Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Nikola Blagojević, Spektroom
Styling: Belma Tvico Stambol
Make up: Maja Talović
Teško je pronaći prave riječi da se ukratko predstavi široki spektar aktivnosti i angažmana Ammare Mistrić. Rođena 1991. godine u Sarajevu, prve muzičke korake napravila je 1996. godine na festivalu Mali šlager, u rodnom gradu. Muzičko obrazovanje započinje kroz vokalnu sekciju u Osnovnoj školi Čengić Vila I, a kasnije u procesu obrazovanja u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu. Obrazovanje na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru zaokružuje kroz magistarski rad na temu “Uloga muzike kao sredstva komunikacije u rehabilitaciji neuroloških bolesti”. Prvu pjesmu objavljuje 2015. godine, pod nazivom Vrata snova. Zatim, tu su pjesme Puštam te, Nikada, Spoji riječi, Između nas. Nakon toga, počinje praviti krupnije korake u svojoj muzičkoj karijeri. Rado učestvuje u koncertima humanitarnog karaktera – njene pjesme nerijetko nastaju u želji da pomogne onima kojima je pomoć itekako potrebna. Tako je, recimo, u 2018. godini snimila pjesmu Osmijeh je moj znak, koja je napisana za Roditeljsku kuću i djecu oboljelu od raka. Vrijedno radi na pripremi novih pjesama, što nas je motivisalo da porazgovaramo s Ammarom i otkrijemo njen svijet. Uživajte!
Muzika kao prirodni habitus
Šta je za Vas muzika? Zašto je baš muzika postala Vaš poziv?
Muzika je umjetnost koja čini srž mog izraza kao kantautorice. Kroz stihove, melodiju i harmonije mogu da prenesem publici sva svoja stanja u kojima se nalazim. Kroz to stvaralaštvo mogu da približim emociju koja me preplavljuje u datom trenutku. Ona je za mene prirodni habitus i bilo je jasno od ranog djetinjstva da će upravo muzika biti moj životni put.
Od koga ste najviše učili – šta Vas je oblikovalo u profesionalnom smislu?
Kroz život sam imala tu sreću i priliku, kao i danas, da učim od ljudi koji su dosta različiti, a opet na svoj način slični jer su predani radu. To su oni autori, muzičari i izvođači, a danas moji prijatelji, koji i nakon niza godina bavljenja muzikom imaju isti žar koji su imali i na samim svojim počecima. To je za mene uvijek inspirativno. Vrlo je važno da se ta iskra ne izgubi kroz godine i upravo me sve to oblikovalo u ovo što danas jesam. Susreti, iskustva, pristupi muzici.
Šta Vas pokreće u muzici – kako biste opisali svoj umjetnički stil i izraz?
Pokreće me dosta toga, ali ponajviše ono kako se osjećam i unutrašnja stanja. Kad mi se dese pjesma i stihovi, obično sam prethodno proživjela trenutak koji moram da podijelim i prenesem na papir. Muzika mi daje takvu slobodu koju nigdje drugo ne doživljavam. Rekla bih da je to moj bijeg i stvarnost u jednom. Pjesme i sve što sam do sada radila pažljivo je oblikovano kako bi istaklo emociju, pa bih čak rekla da ima i pripovjedačku notu, jer bih se uvijek potrudila da slušatelji i oni koji vole moj rad, ulaze u svijet te priče, osjećajući se kao da su dio nje. Kantautorski ne obuhvatam širok spektar tema. Uvijek je to ljubav koja je neiscrpna tema i o kojoj volim da pjevam. Autentičnost je na prvom mjestu – i kroz takav pristup sam najsretnija. Tako bih ga opisala.
Osmijeh je moj znak
Koje projekte ste realizirali sa velikim zadovoljstvom: na šta ste ponosni?
Izdvojila bih pjesmu „Osmijeh je moj znak“ koju sam napisala i poklonila djeci oboljeloj od raka i Roditeljskoj kući u Sarajevu. Snimljen je i spot u periodu kad su djeca bila na rehabilitaciji na Vlašiću, i najviše sam ponosna na njih kako su hrabro iznijeli par sati snimanja i koliko smo svi uživali na setu. Prozvali su je svojom himnom, na to sam najviše ponosna. Također, Projekat i pjesma „Šareni svijet“ koja je snimljena u cilju prikupljanja sredstava za štampač na brajici, za Centar za slijepu i slabovidnu djecu. Slaba sam na djecu i projekti poput ovih mi istinski napune dušu i podsjete me koliko sam sretna što je muzika moj poziv.
Koje kvalitete, po Vašem mišljenju, ima dobra muzika?
Postoji dobra i loša muzika. Po mom shvatanju, sve što pobuđuje lijepo u nama mogu da svrstam u dobru muziku: važno je šta prouzrokuje u nama dok je slušamo. Dobra muzika često ima bogate i dobro usklađene harmonijske strukture koje pružaju dubinu. Moram spomenuti i originalnost koja je važna karakteristika, kao i liriku. Također, tehnička vještina izvođenja je ključna, bilo da se radi o vokalu ili instrumentu. Sveukupno kao takva čini kvalitetan sklad.
Kako izgleda Vaš radni dan?
Tom radnom danu, ukoliko je stvaralaštvo u pitanju, prethodi neki događaj. Obično se desi da sjednem za klavir i stavim prazan papir ispred sebe. Kada krenu inspirativne misli, teško ih je zaustaviti. Nekada se ne desi da svi stihovi taj dan budu zapisani na tom papiru. Danas se može desiti strofa, za par dana ili čak sati, refren. Sve je neizvjesno u tom procesu, zato i jeste poseban. Kada se napravi okvir, dalje se ulazi u realizaciju same pjesme, i čini mi se da mi je takav proces najdraži. U studiju se dešavaju razrješenja, a to sam put ka finalu čini interesantnijim. Jednom kada pjesmu pustim u eter, ona više nije moja.
Na čemu trenutno radite?
Aktivno radim na novim autorskim pjesmama u posljednje vrijeme. Tu je i par pjesama koje nisam napisala, ali sam se pronašla u njima. Budući da sam perfekcionista po prirodi, želim da podijelim s publikom sve što sam proživjela i da im to predstavim na najbolji mogući način. Sve to iziskuje vremena, truda i posvećenosti te sam zato i imala dužu pauzu. Izdvajam novu pjesmu „Dok pronađem ljubav“ na kojoj je Matija Dedić, hrvatski jazz pijanista i kompozitor, odsvirao klavirsku dionicu. Nakon mog gostovanja na njegovom koncertu u BKC-u u Tuzli, desilo se da bude specijalni gost na autorskoj pjesmi. Muzički producent je Arel Češljar, a bubanj je odsvirao Adnan Teskeredžić. Sve je poprimilo notu kakvu sam željela i na samom kraju je izašla kako sam je i čula u glavi. Istinski se nadam se da će uskoro naići i na pozitivne reakcije, jer se s dosta pažnje i ljubavi radilo na njoj. Jedva čekam da je podijelim s ljudima.
Muzika: jučer, danas, sutra
Sa kojim izazovima se suočavaju muzičari u našoj zemlji?
Sa raznim, rekla bih. Smatram da bi podrška, recimo, u finansijskom smislu mogla da bude izraženija. Sam doprinos kulturi na ovakav način, kroz trud i rad, bilo da su izvođači ili bendovi u pitanju, igra veliku ulogu za našu zemlju. Imamo izrazito mlade talentovane ljude na koje treba obratiti pažnju, isto bi se tako trebala pružiti prilika da sviraju i da izađu iz prostorija gdje vježbaju. Sigurno bi podrška na takav način bila vjetar u leđa, te bi osigurali put opet mlađim naraštajima koji će da čuvaju scenu. Izazova bi bilo manje, jer bi svi bili usredotočeni na dobrobit zajednice.
Kako je pandemija utjecala na muziku i muzičku industriju? Možemo li reći da smo se vratili u stari režim ili smo otvorili neku novu priču?
Osjetno je veoma, i u međuljudskim odnosima, a uticalo je na muziku i muzičku industriju također. Ljudi su, čini mi se, postali dosta otuđeniji jedni od drugih kada govorimo o odnosima, a u muzičkom smislu pri samom ukidanju mjera napravio se neki „gep“. Recimo, od samog nastupa odnosa pubike i izvođača. Poslije ukidanja mjera i nesretne korone, željni smo bili interakcije, ali smo je se isto toliko i bojali. Mislim da će nam još dugo trebati da se opustimo u svakom smislu. U mom slučaju konkretno, u periodu korone sam kupila instrument nakon dosta godina nesviranja. Kreative sigurno nije falilo. Većina novih pjesama koje trebaju ugledati svjetlo dana je nastala upravo u tom razdoblju.
Koji su Vaši planovi za budućnost?
Nastojat ću da budem ažurnija što se tiče pjesama, a i samih nastupa. Plan je i da odbranim magistarski rad na temu „Uloga muzike kao sredstva komunikacije u rehabilitaciji neuroloških bolesnika“. Sigurno je da su sva polja interesovanja svedena na muziku, pa će i planovi u budućnosti biti usmjereni ka tome.
