitalnog stripa. Što se animacije tiče, tehnologija je doživjela pravi procvat. Animacija se integrirala ne samo u zabavnu industriju, već i u dokumentarne i igrane filmove, postavši ključni element svake vizualne umjetnosti. Virtualna stvarnost postala je sinonim za animaciju. Osobno, izazov za mene predstavlja eksperimentisanje s vještačkom inteligencijom. Postavlja se pitanje da li je ta vještačka inteligencija umjetnost ili tehnička struktura, i moj odgovor na to je da je to suštinski umjetničko iskustvo. U budućnosti, smatram da će više ideologija imati problema s vještačkom inteligencijom, dok će je umjetnost moći iskoristiti na kreativan način.

Vaš umjetnički izraz, od osnovne škole do danas, ima očigledan kritički i politički element. Kako vidite ulogu vaših stripova u društvu?

Da, smatram da je umjetnost uvijek trebala da ima refleksivnu dimenziju. Moj pristup kreiranju likova u stripovima je da oni budu stvarni, da odražavaju ljude iz stvarnog svijeta. Na primjer, lik Fazonatora je inspirisan jednim komšijom koji me je maltretirao, jer mi nije dozvoljavao da glasnije slušam muziku. Nacrtao sam ga sa velikim stomakom i u potkošulji, a dodao sam mu i talasasti nos koji prikazuje njegovo stalno talasanje i skretanje pažnje na stvari koje se dešavaju oko nas. Sjećam se kada sam u osmom razredu osnovne škole napisao strip pod nazivom “Bitka za marihuanu”, koji je parodija na poznati film “Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića. U mojoj priči, partizani su uspjeli srušiti most pod uticajem marihuane, što je naravno apsurdna situacija. Ovaj strip je izazvao kontroverze jer je bio suprotan tadašnjem političkom režimu. Opozicioni časopisi kao što su Walter i Dani nisu ga objavili, ali to me nije obeshrabrilo. Naprotiv, odlučio sam da sam distribuiram taj strip. Otišao sam i napravio 50 kopija na kopir aparatu i podijelio raji. Neki su čak davali novac za te kopije. Ova situacija pokazuje da umjetnost ima moć da izazove razmišljanje i podstakne diskusiju i to je nešto što smatram izuzetno važnim u mom umjetničkom radu.

Vaš nedavno završeni animirani film “Ratni heroj” ima svoje korijene u istoimenom stripu koji ste stvorili tokom ratnog Sarajeva, a koji tada nije smio biti objavljen. Kako ste doživjeli reakciju na ovaj film?

Animirani film “Ratni heroj” zaista ima zanimljivu pozadinu. Taj istoimeni strip sam, kako kažete, stvorio tokom ratnih godina u Sarajevu, ali nažalost, tada nije bio dozvoljen za objavljivanje. Nedavno sam odlučio da tu priču prenesem na ekran i napravim animirani film. Ono što mi je posebno važno u umjetnosti jeste izazvati reakciju kod publike. Često se suočavamo s ravnodušnošću i apatijom, ali kada izazovete emocije i reakcije kod ljudi, to je znak da vaša umjetnost ima snagu. Za mene je ta interakcija sa publikom ključna. Interesantno je da sam još za vrijeme rata pokušao da taj isti strip objavim, nosio sam ga urednicima, ali bez uspjeha. Priča govori o heroju iz Armije BiH koji, uprkos tome što je dobitnik zlatnog ljiljana, mijenja svoje odlikovanje za hranu na pijaci kako bi prehranio svoju porodicu. Na kraju taj ljiljan ponovo dođe komandantu koji mu ga je dodijelio. Prije dvije godine sam napravio kratak film sa istom pričom, ali sada sa izmijenjenim kontekstom –  heroj sada odlazi u banku i prodaje orden, kojeg bankar prodaje istom onom predsjedniku koji je dodijelio taj orden, a orden na kraju završava opet kod nekog novog heroja. Film nije dobio nagradu žirija, već specijalnu nagradu na Santa Kruz festivalu, a razlog je bio taj što je neka banka glavni sponzor tog festivala. Tako da već sada imam ideju za „Ratni heroj 3“. (Smijeh.) Čak i uz sve ovakve i slične izazove, uspjeh filma mi govori da je važno slijediti svoju umjetničku viziju i istrajati u stvaranju, bez obzira na prepreke koje se javljaju.

Vaša međunarodna prisutnost, posebno u Kini, ukazuje na vašu orijentaciju ka globalnom tržištu umjesto domaćem. Možete li podijeliti vaša iskustva i aktivnosti u Kini?

Da, za mene je važno da djelujem na globalnom nivou jer imam osjećaj da u Bosni i Hercegovini sistem vrijednosti nije dovoljno poštovan, što predstavlja veliki izazov za umjetnike. Zato se često okrećem međunarodnim prilikama. Već od 2005. godine, redovno posjećujem Kinu gdje učestvujem kao gost na festivalima, akademijama i radionicama. Čak sam i dio Instituta za animaciju koji generiše prihod od 60 miliona dolara. Sada ću prikazati svoje nagrađivane filmove i imam priliku da govorim o spoju animacije i marketing biznis dizajna. Važno je uspostaviti globalne veze i dijeliti svoje znanje sa međunarodnom zajednicom umjetnika.

DruMelody – muzička sintaksa umjetnosti

Kako muzika postaje srž vaše kreativnosti i kako je vaš dugogodišnji projekat DruMelody nastao?

Za mene su sve umjetnosti povezane i inspirišu jedna drugu. Kroz svoje iskustvo na polju ilustracije, stripa, sviranja bubnjeva i animacije, shvatio sam da ove discipline dijele osnove fizike. Moje stvaralačke ideje često proističu iz muzike. Kada slušam vinile, to pokreće stotine hiljada kreativnih zamisli u mom umu. Jedan od mojih projekata, koji je postao veoma važan za mene, je DruMelody. Ovaj projekat traje već 13 godina i nastao je iz moje strasti prema muzici. U našoj sredini postoji čudna patologija gdje muzičari vole svirati, ali ne vole probe. Suprotno tome, meni je proba svakodnevni ritual, jer koncerti su rijetki, obično jednom u 15 dana ili mjesec. Shvatio sam da neki autorski radovi i pjesme koje stvorite u potpunosti mogu biti razumljive samo vama samima. Niko drugi, pa čak ni audio producenti ili članovi benda, ne mogu uhvatiti tu esenciju. Zato sam naučio sve što mi je potrebno, od sviranja instrumenata do audio produkcije, kako bih snimio i producirao svoju muziku. DruMelody je moj potpuno lični projekat u kojem se oslanjam isključivo na svoje vještine i strast prema muzici. Svirao sam širom svijeta, od Estonije do Amsterdama, Ria de Žaneira i Dubaija. Međutim, u mom rodnom Sarajevu rijetko. Festivalska scena je zamrla, a čini se da se stalno recikliraju isti stari hitovi. Odrastao sam uz muziku osamdesetih godina, ali teško je gledati kako se neki muzičari ponašaju kao tinejdžeri na sceni. Očekujem da muzičari budu hrabriji, kao što su bili Rolling Stonesi, koji su u osamdesetim godinama izdali novi album. Upravo taj duh istraživanja i stvaranja novog je ono što inspiriše i pokreće prave umjetnike.

I da se na kraju kratko osvrnemo na novi strip album „Navučko“ i, kako to kraj razgovora nalaže, neki daljnji planovi?

Naravno, “Navučko” je već četvrti album koji je nastao u saradnji sa Goranom Simićem i Rusmirom Agačevićem Rusom, istim timom sa kojim sam radio na prethodnom stripu “Ministarstvo muždrenja”. U ovom stripu smo posebno istakli bosanske izraze, stvarajući svojevrsni lokalni štih, slično kao što je to radio Alan Ford sa starohrvatskim jezikom. Pripremamo “Navučka” i za 2024. godinu povodom 40. godišnjice Olimpijade u Sarajevu. Ideja stripa je da postoji želja da se Olimpijada ponovo održi u Sarajevu nakon 40 godina, ali ovoga puta nema vučka, pa su odlučili angažovati Navučka. Kroz ovog lika, prikazujemo suštinsko lice naše sredine, gdje on rješava sve probleme. Na primjer, Jure Franko će pobijediti na Olimpijadi, iako ima 80 godina. To će pokazati pravo lice naše sredine i kome će medalja pripasti. Možda će se čak desiti da se neki ljudi i ne pojave na takmičenju, što dodatno doprinosi humoru priče. Tako da kod mene uvijek ima interesantnih projekata u planu!