Piše: Majda Turkić
Preslušavajući audio materijale snimljenih intervjua s ispitanicima koji učestvuju u naučno-istraživačkom radu u vezi sa preživljenom traumom na radnom mjestu i suočavanju s njom, jedan kôd u našoj kvalitativnoj studiji se posebno istaknuo. Kroz cijeli intervju jedan od ispitanika se iznova vraćao na osjećaj straha od mogućih napada kada bi izašao van ili u javni prostor. Zbog negativnih medijskih objava i načina kako su prenošeni, naš ispitanik je imao osjećaj da bi ga u svakom trenutku bilo ko u javnosti mogao fizički i verbalno povrijediti, ili čak lišiti života.
Eho ove izjave o neprestanom strahu stvara mi osobnu nelagodu i tjeskobu kada otvorim portale ili društvene mreže te postanem sudionik svakodnevne javne medijske izloženosti drugih manje ili više poznatih osoba. Ne mislim tu na javne osobe koje su prihvatile da kroz svoj poziv budu izložene medijima i njihovim igrokazima, već na one koji su svoj životni vijek posvetili radu bez namjere da ikada postanu javne i osobe ogoljene banalnošću skandaloznih naslova te preuzetih i zloupotrijebljenih fotografija. Krivica ili nevinost tih osoba postaje nevažna u odnosu na krivicu ili sjenu koju sugeriraju mediji. Zbog prioriteta skandaloznosti, oni tako utječu na mišljenje javnosti, te preuranjeno doprinose javnoj osudi pojedinca. Takva sloboda mišljenja – pisanje i masovno objavljivanje spektakularnih članaka, ali uz korištenje pravnih kvaka koje ih amnestiraju od pravne odgovornosti – ozbiljno može nauditi nečijem životu ili profesionalnom ugledu, a da osoba uopće nije počinila ništa od navedenog.
Mediji imaju mogućnost da uz pomoć riječi i govora iskrive pravo značenje slike i njenu poruku, kreirajući sasvim novi silabus i kontekst. Jean Rancier u svojoj Sudbini slika analizira odnos vidljivosti naspram govora, te objašnjava kako govor može biti zasljepljujući. On nam daje mogućnost da ono što nije vidljivo doživimo i zapravo vidimo, a ublažavajući, pojačavajući ili prikrivajući određene ideje ili značajke. To sve nam pomaže da osjetimo govor i snažne emocije koje ga prate. Primijenimo li ovo na medijsku prezentaciju, tada razumijemo kako i zašto medijski govor postaje snažniji i ekspresivniji od bilo koje činjenice, te kako se lako stvara izuzetan broj pratitelja koji iz dana u dan iščekuju nove govore puštajući da ih oni emotivno oblikuju.
Paris; Foto: Majda Turkić
U Civilizaciji spektakla i svojim esejskim promišljanjima o kulturi, Mario Vargas Llosa osvrće se na utjecaj novinarstva na civilizaciju spektakla, i obratno. U njima objašnjava kako je došlo do značajne distorzije i razvodnjavanja ozbiljnog novinarstva i vrijednih članaka u one okrenute skandalima, razonodi i zabavi. Morbidna je potreba za konzumacijom vijesti koje obiluju tragedijom, ubojstvima i krvlju, ili prirodnim katastrofama za kojom civilizacija žudi. Ta nesvjesna fascinacija vjerovatno vrši pritisak na medije da iznova traže ovakve informacije, stoga se na ovaj način stvara začarani krug u kojem se nalazimo. Ovdje nema razmjene informacija, nego samo konzumacija onih vijesti koje su umjetno kreirali mediji kako bi zadovoljili potrebe svoje publike.
Ako komunikaciju, prema Jeanu Baurdillardu, definiramo kao razmjenu odnosno uzajamni prostor govora i odgovora, međuodnos jednog slušatelja/govornika spram drugog u razmjeni činjenica i informacija, jasnije je zašto masovni mediji imaju suprotno nekomunikacijsko, tj. neposrediteljsko dejstvo. Mediji postaju oni koji zabranjuju odgovore i onemogućuju razmjenu informacija, čime njihova komunikacija postaje isključivo jednostrana.
Na ovoj imaginaciji medija zasniva se njihov društveni nadzor i tu se krije njihova moć. Moć se postiže kada se nekome oduzme moć odgovora, jer odgovor ili ravnopravan diskurs imaju ulogu kreiranja skladnosti, a oduzimanje te moći i diskursa znači upravljanje situacijom, odnosno njenu zloupotrebu. Mediji oduzimaju moć onima o kojima pišu, uspostavljajući tako monopol ili društveno neuravnoteženi odnos, i prekid komunikacije u svoju korist. Stoga, da li je moguća kontraakcija? Što je ona ili što je revolucija u ovom slučaju – demant ili šutnja, komentari pratitelja na pisane članke i objave? Ili su oni samo dio medijske metodologije koja im pomaže da uprave svoj kurs prema zahtjevima publike za dodatnim spektaklom? Da li je uopće moguća ravnopravna borba na jednostavan ili fer način, a da se pojedincima životi ne okrenu naglavačke? Ovakav odnos postoji i u književnosti, za koju Roland Barthes tvrdi da prevladava raskid između onoga ko proizvodi i onoga ko koristi riječi, odnosno autora i čitatelja. Čitatelj nema mogućnost da dosegne autora, da mu se približi već samo ima slobodu da prihvati ili odbaci napisano, bez značajnije analize.
Albertina Museum Wien; Foto: Majda Turkić
U ljudskom nagonu česta je potreba za transparentnim biranjem strana, iskazivanjem moralnih stavova, a da se pri tome ne razumije cijeli kontekst ili sagledaju sve činjenice. Mediji tako postaju najprijemčiviji kanal za poticanje prijezira ili bijesa, imanentnih emocija koje inače ne bismo trebali artikulirati. Ovako ih pokazujemo prema onima koji su to zaslužili samo zato jer su ih mediji deklarirali negativcima, iako to nisu. Ovakvim odnosom prema pojedincu ili grupama – koji su obilježeni kroz medije i društvene mreže kao izopćeni – postupno stižemo do fenomena rimske arene.
Što bi bila poveznica između medijskog izvještavanja i nekadašnjeg spektakla nasilja u rimskoj areni? Prema povjesničaru Garretu Faganu, za takvo ponašanja odgovorna je ljudska psihologija. Brutalnost posmatrača u arenama nije se objašnjavala distinktivnim kulturno-povijesnim kontekstom niti moćnim psihološkim silama koje nisu jedinstvene za njihov povijesni milje. Demistifikacija ovog fenomena, po Faganu, jeste da su rimske igre i nasilje izuzetno bliske današnjem kontekstu i potpuno razumljive modernoj publici, u smislu da hipotezira da ukoliko bismo iznenada bili premješteni u Koloseum u doba njegova procvata, mnogima od nas trebala bi samo određena kulturološka aklimatizacija prije nego što bismo i sami počeli navijati za smrt u areni. Posebno je zanimljiva njena banalnost, jer surovost igara u sublimiranoj formi prikazuje brutalnost civilizacije. Ona djeluje u produkciji i reprodukciji socijalnih istina koje su u potpunoj simbiozi s nasiljem, arena postaje centralna kulturna i politička institucija, ali u isto vrijeme skandalozno i egzotično mjesto. Međutim, rimska arena je samo jedan od fenomena gdje se spektakulizira nasilje, mržnje i ubijanje. Slični primjeri su prisutni kroz povijest, zato bi objašnjenja rimske arene koja se oslanjaju isključivo na povijesno specifične čimbenike bila pogrešna. Faganova teorija negira ukorijenjenu ideju da su pojedinačni gledatelji u areni izgubili svoje identitete zbog kolektivnog uma divlje rulje: naprotiv, po njemu, kohezija unutar grupe dovodi do pojačanja individualnih identiteta. Na sličan način funkcioniraju današnji mediji, čiji je preokupacioni cilj da zabave i šokiraju publiku nudeći im pri tome da budu informirani. Vargas Llosa smatra da ako lake, uzbudljive ili šokantne informacije nisu prisutne, mediji se neće libiti da ih preoblikuju iz konteksta ili da činjenicama daju novo značenje. On odlazi dalje i otvoreno piše da čitatelji imaju perverznu potrebu da svakodnevno unesu određenu dozu skandala. Takva iskonska potreba ili voajerizam nije, nažalost, svojstvena malom broju čitatelja ili gledatelja, već je predominantna – Mario Vargas Llosa ovu većinu zove javnim mnijenjem.
Yoko Ono’s Film No. 4 (Bottoms), MoMA 2022
Stoga je razumljivo da sudionik istraživanja s početka ovog teksta osjeća tjeskobu i strah od pojavljivanja u javnosti jer ima osjećaj da se nalazi u areni u kojoj svi čekaju da bude poražen. Kao da čeka da gomila odluči spuštenim palcima dolje o njegovoj sudbini. Drama ove scene prikazana je u umjetničkom djelu Pollice Verso koje nam ukazuje na zluradost i euforiju publike u patnji drugih osoba. Bespoštedni su kada ih poraženi moli za milost i oprost, dižući nemoćno ruke. Omamljeni pred prizorom nemoći i slabosti drugoga, publika nastavlja davati znak spuštenim palcima kako bi zadovoljila svoje žudnje, očekujući okončanje jednog života. Ovaj prizor prisutan je i danas u drugim oblicima i manifestacijama koje su navedene u tekstu. Stoga ne možemo zanemarivati iskustvo našeg ispitanika i smatrati da takva djela nemaju devastirajuće posljedice na pojedinca i njegovu porodicu. Iskustvo našeg ispitanika istraživanja još uvijek je izolirano, ali predstavlja ujedno i rastući trend koji bi mogao poprimiti globalni karakter pogađajući sve veći broj ljudi, što u konačnici može dovesti do masovne histerije, straha ili ludila.
