Razgovarala: Elma Hodžić

Aida Šehović, vizualna umjetnica porijeklom iz Banje Luke, nedavno se vratila u Bosnu i Hercegovinu nakon godina djelovanja na međunarodnoj sceni. Izložbom „Povratak kući“ Aida Šehović isprepliće vlastito izbjegličko iskustvo s ljudima u pokretu koje je migracijski put doveo u Bosnu i Hercegovinu. Šta je dom? Šta znači biti čovjek? Kako se nositi s traumatičnim iskustvima? Ovo je razgovor o tome kako nam umjetnost pomaže da se krećemo kroz život, vrijeme i prostor. Aida, dobro došla kući!

Spomenik “Što te nema” u Njujorku 2013. godine; Foto: Paul Ramirez Jonas

Odnedavno ste na sarajevskoj adresi. Vratili ste se u Bosnu i Hercegovinu nakon godina djelovanja i rada u Americi. Šta je bila motivacija da se vratite u Bosnu i Hercegovinu? Ovo pitanje možda ne bi imalo mnogo smisla, ako ne uzmemo u obzir činjenicu da je danas popularniji obrnut put – odlazak iz BiH? Kako je bilo vratiti se u Bosnu i Hercegovinu nakon toliko godina i kako lokalna kultura i zajednica utiču na Vaše djelovanje?

Veći dio ljeta 2020. sam provela, nakon dugo godina, u Bosni i Hercegovini. Tog 11. jula smo po posljednji put postavili spomenik “Što te nema” u njegovoj nomadskoj formi sa sakupljenih preko 8.372 fildžana u koje se sipala bosanska kafa, koja je ostala nepopijena, u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Od 2006. do 2020. godine, ovaj živi spomenik je obišao različite gradova širom svijeta poput Ciriha, Venecije, Štokholma, Bostona, Čikaga i Toronta, da spomenem samo neke. Ali, ta postavka 11. jula 2020. godine je bila presudna jer je to bio prvi put da je spomenik “Što te nema” bio dio komemoracije u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, kao i činjenica da smo uspjeli sakupiti preko 8.372 fildžana nakon 15 godina, tako da je postajalo sve jasnije da se fildžani vraćaju kući i da oni tu trebaju i ostati. Ja se samo sjećam da sam nakon svega bila u prilici da par sati provedem pored Drine, i dok sam tako stajala i gledala u rijeku kako teče, samo mi je jedna misao prolazila kroz glavu: “Pa, šta ja radim u Njujorku? Zar ja ne pripadam ovdje? Zar ovo nije moja zemlja?” Tako su ti fildžani bili moja glavna motivacija za povratak.

Spomenik “Što te nema” u Cirihu 2018. godine; Foto Sabine Roeck

Stigla sam u Sarajevo 11. aprila 2021. godine sa dva kofera, puno emocija i otvorenog srca. Ono što me odmah počelo ispunjavati su ti neki mali doživljaji koje ja cijenim i koji su mi falili tokom života u dijaspori, a to su prisnost i toplina u tim nekim svakodnevnim susretima. Da li je to konobar ili prodavač koji će ti reći da platiš drugi put ako nemaš sitno (jer ćeš se sigurno opet vratiti); ili neki spontani razgovor na ulici sa nekim koga ne poznajete; ili slučajna kafa sa dragom osobom koju ste neočekivano sreli u prolazu. Naravno, tu su i svi mirisi i zvukovi kojih se sjećam još iz djetinjstva i jednostavno jedna ljudskost i humanost koja se totalno izgubila u društvima koja su skroz okrenuta kapitalizmu i profitu. Ja sam, naravno, svjesna toga da sam privilegovana, jer sam se vratila sa već izgrađenom karijerom i bitnim poznanstvima koji mi omogućavaju da izlažem i radim u inostranstvu i na taj način zaradim novac da bih mogla živjeti i nastaviti da se bavim umjetnošću. Ovdje tih resursa i te investicije u vizualnu umjetnost zaista nema, ali to ne znači da mi svi ne možemo doprinijeti da se to i u ovom društvu ne promjeni. Jer ono što ovdje postoji, a gotovo je nemoguće u jednoj metropoli kao što je Njujork gdje je sve unaprijed isplanirano, rezervisano i zauzeto nekoliko godina unaprijed, jeste ta sloboda, fleksibilnost, prostor i vrijeme za nove ideje, nove poduhvate i inicijative u kojima možemo reagirati na ono što se dešava sada oko nas. Naravno, za sve to je potrebna volja, trud i rad. Ja sam ponosna što sam imala priliku da izlažem svoje radove barem jednom godišnje na nekoj izložbi negdje u BiH. To je meni lično bitno i neke od tih prilika sam ja sama stvorila, tj. pokrenula tu ideju. Jedan novi prijatelj kojeg sam upoznala ubrzo nakon povratka mi je rekao nešto u što zaista vjerujem, a to je: “Ovdje u Bosni i Hercegovini se sve može. Apsolutno se sve može postići. Samo trebaš pronaći prave ljude  i okružiti se onima koji su pozitivni i koje hoće i koji žele.” Ja sam se u to bezbroj puta uvjerila, a kad se nešto radi iskreno, od srca i sa dobrom namjerom, uvijek se sve nekako posloži i dođe na svoje mjesto. Ja isto tako osjećam potrebu da podijelim svoje znanje i iskustva nakon toliko godina rada i života u Njujorku, jer vidim da ima interesa, posebno među mladima. Ja jednostavno želim biti dio jedne pozitivne promjene na bolje i uvjerena sam da naša zemlja, mimo svih problema koje imamo, ima i ogroman potencijal.

Spomenik “Što te nema” u Srebrenici 2020. godine; Foto: Paul Lowe

Iskustvo života u pokretu

Kako je Vaše iskustvo kao izbjeglice oblikovalo umjetničko stvaralaštvo i potaklo Vaš rad?

Ja nisam sigurna da bih izabrala ovaj poziv da nisam lično doživjela razne forme dehumanizacije kao izbjeglica u Turskoj i Njemačkoj tokom rata. Ja potičem iz jedne radničke porodice u kojoj je moja mama bila prva koja je završila fakultet i nisam odrasla obilazeći izložbe po galerijama i muzejima. Ali, s obzirom na to da sam periode tog izbjegličkog iskustva kao mlada osoba provela u Istanbulu i Berlinu, gradovima sa neprocjenjivom kulturnom baštinom koja je vidljiva i opipljiva na skoro svakom ćošku, već tada se počela razvijati moja radoznalost da na neki drugačiji način promišljam i interpretiram svijet u kojem živimo. Puna tih utisaka isprepletenih sa traumom gubitka doma i protjerivanja iz mog rodnog grada Banje Luke, ja sam stigla u Ameriku gdje sam imala divne profesore koji su me osvijestili i učili kako da se suočim sa tom realnošću, i svim što je preživjela moja porodica, kroz umjetnost. Kako da postavljam pitanja koja se, u stvari, tiču svih nas koji vjerujemo da smo svi jednaki i da svaki ljudski život ima jednaku vrijednost.

Apartman (isječak iz videa), 2021.

O čemu govori nova postavka koju ste predstavili u galeriji Manifesto, pod okriljem MESS Modul Memorije, a koja se simbolično zove “Povratak kući”?

Moja izložba u Manifestu se sastoji od dva različita rada koja se bave temom doma i koji su na jedan način u razgovoru jedan sa drugim. “Apartman” je dvokanalna video instalacija sačinjena od jednog videa na TV-u na kojem se vide samo ruke mojih roditelja koji zajedno gledaju kroz naš porodični album, koji je jedna od rijetkih stvari koje smo mi uspjeli sačuvati, tj. iznijeti iz našeg stana u Banjoj Luci. Drugi video je projekcija na zidu na kojem se vide opet samo ruke mojih roditelja iz tog istog ugla, a koji ovaj put zajedno prave tlocrt njihovog stana i pritom se prisjećaju svakog malog detalja i stvari u koje su oni toliko ulagali, a koje su bili primorani da ostave. Sam razgovor koji ja vodim sa njima tokom tih nekoliko sati snimanja je, naravno, bolan, ali i bitan jer pričamo o temama o kojima nikad prije toga nismo razgovarali. Tako da je taj cijeli proces otvaranja duše možda i jedna vrsta neočekivane katarze, ali i spoznaje šta je, u stvari, najvrijednije u životu i koliko su nevažne materijalne stvari kojima pridajemo toliko pažnje kada živimo u miru.

Otvorenje izložbe “Povratak kući” u galeriji Manifesto u sklopu MESS Modula memorije; Foto: Ahmed Avdagić

Drugi rad u sklopu izložbe “Povratak kući” je serija crteža koji su nastali tokom radionica “Crtanje prema kući” koje sam vodila sa ljudima u pokretu u Bihaću. Ja sam se 2021. godine vratila da živim u Bosni i Hercegovini i to ljeto pripremala da, po prvi put, publici predstavim moju novu video instalaciju “Apartman” na poziv kustosa i historičara umjetnosti Irfana Hošića, koji vodi Krak centar za kulturu i umjetnost sa jednom fantastičnom ekipom mladih ljudi. Irfan je već duži niz godina pratio moj rad i pisao o bosanskohercegovačkim umjetnicima u dijaspori, a isto tako je znao da mi je trebalo dugo vremena da montiram i završim taj video sa svojim roditeljima. Tokom tih razgovora i mog prvog boravka u Bihaću sam se svakodnevno susretala sa izbjeglicama i migrantima koji prolaze kroz našu zemlju i za koje je taj prelijepi grad na Uni, u stvari, posljednja granica, tj. prepreka koju trebaju preći na tom putu ka Evropi gdje zamišljaju da ih čeka neki bolji život. Shvatila sam prilično brzo da ja ne mogu pričati o našem izbjegličkom iskustvu i potragom za domom kojeg više nema, a da se ne osvrnem na tu sadašnju krizu globalnih migracija. Divna ekipa Kraka me je povezala sa internacionalom organizacijom Ipsia, kao i našom lokalnom organizacijom SOS Bihać, koju je pokrenuo Zlatan Kovačević, a od kojeg sam možda i najviše naučila šta to znači raditi sa ljudi koji se bukvalno bore da prežive. Tako da su crteži sa ljudima u pokretu nastali u kampu Lipa gdje smo zajedno promišljali, tj. zamišljali dom za kojim žudimo, ali i prisjećali se doma kojeg smo ostavili.

Otvorenje izložbe “Povratak kući” u galeriji Manifesto u sklopu MESS Modula memorije; Foto: Ahmed Avdagić

Za izložbu u Manifestu smo adaptirali cijeli prostor same galerije u sklopu instalacije i moram priznati da sam uživala u zajedničkom radu sa Adnom Muslija i Benjaminom Čengićem koji vode ovu novu galeriju u Sarajevu, kao i talentovanim mladim ljudima koji su dio njihovog tima. Hana Bajrović Čardaković i Nihad Kreševljaković iz MESS-a su prepoznali važnost i značenje ovog rada posebno sada dok svjedočimo progonu i genocidu palestinskog naroda, tako da mi je bila čast da budem dio ovogodišnjeg Modula memorije i pružim priliku i sarajevskoj publici da pogledaju ovu izložbu.

Kustosko vođenje kroz izložbu “Povratak kući” u galeriji Manifesto s Irfanom Hošićem i Adnom Muslijom; Foto: Ahmed Avdagić

Što te nema

Kako biste opisali vašu umjetničku viziju i misiju, posebno kroz spomenik “Što te nema” posvećen genocidu u Srebrenici? Kako se umjetnost, obrazovanje i aktivizam prepliću u vašem radu?

Organizacija “Što te nema” koristi umjetnost, obrazovanje i aktivizam kao alate individualnog i kolektivnog iscjeljenja, te izgradnju svijeta bez genocida. Nedavno osnovana neprofitna organizacija sa sjedištem u New Yorku i Sarajevu izrasla je iz 15-godišnjeg umjetničkog projekta posvećenog kolektivnom sjećanju na genocid u Srebrenici, a koji je od 2006. do 2020. godine putovao svijetom kao participativni nomadski spomenik. Danas smo svjedoci masovnih zločina protiv čovječnosti i prisilnih raseljavanja u Palestini i drugim dijelovima svijeta. Naša je dužnost da se kontinuirano borimo protiv dehumanizacije bilo koje osobe ili grupe ljudi. Jer, šta to znači biti čovjek u današnje vrijeme? Kako se mi svi kao građani Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge zemlje borimo da svi imamo jednaka prava? Na koji način se mi kao članovi ovog društva brinemo jedni o drugima? Da li svakog dana promovišemo mržnju i nasilje ili širimo ljubav i mir? To su pitanja koja ja konstantno postavljam sebi i drugima kroz svoje radove, a o kojima konstantno razmišljamo kroz umjetnost, obrazovanje i aktivizam u sklopu rada naše organizacije. Izuzetno sam ponosna da su članovi našeg Upravnog odbora vrlo uspješni ljudi koji žive u BiH, Austriji, Švicarskoj i Americi.

Kustosko vođenje kroz izložbu “Povratak kući” u galeriji Manifesto s Irfanom Hošićem i Adnom Muslijom; Foto: Ahmed Avdagić

Može li i kako umjetnost može doprinijeti izgradnji svijeta bez genocida i traume?

Moje iskustvo i reakcija publike na sve moje radove do sada su mi pokazali da umjetnost itekako ima ključnu ulogu u suočavanju sa traumom i zamišljanju svijeta bez genocida. Ja pokušavam kroz svoje radove da nas podsjetim da su mržnja i nasilje izbor i nešto što naučimo od okoline u kojoj živimo, od ljudi kojima smo okruženi. Nijedno dijete se ne rodi da automatski mrzi nekog drugog zbog njegovog imena, boje kože, nacionalne pripadnosti ili bilo koje druge razlike koju smo izmislili. Za mene je umjetnost kao rijeka koja ne poznaje granice, ne može se kontrolisati, stalno se mijenja i adaptira, probija i kad to izgleda nemoguće, ali isto tako reaguje na svoju okolinu i ljude koji se brinu ili ne brinu o njoj. Ta ista rijeka spaja, liječi i jednako grli sve one koji joj se prepuste.

Kako se nosite sa emocionalnim i psihološkim izazovima koji proizilaze iz vašeg umjetničkog rada, posebno kada se bavite temom genocida i kolektivnog sjećanja?

To je sigurno najteži dio mog posla i trebalo mi je puno godina da naučim da se bolje brinem o sebi da bih se mogla bolje brinuti o drugima. Ja sam kao i većina onih koji zaista vole ono što rade predana svojim idejama i projektima, a u tom momentu, kad se sam rad dešava ili razvija, to je moj apsolutni fokus. To znači da u tim momentima zaista živim za rad i postaje mi nebitno da li sam gladna, žedna, umorna. Ali to, naravno, nije zdravo niti je održivo. Tako da sam morala samu sebe da naučim da ne trčim sprint, nego da se pripremam za maraton. Jer teme kojima se moji radovi bave zahtijevaju puno vremena, strpljenja, investicije i, najbitnije, povjerenje koje se gradi i njeguje godinama.

Umjetnost gradi mostove među ljudima

Na čemu trenutno radite? Možete li nam reći koje ćete nam teme predstaviti u skorijoj budućnosti?

Trenutno se pripremamo za premijeru našeg dugometražnog dokumentarnog filma “Where Have You Been?” koja bi trebala biti na jednom od poznatih filmskih festivala i nadam se i ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Taj film koji prati spomenik “Što te nema” još od 2019. godine, tj. povratak sakupljenih fildžana koji sačinjavaju spomenik kao i moj povratak kući, režirao je talijanski režiser Mirko Pincelli, koji već godinama dolazi i radi u Bosni i Hercegovini. Producenti filma su njegova kompanija Pinch Media Film i naša neprofitna organizacija “Što te nema”, a koproducent je Centar za postkonfliktna istraživanja. Moram priznati da se nikad ne bih usudila da radim na dugometražnom filmu da sam znala unaprijed šta to sve zahtijeva i koliko će biti težak taj put. Ali ta moja naivnost da, u stvari, nisam znala u šta se tačno upuštam mi je omogućila da se nekako pustim niz vodu da bismo pokazali svima koji nas već dugo godina prate i podržavaju sve ono što proživljavaju neki od najbitnijih ljudi vezanih za ovu cijelu priču, a što se inače ne vidi. Tako da sam izuzetno ponosna na naš film i naš mali tim koji se izborio da se on završi, a beskrajno zahvalna našem režiseru Mirku koji je sa puno razumijevanja, strpljenja i brige vodio sve nas do kraja ovog dugog puta.

Kako vidite ulogu umjetnosti u društvu danas i kako umjetnici mogu inaugurirati pozitivne promjene u društvu?

Umjetnost ima unikatan potencijal da spaja i gradi mostove između ljudi. Ona je tu da inspiriše i motiviše, ali isto tako da ispituje, analizira, otkriva ono što je sakriveno i što ignorišemo, ono što ne vidimo i ne želimo vidjeti. Ona ima ogroman potencijal da zaista nekome otvori oči i pruži neku skroz drugačiju perspektivu. Mi trenutno živimo u dobu kada svakodnevno svjedočimo genocidu kojeg “demokratske” države, koje bi trebale biti primjer jednog otvorenog i ravnopravnog društva, finansiraju. Živimo u dobu u kojem su na raznim državnim funkcijama autokrati, kriminalci i lažljivci čije plate mi finansiramo od svojih poreza i koji odlučuju kako ćemo mi živjeti sutra. Živimo u svijetu u kojem žene još uvijek nemaju ista prava kao muškarci kao i u svijetu u kojem nemaju sva djeca normalne uslove za odrastanje i život. Umjetnost ima svoje granice, jer ne može direktno mijenjati svijet ili konkretno riješiti neki problem u našem društvu. Ali, može nam poslužiti kao alat da se bavimo ovim temama koje sam spomenula, da ih približimo drugima i konstantno skrećemo pažnju na te velike nepravde u našem društvu i, što je najvažnije, da inspirišemo druge da se aktiviraju, uključe i nađu načina da budu dio tih prijeko potrebnih pozitivnih promjena u našem društvu.