Piše: Majda Turkić
Foto: Majda Turkić
Naslov ovog članka posuđen je iz knjige francuske povijesničarke i filozofkinje alžirskog porijekla Marie José Mondzain. Namjerno se koristi ovako provokativan zbog prilika kojih, moguće, nismo svjesni, a uključuju konzumerizam slike i vizualnih materijala bez promišljanja da li su ispravno primijenjeni u odnosu na kontekst članka ili reklame. Ovo je posebno učestalo ako se radi o senzacionalističkim scenama koje degradiraju objekat na fotografijama. Podstičemo li tako njihovu proliferaciju i sve globalniju zloupotrebu zbog klika, lajka ili veće posjećenosti portala?
Mondzain navodi da misliti sliku znači biti odgovoran za nastajanje nasilja u kontekstu nasilne fotografije koja pobuđuje na isto. U sasvim opozitnom kraju, ne misliti banalne, šokantne slike znači jednako prešutno podsticati nasilje i mržnju. Nekada kamenovanje ili linčovanje, danas hate speech ili medijski linč, imaju slične posljedice na pojedince koji im postanu slučajne žrtve. Posljedice koje proizilaze iz nepromišljanja slike su, između ostalog, u izostanku distance i nesagledavanju slike iz svih uglova, osim onog reporterskog. Manipulacija tijelima u fotografiji i vizualnom materijalu dovodi promatrača, tj. subjekt, u stanje indiferentnosti i odsustva analitičnosti u promatranju objekta. Tako, na primjer, žena na ulici u kratkoj suknji, cipelama s visokim potpeticama, torbom i urednom frizurom više nije nužno poslovna žena koja žuri na sastanak velikih korporacija, već lako i odveć često postaje žena sumnjivog morala i etike. Naglašavanje elemenata neodređenosti, a povezanih s uvriježenim negativnim kontekstom poput kratke haljine ili neskrivenih nogu čine prizor dvosmislenim. Tako promatrač ili subjekt iz stanja neodređenosti prelazi u stanje obijesti, netrpeljivosti, netolerancije i agresivnosti. Iako fotografija koja je snimljena na ulici od strane nekih fotoreportera nije povezana s kontekstom članka, recimo “informativnog” članka o abortusu ili razvodu braka, slika tog objekta je postavljena namjerno da kreira asocijaciju prema poruci članka, manipulirajući i objektom i subjektom u isto vrijeme.
Svakodnevno svjedočimo, a da toga nismo ni svjesni, kako ovakve manipulacije iniciraju niz događaja poput nasilja, nepoštivanja sudskih zabrana pristupa od strane supružnika, ili femicida, odnosno nasilja u bilo kojem smislu.
Da ilustriramo kako takvi domino efekti mogu imati dalekosežne i tragične posljedice na pojedince koji nisu povezani ni u kojem smislu s događajem, idejom, referirat ću se na Tolstojevu novelu Falscificiran novac. Lav N. Tolstoj slaže niz događaja koji se tiču različitih ljudi koji se međusobno ne poznaju. Nelinearnost u pozadini teorije kaosa je jedna od ideja djela, a koja se može prepisati na niz događaja iniciranih šokantnim člancima, naslovima i pratećim fotografijama nespretnih ili malicioznih pseudo-fotoreportera ili pseudo-novinara. Mizogini, ili bilo koji drugi tendenciozni članci, ne samo da mogu izazvati efekat leptira, već u svojoj imanentnosti da služe svrsi zadovoljavanja osobnih interesa, onih koji ih pišu ili portala koji ih objavljuju, podstiču niz događaja koji se reflektiraju na pojedince, porodice, njihovu užu i širu okolinu, te se konačno bumerang efektom mogu odraziti i na samog kreatora a da nije ni svjestan uzroka.
Foto: Majda Turkić
Ekranizacija Tolstojevog djela, slikovito dočarana u Robert Bressonovoj adaptaciji filma L’Argent, primjer je kako se na sličan način reflektira zadovoljavanje osobnih interesa, bez razmišljanja o posljedicama na drugoga, što može imati letalne posljedice kao u Tolstojevoj noveli, kada je samo jedan, naizgled bezazlen, potez doveo do ubistva sasvim druge osobe. Priča polazi s tinejdžerom koji duguje novac prijatelju i naivno prihvata prijedlog poznanika da falsificirani novac “utopi” za pravi, te tako riješi osobni problem i uspješno vrati dug. Otac, koji je imao mogućnost da mu dâ prijevremeni džeparac, nije to učinio s ciljem da sinu osnaži karakter. Kasniji niz događaja i pokušaja daljnjeg “utapanja” falsificiranog novca, a sve u cilju da se osobne potrebe i interesi zadovolje, ne razmišljajući o mogućim posljedicama, dovode do uhićenja krive osobe, propasti porodice, smrti djeteta i kasnije ubistva.
Kao primjer nama blizak iz regiona, dugo vremena publicirali su se tendenciozni članci protiv jedne određene profesije i grupe ljudi koja je obavlja. Više mjeseci su se kreirali šokantni naslovi i vodila propaganda protiv dotične profesije i pojedinaca, sve do trenutka dok jedan član nije izvršio suicid. To ukazuje na to da se morala dogoditi tragedija kako bi se napokon spoznali efekti takvih članaka i slika, i kako bi se, tek nakon suicida, “objektivni informatori” povukli i prekinuli hajku. Ovakvih primjera imamo napretek te ne možemo kriviti reportere i one koji pišu, a pogrešno i netačno se nazivaju novinarima. Konzumenti su oni koji kreiraju potrebu i time daju prostor člancima i vizualnim materijalima da nas sve više okružuju i gutaju našu neodređenost, kako to Mondazain objašnjava.
Tolstoj i Bresson prikazuju drastične primjere, ali nažalost imamo slične svakodnevno svuda oko sebe. Učestvujući i podstičući fotografiranje u kome se ogoljava i ugrožava intima pojedinaca, koje kao gledatelji zanemarujemo, lišeni smo potpune svijesti da se zbog slika koje se snimaju samo zbog našeg konzumerizma i voajerizma, mogu prouzročiti katastrofalne lančane reakcije.
No, da li smo svjesni njihove povezanosti, uzroka i posljedica je drugo i, možda, važnije pitanje za nas osobno. Vrlo teško možemo korigirati ponašanja drugih osoba ili promijeniti društvo i društvene tokove, ali možemo mijenjati sebe. Zbog toga se nadam da će moji članci, bar kod jednog pojedinca, podstaknuti efekat analitičnosti kao što je Tolstoj u drugom dijelu svoje novele pokazao da dobra djela mogu kreirati niz pozitivnih događaja po principu istog “ripple effect” ili efekta stvaranja valova bacanjem kamena u vodu, baš kao što je pokazao kako loša i tendenciozna djela čine to isto u prvom dijelu novele.
