Piše: Zuhdija Karić
Foto: Majda Turkić
U današnjem dobu u kojem svjedočimo svakodnevnom napretku, rastućoj popularnosti i intenziviranju sposobnosti umjetne inteligencije, postaje nemoguće zamisliti koliko daleko će umjetna inteligencija dogurati za samo godinu dana od sada. Programi i alati koji utiliziraju umjetnu inteligenciju poprimaju estetiku i karakteristiku robe; masovna proizvodnja koja zadovoljava masovnu potražnju u sistemu tržišne prodaje. Savremena društva i pozna faza kapitalizma su veoma brzo i efikasno prihvatili fenomen umjetne inteligencije i njenu sveprisutnost. Razvoj, rast i masovna uporaba umjetne inteligencije nosi sa sobom mnogobrojne implikacije, neke pozitivne, neke negativne, neke monumentalne. Može se sa sigurnošću reći da ova tehnologija može u nekim aspektima biti korisna, a u nekim opasna, iako mnogi paničare i pronalaze opasnost tamo gdje je nema ili je minimalna. Problem na koji ne mogu da ne obraćam pažnju je veza između umjetne inteligencije i umjetnosti. U dobu u kojem umjetna inteligencija počinje da prodire u svaku civilizacijsku poru, neminovno je da će se susresti i sa umjetnošću. Trend koji dobija na popularnosti u virtuelnoj sferi su umjetnici koji produciraju svoju umjetnost isključivo putem umjetne inteligencije. Živimo u epohi AI umjetnika; periodi ljudskog stvaralaštva su uvijek prožeti kontroverzom, te ova epoha nastavlja taj obrazac. Polemika i debata koja se vodi u vezi s ovim postavlja pitanje da li se umjetnost umjetne inteligencije može smatrati umjetnošću. Da bi riješili dilemu i odgovorili na pitanje da li je umjetnost koju kreira umjetna inteligencija doista umjetnost, moramo ući u sâmo pitanje šta konstituiše „pravu“ umjetnost. Samo za to pitanje, izostavljajući elemente umjetne inteligencije, prostor za polemiku je preširok. Na kraju krajeva, poimanje i definisanje umjetnosti ostaje u rukama pojedinačnih subjekata. Ne možemo doći do univerzalne definicije umjetnosti, kao što ne možemo doći ni do univerzalne definicije kulture. Uvijek će biti neslaganja oko definicija, neka poimanja se smatraju preširokim, neka previše skromnim i konzervativnim, te uvijek nešto fali. Na kraju krajeva, i ovaj tekst predstavlja još jedan subjektivni sud i lično poimanje umjetnosti jednog pojedinca nad milionima drugih. Upravo zbog izazova i kompleksnosti određivanja umjetnosti i zbog širokog spektra definicija, pouzdano se može reći da se nikad neće moći staviti istinita tačka na ovu debatu.
Nešto sa čime se većina ljudi može složiti je to da je umjetnost čin stvaralaštva ljudske imaginacije i kreativnosti. Međutim, upravo tu dolazimo do problema kada je u pitanju umjetna inteligencija, upravo zbog ovog „ljudskog“ elementa u umjetnosti. Da li se umjetnička tvorevina koju generiše alat umjetne inteligencije zaista može smatrati umjetnošću? Kao neko ko općenito umjetnost smatra širokom sferom stvaralaštva (po nekim poimanjima i preširokom) i odbacuje konvencije koje institucije i kanoni imponuju na umjetnost, čini se kontradiktornim moj skepticizam i opštenegativan stav prema umjetnoj inteligenciji. Ono što smatram konzistentnim za umjetnost je upravo taj neizbježni ljudski element. Ljudsko biće teži ka izražavanju i stvaranju – umjetnost je najljepši i najsavršeniji alat ljudske mašte. Bez obzira na to što tehnologija može biti prisutna u stvaralaštvu, ona ne treba apsolutno preuzeti sâm stvaralački čin. AI umjetnost je u suštini sintetička umjetnost. Bez topline koju djelo kreirano ljudskom rukom posjeduje, AI umjetnost se čini plastičnom i kičastom; ona predstavlja puku imitaciju umjetnosti. Bilo bi zanimljivo promišljati o ovom fenomenu kroz Platonovu prizmu, koji je sâmu umjetnost smatrao iluzijom. Za Platona, materijalna stvarnost je samo kopija duhovnog svijeta Formi; kada ovako postavimo stvari, umjetnost je samo sjena jedne druge sjene, a AI umjetnost po ovoj logici dodaje još jednu dimenziju iluzije.
Iako će se ovi stavovi da je AI umjetnost nehumana u možda bliskoj budućnosti smatrati reakcionarnim i čak konzervativnim, čvrsto se držim ovih stavova. Također se pojavljuje i kontraargument da je čak i stvaranje umjetnosti putem umjetne inteligencije ljudski čin; „umjetnici“ koji se ovim bave će reći kako kvalitetno generisana slika ne može doći u postojanje bez kvalitetno i detaljno napisanog prompta, tj. opisa koji se programu daje s informacijama kakva slika treba biti. Neki koji stupaju u odbranu umjetne inteligencije tvrde da provode čak i po nekoliko sati sastavljajući prompt da bi realizirali „svoje“ djelo. Ovakav tip odbrane i rezultati njihovog djelovanja vrlo snažno podsjećaju na ponašanje u skladu sa konzumerističkom ideologijom koja u društvu dominira. Kao što sam već spomenuo, tržište je objeručke prihvatilo fenomen umjetne inteligencije, upijajući ga u svoju mašineriju i pretvarajući ga u vid robe. Pored toga što je čin kreativnog stvaralaštva minimalan i skoro pa nepostojeći, finalni osjećaj pri završetku kreacije također nije nimalo sličan. Završiti rad na umjetničkom djelu stvara osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva, s obzirom na vrijeme i mukotrpan rad koji se moraju uložiti. Ovakav intenzitet vremena i truda ne korespondira sa radom na sastavljanju prompta. Pri završetku rada putem umjetne inteligencije, pri dobitku generisanog djela, osjećaj kreativne satisfakcije nije prisutan. Jedini prisutan osjećaj može biti kratkotrajna gratifikacija. Ovaj osjećaj je upravo taj koji je simptomatičan za konzumerizam. Umjetna inteligencija ne samo da proizvodi krizu za umjetnike, već i jednu širu i opasniju krizu znanja. Sve, pa i umjetnost, postaje ubrzano, pojednostavljeno i prazno; u društvu preplavljenom slikama, profitom i sintetičkom željom u kojem doista smatram da živimo, ove promjene su posebno karakteristične za zadovoljstvo, koje je brzo, kratkotrajno i prazno. Bilo je samo pitanje vremena kada će ovi elementi početi prodirati i u umjetnost. Istini za volju, već dugo su se dehumanizacija i praznina osjetili u umjetničkom stvaralaštvu, posebice u muzici i kinematografiji, ali ono što se pojavilo kao presudni faktor je umjetna inteligencija i njen, čini se, neminovni trijumf. Ovu epohu čak ne treba posmatrati ni kao posljednji stadij u dehumanizaciji umjetnosti; jedino što je sigurno je da je u haosu tehnološkog napretka i umjetnosti, promjena neizbježna.
Bez obzira na sumorno predstavljenu situaciju, ne možemo reći da je borba izgubljena i da otpor ne postoji. Umjetnici svakodnevno izražavaju svoje nezadovoljstvo zbog devaluacije koju umjetna inteligencija donosi u umjetnost. Otpor je dovoljno snažan da je rezultirao u #NotoAIArt pokretu koji, pored očigledne polemike o autentičnosti i ljudskosti, također u debatu dovodi i važna etička i pravna pitanja. Kakva god situacija bila, umjetnost će vječno opstati u našim životima kao ono što je istinito ljudsko, jer kao ljudska bića, mi fundamentalno moramo i želimo stvarati i uživati u lijepom. Ne moramo se brinuti za umjetnike, jer raison d'être za umjetnike će uvijek biti sâma umjetnost.
