Razgovarala: Elma Hodžić

Arma Tanović Branković – glumica, likovna umjetnica, edukatorica, hraniteljica, aktivistkinja. Armin glas, artikulisan kroz različite umjetničke medije, skreće pažnju na važna društvena pitanja i otvara teme o kojima još uvijek ne znamo ili ne možemo govoriti. Dugogodišnjim pedagoškim radom je podržavala i pomagala profesionalno sazrijevanje velikog broja mladih ljudi. Armina okretnost u tehnikama i temama koje kontinuiranim radom otvara je inspirativna. Ujedno, Arma djeluje svakodnevno na umrežavanju ljudi sličnih senzibiliteta, otvorena je za savjete i sugestije, potiče kreativnost i kolegijalnost.

Esencija umjetnosti

Djelujete na polju vizualne i scenske umjetnosti, pedagogije i historije umjetnosti. Možete li nam predstaviti ukratko široki spektar Vašeg djelovanja i promišljanja?

Moje primarno zanimanje je profesorica glume. Akademija scenskih umjetnosti je moje radno mjesto, uz Drama Kids internacionalnu školu koju vodim od 2015. s kolegicom Šejlom Rizvanbegović Dvizac. Ja se već dugo vremena, u smislu profesionalnog identiteta, osjećam kao učiteljica velike učiteljice života – glume. U fokusu mog promišljanja su djeca i mladi, umjetnost i socijalna zajednica, posebno tehnike primijenjenog teatra – teatra koji uključuje marginalizirane grupe i inkluzivno pozorište u najširem smislu te riječi, teatar i gluma kao alat u pedagoškim praksama u osnovnim i srednjim školama (Drama based Pedagogy) te osnaživanje ličnosti kroz umjetnost i glumu.

Naravno, pedagoški rad ne isključuje i umjetnički rad, te sam uvijek sretna da igram u pozorišnim, filmskim i televizijskim produkcijama. Ovih dana posebno sam ponosna na ulogu u seriji “Znam kako dišeš“ Jasmile Žbanić, koja je zaista podigla stepen izvrsnosti domaće televizijske produkcije te bila prva serija iz BiH u glavnom programu Venecija Film Festivala, a bavi se devijacijama društva koje i mene duboko i intimno zanimaju. Također, ponosna sam na ulogu u kratkom filmu “Jan“ Kenana Musića, koji je otkupila HBO platforma. Autor se u ovom filmu hrabro bavi  pitanjem homofobije unutar porodice, koja je posebno bolna i osjetljiva tema. Ništa manje nisam sretna ni zbog kratkog filma „Diversum“, kojeg je režirao i producirao srednjoškolac Enis Prijić – a kojeg je na premijeri pogledalo više od šest stotina ljudi. Film propituje pitanje prihvatanja umjetnika u njegovoj sredini, a oslonjen je idejno na Kafkin „Proces“.

Svakodnevno radim glumačke radionice s djecom, mladima, studentima u BiH, regiji – ali i kroz Erasmus programe u Španiji, Portugalu, Grčkoj… Smatram da je umjetnost, posebno teatarska/filmska umjetnost, moćan alat kojim se može djelovati kako na mase, tako i na pojedinca. Kroz glumu se iskustveno uči kroz proces duboke identifikacije s radnjom ili karakterom, datim okolnostima i stvara se riznica scenskog  iskustva koje može podržati životno iskustvo. U središtu mog interesovanja je čovjek, ljudsko biće, njegova mala a opet velika priča u kojoj se svako biće može prepoznati. To i jeste esencija umjetnosti, kako reče Andrić: „Kad čovjek čovjeku priča o čovjeku“.

Kako je izgledao Vaš obrazovni put? Koliko nam, iz Vašeg iskustva, cjeloživotno učenje može pomoći u izgradnji ljepšeg i pravednijeg društva?

Diplomirala sam na Akademiji scenskih umjetnosti i na Akademiji likovnih umjetnosti, magistrirala na Odsjeku za komparativnu književnost i Katedri za historiju umjetnosti, Filozofskog fakulteta u Sarajevu – a trenutno sam na doktoratu iz Kreativne pedagogije. Djeluje vrlo raskošno, ali svi ti programi su dijelom Univerziteta u Sarajevu i smatram da je pravi put integracije Univerziteta ova vrsta prohodnosti i disperzivnosti profesija. To je uobičajen put internacionalnih, a na sreću sve češće i naših studenata. Imam studenticu koja je diplomirala na Muzičkoj akademiji, a sada je na četvrtoj godini Akademije scenskih umjetnosti i bavi se performansom. Moja kolegica Ajla Bešić, talentovana mlada rediteljka, nakon režije upisala je master iz fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti. Nije li divna ta potraga za znanjem i vještinama mladih ljudi?

Naravno, pozicija profesorice  sa sobom nosi ogromnu odgovornost u smislu rada na usavršavanju vlastitih kompetencija, kako umjetničkih tako i pedagoških, jer nastavni planovi i programi prate dinamiku razvoja društva i zahtijevaju nove i različite pristupe. S tim u vezi, svake godine nastojim da prođem neku radionicu koja će oplemeniti moje iskustvo. Trenutno radim na metodologiji Ivane Chubbuck, jedne od najvećih pedagoginja glume na svijetu, koja je tokom SFF-a boravila u Sarajevu na ASU i održala radionicu za naše master studente. Ove godine intenzivno sam se bavila i terapeutskim i spiritualnim putovanjima oblicima koji u svojim praksama imaju dodir s glumom, kao što su porodične konstelacije ili šamanski teatar.

Učenje i rad na sebi je važan proces ne samo za pedagoge i profesore ili umjetnike i umjetnice, to je put stalnog oplemenjivanja vlastite ličnosti, rad na ličnim predrasudama, napuštanje vlastite zone komfora i pomicanje ličnih granica. U smislu izgradnje pravednijeg društva svaki pojedinac nosi dio lične odgovornosti, a rad na sebi podržava kompetencijama tu odgovornost. Smatram da je obrazovanje uz umjetnost i kulturu osnovni i suštinski preduslov razvoja jedne zajednice i društva. Arsen Dedić je rekao: „Mali narodi trebaju velike pjesnike“. Mi smo mali narod s velikom historijom, koju treba čuvati kroz umjetnost i znanje. A znanje, kao što je govorio naš divni profesor Dževad Karahasan, nije informacija s interneta. Pogotovo ne senzacionalistička poluinformacija.

Duhovna ostavština

Koje životne vrijednosti Vas inspiriraju da kombinirate kreativnost i humanitarni rad?

Ivana Chubbuck često ističe da je najveća potreba svakog čovjeka da ostavi iza sebe duhovnu ostavštinu. U engleskom jeziku postoji ta dostojanstvena riječ teško prevodiva na naš jezik, legacy, a znači dugotrajni uticaj određenih događaja ili osobnog djelovanja koji su se desili u prošlosti na život pojedinca. Niko ne čini dobra djela samo zbog drugih, nego zbog istinskog osjećaja smisla, svrsishodnosti življenja i radosti koja te obuzima kada uradiš nešto dobro.

Gledala sam sjajnu seriju “Pad kuće Usher” baziranu na kratkoj priči Edgara Allana Poea, koja baš žanrom horora (ja sam ljubiteljica “pametnih” horora Stephana Kinga poput Carrie ili Ajre Levin, Rozmarina beba) gdje se na jedan spritualan način propituju ljudske i životne vrijednosti iz različitih perspektiva – kao i pitanje posljedica pohlepe i okrutnosti. Serija je duboko filozofska gledano iz pozicije gorepomenutih Porodičnih konstelacija. Vjerujem da sve, i dobro i loše, i ono što smo učinili i ono što nismo, dođe na  životnu naplatu u našem ili životima naših potomaka i zapravo me to najviše inspiriše. Kao što me i plaši.

Koji su Vaši trenutačni ili budući projekti u glumi, likovnoj umjetnosti i humanitarnom radu?

Trenutno radim i na tri predstave kao rediteljka i glumačka mentorica, “Buđenje proljeća” Franka Vedekinda, radim s Youth teatar grupom Drama kids učenika. To je važan komad koji govori o propitivanju svih moralnih i (malo)građanskih vrijednosti, o važnosti dominacije Erosa nad Tanatusom, ali s druge strane otvara pitanja odgovornosti i posljedica neobuzdane slobode koju mladi nekada olako doživljavaju. Imamo sjajnu grupu mladih glumaca i uvjerena sam da se bi se mogli naći na svjetskim scenama teatra za mlade. Važno mi je reći da u ovom procesu učestvuju i moja dva nekadašnja studenta a danas učitelja na Drama Kids Akademiji, Edis Bilić i Saša Krmpotić, te sjajna mlada plesna pedagoginja koja je i koreograf i saradnik za scenski pokret, Sara Đurić.

U SARTR-u kao glumački mentor radim na predstavi u produkciji UNFPA fonda za BIH, a koja se bavi pitanjem odnosa prema miru generacija koje je rat na ovim prostorima dohvatio kao narativ roditelja. Predstava je kolaborativna, radi se sredstvima devising teatra, što znači da su glumci i autori svojih tekstova – a posebno sam ponosna na njenu inkluzivnost. Prvi put će scenu podijeliti s mladim profesionalnim glumcima i jedna Romkinja i osoba s invaliditetom što je čini i vrlo ekskluzivnom. Strukturu i ideju smo kreirale Maja Salkić i ja, a rediteljica je Ajla Bešić.

Sa Upper primary grupom Drama Kids radim na predstavi “Ulice našeg odrastanja”, koja se bavi patrijarhalnim kontekstom odrastanja djevojaka i djevojčica u BiH.

Sa studenticama IV godine radimo na diplomskoj predstavi koja je kolaž scena na temu odnosa majka i kćerke, Elektrinog kompleksa. Također, predstava je i istraživački proces koji se gradi iz različitih scena, improvizacija i ličnih autorskih priča mladih glumica – a to znači da se moram baviti pomalo i dramaturgijom.

U saradnji s portalom Radio Sarajevo pokrenula sam podcast Inspirativne priče, gdje mi je opet cilj promovisati teme koje su pomalo marginalizirane u društvu i ljude koji umjetničkim, naučnim ili prosto svojim životnim djelovanjem rade na našem kulturnom identitetu.

Pišem i scenarij za tri serije te nastojim da završim doktorsko istraživanje. Tu me već malo sustiže grižnja savjesti.

Umjetnost u savremenom svijetu

O Vašem radu s mladima i angažmanima na polju edukacije svjedoče generacije mladih ljudi u našoj zemlji. Na šta ste naročito ponosni?

Na ljude! Ja sam uvijek ponosna na ljudska bića. Na moje studente/ice i učenike/ce kada vidim kako briljiraju u ulogama na filmu i televiziji ili u pozorištu. Na neke od mojih prvih učenika s kojima dijelim zbornicu. Njihov uspjeh je moja radost.

Koja je uloga umjetnosti u savremenom društvu? Šta je Vaša misija?

Umjetnost bi trebala da bude korektivni faktor društva i njena je uloga korifejska. Isto tako, njen cilj je da zabavi i poduči. Moja misija je da što više mladih ljudi i djece upoznam s glumom, pozorištem, filmom. Neki od njih će se ostrastiti i to će postati njihova sudbina i profesija, a drugi će opet biti gledaoci s razvijenim kritičkim mišljenjem, treći će kroz glumu steći samopouzdanje te povjerovati u vlastitu individualnost.

Moj san je da svaka osnovna i srednja škola ima predmet Scenske umjetnosti, kao što ima Likovnu kulturu ili Muzičko.

Kako se Vaša iskustva u glumi i likovnoj umjetnosti preklapaju kroz Vaš humanitarni rad?

Estetika ne može postojati bez etike. Duboko vjerujem u to. Nastojim da ideje u koje vjerujem pretočim i u svoj umjetnički i pedagoški rad. Uvijek, ali uvijek, sam dostupna, vrlo često pro bono, za projekte koji kroz umjetnost promovišu osnovna ljudska prava. Moj posao nužno nosi i pozornost javnosti koju nastojim da iskoristim da promovišem teme kao što su hraniteljstvo, marginalizirane grupe, prava žena…

Kako tehnologija mijenja prilike u Vašim umjetničkim projektima?

Ja sam tehnološki/digitalni emigrant, dok su moja djece i generacije prije njih digitalni urođenici. Trenutno alati AI predstavljaju izazov kako za umjetnost, tako i za obrazovanje. Mislim da je tehnološka revolucija privilegija našeg doba i da se ne smijemo ponašati kao da je nema. Trenutno postoje digitalne umjetničke aukcijske platforme poput Nifty Gateway, gdje se digitalna umjetnost prodaje u milionskim iznosima. Arhitekti kreiraju posebne digitalne hotele za online sastanke, eseji nastaju na ChatGPT-u i to je samo početak. Digitalni svijet postoji paralelno sa stvarnim kao novi planet na koji se izmješta život. Nije to lako prihvatiti, pretpostavljam, niti je lako ići ukorak s tim, ali to je nepovratno.

Ono na što nikako ne pristajem je medijski populizam i ovisnost o broju pregleda. Viralna popularnost ne bi smjela biti radikalni prioritet. Ili ja prosto ne pristajem na to. Po šamanizmu, moja životinja moći je vuk. Od njega su mnogi veći, poput lava ili slona, ali vuk nikada nije igrao u cirkusu. Ne bih mogla biti dio viralnog cirkusa bez ideje, samo radi broja lajkova.